Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - Tomislav Ivić

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Priznat ću da od Hrvatskih trenera preferiram Branka Zebeca, ali Mali Napoleon kojeg je La Gazzetta dello Sport proglasila najuspješnijim trenerom u povijesti zaslužuje da od Hrvata bude prvi. A to je najmanji razlog... 

Na početku se zahvaljujem na svim pohvalama, savjetima, prijedlozima i kritikama za ovu rubriku. Što se tiče kritika, većinom su usmjerene prema izboru trenera, pa su se neki čudili da među četiri do sada "obrađena" nema Fergusona. Napominjem da ovo nije nikakva rang-lista, da trenere nisam birao po uspješnosti, broju trofeja, nego gotovo nasumično, tek dijelom zbog određenih simpatija kao primjerice Guya Rouxa ili Lobanovskog. Ne brinite, doći će na red i Ferguson, i Mourinho, ali i poneki Hrvatski trener, kao što je slučaj danas. 

Peto izdanje serijala o velikim trenerima odlučio sam posvetiti Tomislavu Iviću. Naime, dobio sam nekoliko mailova u kojima ste izrazili želju da ne zaboravim Hrvatske trenere. Nisam ni imao namjeru, imali smo i imamo nekoliko njih koji su dostojni popisa na čijem zaglavlju stoji "najveći nogometni treneri u povijesti". Meni kao starom germanofilu bliži su Branko Zebec koji je dugi niz godina uspješno radio u Njemačkoj, Zlatko "Čik" Čajkovski koji je Bayernu šezdesetih godina ugradio bar jedno od krila na kojima je taj klub letio do visina na kojima je danas, pa i Ivica Horvat, osvajač kupa velesajamskih gradova sa Dinamom i kupa Njemačke sa Schalkeom.

Ali, ruku na srce, ni jedan Hrvatski trener nema uspjehe, karizmu i - usuđujem se tvrditi - znanje pokojnoga šjor Ivana.

Čast mi je što sam prije 10-ak godina imao priliku sa Tomislavom Ivićem na desetak minuta porazgovarati, naravno o nogometu. Imao je tada već 70-ak godina, ali je sa tolikim žarom pričao o najvažnijoj (sporednoj) stvari na svijetu da je i tih deset minuta bilo dovoljno za jedini logičan zaključak - taj se čovjek rodio da bude trener.

Mlađe generacije će ga se možda najviše sjećati kao analitičara i čestog studijskog gosta prilikom utakmica koje je prenosio HTV. Starost je učinila svoje, često se ne bi mogao sjetiti imena pojedinih igrača, ali ih je zato uvijek milimetarski precizno opisao kada bi pričao o njihovim nogometnim kvalitetama, funkciji na terenu. Bilo je noći u kojima sam više iščekivao analize ove trenerske legende negoli samu utakmicu. Svaku je tekmu pratio sa olovkom i bilježnicom, pažljivo notirajući svaki detalj.

No, prije nego je postao vjerojatno najbolji analitičar kojeg je državna dalekovidnica ikada imala, Tomislav Ivić je bio trener. I to kakav trener. Trenerčina.

Svi ovi ljudi koje vam predstavljam imaju jedno zajedničko, a to je da je nogomet kakvim su ga oni vidili bio godinama ispred vremena u kojem su živjeli i radili. Naravno da je i Ivić bio jedan od njih, čovjek ispred svoga vremena. Ne čudi stoga da mnogi igrači upravo Ivića spominju kao trenera kod kojeg su najviše napredovali, a poznato je i da je Jose Mourinho često posjećivao treninge barbe Tomislava dok je ovaj radio u Portugalu, te ga nekoliko puta isticao kao trenerskog uzora. 

Zapravo bi bilo dovoljno samo nabrojiti klubove koje je ovaj čuveni splitski stručnjak vodio u karijeri da bi se shvatilo o kome se radi: Hajduk, Ajax, Anderlecht, Galatasaray, Dinamo, Panathinaikos, Porto, Paris SG, Olympique Marseille, Benfica, Atletico Madrid, Fenerbahce... Bio je izbornik Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, član stručne komisije reprezentacije Jugoslavije i sudjelovao na SP u Njemačkoj 1974. godine, direktor i trener reprezentacije Hrvatske na onoj legendarnoj utakmici u Palermu 1994. 

Trofeji? Tri puta prvak Jugoslavije, četiri puta osvajač kupa sa Hajdukom, prvak Nizozemske, Belgije, Grčke, Portugala, sudjelovao je kod osvajanja naslova Olympiquea u Francuskoj, osvajač kupova u Španjolskoj i Portugalu, kao i UEFA Superkupa te Interkontinentalnog kupa sa Portom.

Sve navedeno i najvećem skeptiku mora biti dovoljno da bi Braci  dodijelio "titulu" najboljeg Hrvatskog trenera. 

Iako je najveće uspjehe kao trener postigao u Hajduku, gdje je radio u više navrata, RNK Split je bio njegova velika ljubav. U dresu crvenih je pedesetih godina prošlog stoljeća odigrao preko stotinu utakmica, da bi karijeru završio u redovima gradskog rivala, gdje je nastupio jedanaest puta.

RNK je 1967. njegova prva trenerska stanica, da bi od 1968. do 1972. radio u Hajdukovoj omladinskoj školi. Često je znao spomenuti kako su današnji kolege često nestrpljivi i podsjećao na to vrijeme i da je se on morao dokazivati kroz rad sa mlađim uzrastima, iako je visoku trenersku školu u Beogradu završio kao najbolji polaznik. Nakon kratkog izleta u Šibeniku, 1973. - 1976. se vraća u Hajduk i bere plodove svoga rada u omladinskom pogonu. Sa igračima od kojih je većina prošla obuku kod njega osvaja naslove prvaka Jugoslavije 1974. i 1975. godine, u drugom mandatu još jedan, 1979. godine, kao i Kup Maršala Tita '72 (tada je "uskočio" na klupu tokom prvenstva zamjenivši Lušticu) '73., '74. i '76. godine.

 Bio je fanatik, fantastičan taktičar, vizionar, nogometni filozof. Nije bio od onih koji je respekt kod igrača, zaposlenika kluba, predsjednika ili navijača zaslužio galamom, svađama i busanjem u prsa, nego znanjem i - rezultatima. Iako nije poput Fergusona, Rouxa ili Wengera proveo u jednom klubu "sto" godina, gdje god je radio ostavio je trag, i uvijek se mogao vratiti. Nije slučajnost da je, osim u Hajduku, u više navrata trenirao Porto, Olympique Marseille i Standard Liege. 

Klubovi poput Ajaxa ili Anderlechta ni danas, a pogotovo u to vrijeme kada su bili među najboljima u Europi, ne daju šansu bilo kojem treneru, a u ta dva kluba Ivić je proveo pet godina. Ne treba ni napominjati da je u oba bio prvak. Najvažnija komponenta Šjor Ivine nogometne filozofije bio je presing na loptu. Za razliku od mnogih trenera danas, on nije samo pričao o presingu, nego je znao kako pripremiti momčad da bude sposobna igrati na taj način. Nerijetko je od raznih saveza pozivan da drži predavanja trenerima upravo na tu temu. 

U jednom dijelu sezone 1984./85. vodio je i zagrebački Dinamo i imao najbolji bodovni učinak od svih klubova u drugom dijelu prvenstva. Nedovoljno da bi se zadržao na Maksimiru. Ni tada Modri nisu znali prepoznati dobrog trenera, čak ni kada im je bio pred nosom.

Vodeći madridski Atletico u sezoni 1990./91. osvojio je španjolski kup izbacivši Barcelonu u polufinalu. Onu, Cruyffovu Barcelonu. U prvenstvu je Barca bila bolja, odmakla na čak 10 bodova, iako je Atletico u međusobnim dvobojima protiv Katalonaca bio neporažen (pobjeda i remi). Velike zasluge pripadaju mu i za naslov prvaka Europe koji je osvojio Olympique Marseille 1993. godine. Ne samo zato što ih je vodio kao trener dvije godine ranije, nego što je kao savjetnik karizmatičnog predsjednika Tapiea do najsitnijih detalja snimio igru protivnika u finalu AC Milana i upozorio trenera Goethalsa na koji način se može pobijediti talijanski gigant. 

24. lipnja 2011. godine, šest dana prije 78. rođendana, Tomislav Ivić je preminuo u svom Splitu od posljedica dijabetesa i srčanih tegoba. 

Otišao je, a da se ne mogu oteti dojmu da nismo dovoljno iskoristili njegovo znanje. A imao nas je čemu podučiti, i imao je volje podučiti. Samo je trebalo pitati. 

Gospodin i trener. Trenerčina!