Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - Udo Lattek

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Besmrtan u Münchenu i Mönchengladbachu, jedan od samo dvojice koji je osvojio sva tri europska klupska natjecanja - Udo Lattek

 "Im Kölner Stadion ist immer so eine super Stimmung, da stört eigentlich nur die Mannschaft!" (Na stadionu u Kölnu je uvijek super atmosfera, smeta samo momčad!) rekao je Udo Lattek 2010. godine i sa tim komentarom osvojio nagradu za „izreku godine“ njemačke akademije za nogometnu kulturu. Bio je to posljednji naslov u jednoj bogatoj karijeri u kojoj su mu protivnici u Bundesligi čak osam puta gledali u leđa, tri puta popeo se na pobjedničko postolje namijenjeno osvajaču njemačkog kupa, a jedan je od dvojice trenera koji je osvojio sva tri europska klupska natjecanja (drugi je Giovanni Trapattoni). Uz sve to, bio je pomoćnik legendarnom njemačkom izborniku Helmutu Schönu na SP 1966. godine u Engleskoj, pa je tako sudjelovao u pohodu Elfa do finala, gdje je bolji bio domaćin i pobijedio opjevanim „Wembley golom“. No, idemo redom.

Rođen je u Bosembu (Boze) u današnjoj Poljskoj, tadašnjoj Istočnoj Pruskoj, 16. siječnja 1935. godine, tj. prije nešto više od 79 godina. Ratni vihor ga je desetak godina kasnije preko Danske doveo do zapada Njemačke, točnije u Rheinland (Porajnje). Već kao dječak je nastupao za VfB Königsberg (današnji Kaliningrad), a ljubav prema nogometu nastavljena je i nakon progona u Njemačku. Udo je tako nastavio igrati „Fußball“ u SSV Marienheide, zatim u Bayeru iz Leverkusena i VfR Wipperfürth. 1962. odlazi u svoj jedini (polu)profesionalni klub, VfL Osnabrück, gdje je u tri godine igrao u Ober- i Regionalligi (drugi rang natjecanja) i zabio 34 gola u 70 utakmica.

Prvi trenerski posao dobio je u njemačkom savezu odmah nakon okončanja aktivne karijere, 1965. godine. Bio je trener mlađih uzrasta, ali povremeno i pomoćnik „Bundestrainera“ Helmuta Schöna. To mu je kasnije pomoglo da se domogne klupe velikog Bayerna, doduše, tada ne tako popularnog kao danas. Naime, u momčadi koja je 1966. bila druga na svijetu igrali su Sepp Maier i Franz Beckenbauer, a kasnije i još neki igrači Bayerna. Svima njima se svidio Lattekov pristup i nogometno znanje. Ipak je Udo neko vrijeme bio učitelj, pa je znao kako treba sa tim mladićima. „Kaiser“ je već tada imao veliki utjecaj u klubu, njegova riječ se slušala, pa je 14.3.1970 upravo na preporuku Beckenbauera došao na mjesto trenera bavarskog diva.

Zamijenio je iznimno uspješnog Branka Zebeca koji je već ranije najavio da će na kraju sezone napustiti München, no nakon nekoliko lošijih rezultata, i kada je postalo jasno da Bayern neće obraniti naslov, Zebec je dobio otkaz, a na Gründwalder stadion je došao Lattek. Na njegova vrata pokucao je Franz Beckenbauer i rekao: „Imamo problema sa našim trenerom, i od predsjednika sam dobio zadatak da privolim Vas da dođete.“ Lattek je uzvratio: „Odkud ja?“ a Kaiser odgovorio: „Svi igrači koji Vas poznaju iz reprezentacije rekli su da bi željeli sa Vama raditi dugoročno!“. Bez profesionalne igračke karijere, bez trenerskog iskustva, sa samo 35 godina došao je na klupu njemačkog prvaka. I sam je kasnije nekoliko puta ponovio: „Danas takvo šta apsolutno ne bi bilo moguće!“

Naš Branko je igrače drilao, i upravo to ga je koštalo prijevremenog razlaza sa Bavarcima. Mnogi od njih su se pobunili zbog vojničkih metoda, prestrogog kondicijskog drila i distance na kojoj je uvijek držao igrače. Lattek je bio suprotnost, otvoren i iskren, gotovo da možemo reći blag, a zapravo odličan psiholog. Znao je koga može „nagaziti“ i tako iz njega izvući najbolje, a koga treba „maziti“. Iz A reprezentacije je već poznavao Maiera, Beckenbauera, Gerda Müllera i Georga Schwarzenbecka, a iz juniorske Paula Breitnera, Ulija Hoeneßa i Reinera Zobela koje je odmah poveo za sobom. Dugo godina su spomenuti igrači bili okosnica momčadi koja je harala Njemačkom, ali i europskim nogometom. U prvoj sezoni, 1971. Bayern osvaja kup, a između 1972. i 1974. tri puta za redom Bundesligu. Kruna tog razdoblja bila je pobjeda nad madridskim Atleticom u finalu kupa prvaka 1974. godine. Nakon 1:1 u prvoj utakmici, dva dana kasnije ona se ponovila (tada nije bilo izvođenja jedanaesteraca) i FCB je pregazio Španjolce sa 4:0. Po dva gola postigli su Hoeneß i Müller. Bio je to prvi trijumf nekog njemačkog kluba u kupu prvaka!

Tog ljeta čak šest igrača Bayerna bili su standardni prvotimci Elfa koji je na „domaćem“ svjetskom prvenstvu osvojio svoj drugi naslov prvaka svijeta. Upravo u toj činjenici Lattek je kasnije prepoznao razloge loših rezultata koji su u konačnici doveli do razlaza, predsjednik Neudecker mu je 3. siječnja 1975. uručio otkaz. „Ti dečki su osvojili sve, bili su velike zvijezde. Nisam na vrijeme prepoznao da je došlo do prevelikog zadovoljstva i posljedično do opuštanja...“

Iako je jedan od Lattekova dva „najbolja neprijatelja“ Max Merkel (drugi je Otto Rehhagel) jedne prilike rekao kako bi Bayern 70-tih mogao trenirati i držak metle, Lattek je u Münchenu stekao status božanstva. Nije se libio priznati da je imao i sreće što se u karijeri znao naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. 70-tih u Bayernu, gdje je od Zebeca naslijedio odličnu momčad, a nakon otkaza u glavnom gradu Bavarske u Borussiji Mönchengladbach, gdje je od Hennesa Weisweilera u ruke dobio također vrlo dobru ekipu koju je onda posložio po svojim željama i nastavio sa berbom trofeja. Zapravo se nakon Bayerna već bio obećao Essenu kada je stigao poziv Borussije. Šeretsko objašnjenje Latteka zašto je prekršio dogovor: „Da vi možete birati između bicikla i Mercedesa, šta bi odabrali?“ Borussia je bila prvak, pobjednik kupa UEFA, pa je bilo logično da se takav poziv ne može odbiti.

Weisweiler je preferirao atraktivan, ofenzivan nogomet, dok je Lattek poradio na stabilnosti obrane što je Borussiju učinilo kompletnom momčadi. Već u prve dvije sezone pod vodstvom „Pils-Ude“ (bio je veliki obožavatelj piva) VfL je prvak. Heynckes, Simonsen, Bonhof, Vogts samo su neki od igrača koji su procvijetali i donijeli „ždrijebcima“ najuspješnije razdoblje u povijesti kluba. I u Europi su nizali pobjede. 1977. godine dolaze do finala kupa prvaka gdje je bolji ipak bio Liverpool, a 1979., za oproštaj od jedne Borussije, prije nego je prešao u onu drugu, dortmundsku, Lattek osvaja kup UEFA nakon 1:1 u gostima i 1:0 doma protiv beogradske Crvene Zvezde.


Dvije godine u Dortmundu prošle su bez trofeja, ali je sa mladom momčadi dospio do šestog mjesta u ligi. No, sve to je bilo u sjeni teške bolesti sina Dirka , koji je na koncu 1981. preminuo od leukemije.  „Nisam mogao funkcionirati kako sam morao, inače bi bilo puno bolje..." Logično da je obiteljska tragedija ostavila trag. "Tada sam odlučio da trebam pobjeći negdje, bilo gdje iz Njemačke."

Trebao je nešto novo, težak zadatak koji će ga zaokupiti 24 sata dnevno i skrenuti misli sa osobnih problema. "Za tri mjeseca sam naučio dovoljno španjolski da sam na prvom treningu pred 45000 navijača na Camp Nou držao govor na tom jeziku. Nikada u tih gotovo dvije godine nije mi trebao prevoditelj!" 

Za Barcelonu će kasnije reći: "Najgori klub na svijetu!", ali i njima je donio trofej - kup pobjednika kupova 1982. godine. Doduše, imali su i dašak sreće jer se te godine finale igralo u katalonskoj prijestolnici, ali to ne umanjuje pobjedu nad Standardom iz Liegea, posebno jer je prethodno bilo potrebno eliminirati snažni Tottenham i tada neugodnu Lokomotivu Leipzig. U prvenstvu je za dva boda bolji Real Sociedad, Barca je druga. 

U drugoj sezoni, u njenom proljetnom dijelu, izgubio je bitku sa tada 22-godišnjim Diegom Maradonom koji je u ljeto 1982. prešao u Barcelonu. U veljači 1983. veliki Diego je zakasnio na autobus prilikom jednog gostovanja. Lattek nije imao milosti i momčad je otputovala bez "malog zelenog". U ožujku je dobio otkaz. 


Nikada nije dokazano, ali Nijemac i dan danas tvrdi da je otkaz dobio samo zato jer se Maradona predsjedniku žalio i pred njega postavio ultimatum "ili on, ili ja!". Tog ljeta Barcelona je za trenera postavila Cesara Luisa Menottija, Argentinca. Slična priča ponovit će se 30-ak godina kasnije kada će jedan drugi argentinski "vanzemaljac" dovesti u Kataloniju "svog" trenera...

U Münchenu su jedva dočekali. Njegov bivši štićenik Uli Hoeneß, u međuvremenu sportski direktor Bayerna, pozvao je Latteka po drugi put u klub i Udo je nastavio gdje je stao deset godina ranije - sa skupljanjem trofeja.

Za "zagrijavanje" DFB-Pokal 1984. godine, a onda još jedan prvenstveni "hat trick", bundesligaška "salatara" 1985., 1986. (dupla kruna) i 1987. godine. Posebno zadnja dva prvenstva ostat će mu u vječnom sjećanju. '86. jer je osvojeno u posljednjem kolu, pobjedom nad Gladbachom i istovremenim porazom Bremena u Stuttgartu. Naravno, Werder je tada vodio Otto Rehhagel, pa je Lattekovo zadovoljstvo bilo tim veće. A '87. Bayern je po deseti put postao prvak, čime je postao njemački rekorder, "Rekordmeister", što je i danas. 

Na proslavi naslova te '86. okupljene je zapitao: "Znate li koja je razlika između mene i Otta Rehhagela?" i zatim odmah ponudio odgovor: "Ja osvajam trofeje, Otto ne!" 

Jednom davno, Rehhagel je još trenirao Kickers Offenbach, na jednoj u utakmici u Münchenu nakon postignutog gola, Otto je gol svoje momčadi proslavljao provokativno, bar prema Latteku, plesom ispred njegove klupe. "To ću ti vratiti. I to ne jednom, nego cijeli tvoj život!" zakleo se tada. Ostalo je, kako se ono kaže, povijest. 

1987. godine se zauvijek oprostio od "svog" Bayerna, i to najtežim porazom u karijeri. Finale kupa prvaka u Beču. Trebala je to biti kruna na drugi mandat u Münchenu. Bayern izraziti favorit protiv Porta, momčad prepuna igračina, od Pfaffa na golu, preko Brehmea, Matthäusa, Rummeniggea, pa do Dietera Hoeneßa u napadu. Sve je išlo "po planu". Ludwig Kögl već u 25. minuti dovodi crvene u vodstvo, utakmica je gotovo čitavo vrijeme pod kontrolom njemačke momčadi.

Onda se u 77. minuti ukazao Alžirac Madjer i postigao jedan od najupečatljivijih golova finalnih susreta lige prvaka. Petom. 1:1. Šokirani favoriti nisu se ni snašli, a Juary Filho je zabio za 2:1 i veliko slavlje Portugalaca na Prateru.


 

Kako i doliči velikom klubu, Bayern mu je napravio oproštaj za pamćenje, a Udo se povlači iz trenerskog posla i odlazi u Köln gdje je proveo četiri godine kao sportski direktor. Zajedno sa Christophom Daumom oformio je klub koji je bio pravi konkurent Bayernu, no do titule ipak nisu došli. Osim po odličnom radu i suradnji sa Daumom, Lattek je pozornost javnosti privlačio raznim šaljivim izjavama, sitnim provokacijama (posebno u pravcu svog bivšeg i omiljenog kluba), kao i - plavim puloverom. 

Obukao ga je slučajno, jer "bilo je hladno, a ja više nisam bio trener da bih mogao skakati pored aut linije i tako se grijati". FC Köln više sretno nego zasluženo pobijedio u Karlsruheu, a Lattek tada odlučuje da plavi pulover neće prati, i da će ga nositi na svakoj utakmici sve dok FC ne izgubi. Serija je trajala. Kaiserslautern, Stuttgart, Bayern... čak i u Frankfurtu, u 13. kolu, mada je jedan sponzor Eintrachta na stadion dao montirati ogromne perilice rublja, "Kölle" nije izgubio, bilo je 1:1. Tek u 15. kolu, u Bremenu, talisman je izgubio moć i Werder je slavio sa 2:1. Plavi pulover kasnije je na dobrotvornoj dražbi prodan za 38.000 maraka!

Još dva puta se nakratko vraćao na klupu. 1992. na polusezonu u Schalke gdje nije mogao na kraj sa karizmatičnim predsjednikom Eichbergom, i 2000. u Dortmund, kada je kao savjetnik mlađahnom Matthiasu Sammeru pomogao u misiji spašavanja Borussije od ispadanja u drugu ligu. "Tada sam definitivno shvatio da to više nije moj svijet."

Bez nogometa nije mogao, jer "nogomet je kao droga". Radio je kao kolumnist za "Die Welt" i "Kicker", a kultni status stekao je u emisiji "Doppelpass" koja se svake nedjelje emitira na Sport1 (prije DSF) gdje je kao stručni komentator radio punih 16 godina, odnosno 786 emisija.

Udo Lattek je danas 79-godišnjak koji boluje od Parkinsonove bolesti, ali u rijetkim trenucima kada se oglasi u javnosti, priča o nogometu.

Jer, nogomet je kao droga...