Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - Ottmar Hitzfeld

Typography
Gol Angela di Marie u 118. minuti dvoboja osmine finala na nedavno završenom svjetskom prvenstvu u Brazilu označio je kraj jedne fantastične trenerske karijere. Ottmar Hitzfeld, "Der General" - ljudska i trenerska veličina!

Dok sam gledao kako sa suzama u očima otpozdravlja navijačima, povremeno poput djeda tješi svoje igrače zagrljajem ili tapšanjem, podsjetio me na 26. svibnja 1999. godine kada je na klupi Bayerna doživio najteži, najšokantniji poraz u karijeri. Tada je Manchester United sa dva gola u sudačkoj nadoknadi "oteo" Hitzfeldu naslov klupskog prvaka Europe. 

Srećom, pobjeda je bilo mnogo više, tako da ga nećemo pamtiti po nesretnim zadnjim minutama, Di Mariji, Shernighamu ili Solskjaeru. 

Jedno od najčešćih pitanja koje su mi oni koji nogomet prate površno postavljali jest: Zar on nije Švicarac? Ne, nije! Čistokrvni Nijemac! Čak je i ime Ottmar dobio po bivšem njemačkom reprezentativcu i svjetskom prvaku iz 1954. godine Walteru, bratu nešto poznatijeg Fritza. Ne čudi što mnogi smatraju da je "Eidgenosse" jer je veliki dio igračke i trenerske karijere proveo u Švicarskoj. Osim toga, rođen je u Lörrachu, njemačkom gradiću nedaleko od Basela. 

U ta dva grada će napraviti i prve nogometne korake. Nakon rodnog Lörracha preselio se u susjedni Basel gdje je 1972. i 1973. bio prvak, a u toj drugoj sezoni i najbolji strijelac lige. Paralelno je uspješno završio školovanje za učitelja matematike i tjelesnog odgoja. 

Do one "prave" reprezentacije nikada nije došao, ali je na olimpijadi u Münchenu postigao pet golova za Njemačku. Zanimljivo, partner u napadu tada mu je bio Uli Hoeneß, čovjek sa kojim će 29 godina kasnije pokoriti nogometnu Europu. Uspio je upisati i jedan nastup za B reprezentaciju "Elfa", protiv "svoje" Švicarske u prijateljskoj utakmici kada je također bio strijelac.

Put ga je iz Basela odveo do VfB Stuttgarta koji je tada baš ispao iz prve lige.  Predvodio je napad Švaba u 55 drugoligaških utakmica na kojima je postigao 33 gola, od čega 22 u drugoj sezoni u kojoj se VfB vratio u Bundesligu. Tamo se zadržao još jednu godinu, pet puta matirao protivničke vratare u 22 nastupa, pa se vratio u Švicarsku gdje je još pet godina igrao za Luzern i Lugano. 1983. godine objesio je kopačke o klin i posvetio se zanimanju koje će ga izbaciti u orbitu, uz bok velikanima koji su obilježili nogomet sa kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Prvotni plan mu je zapravio bio zaposliti se kao učitelj matematike i tjelesnog odgoja u osnovnoj školi, no kako je od uspješno završenog studija u rodnom gradu prošlo već deset godina, tražili su da napravi još jedan ispit kako bi stekao pravo na zapošljavanje. Ottmar je bio bijesan zbog toga pa se iz protesta odlučio za trenersku karijeru!

Nije dugo čekao na prvi poziv, SC Zug, klub iz Nationallige B (druga liga) pružio mu je priliku, a on se zahvalio tako što je mali klub odmah uveo u prvu ligu! Stigao je poziv Aaraua, pa je "Der General" napustio Zug i preuzeo FC Aarau. Već u prvoj sezoni vodi klub do drugog mjesta u prvenstvu i osvaja kup Švicarske pobjedom u finalu protiv Neuchatela 1:0! Bilo je vrijeme za prvi osobni naslov - proglašen je trenerom godine u Švicarskoj!

Uz iznimku sezone 86/87 kada je se borio za ostanak, Aarau je u četiri godine uvijek držao u gornjem dijelu ljestvice. Oprostio se trećim mjestom 1988. godine kada se, unatoč nekim zvučnijim ponudama, odlučio prihvatiti poziv najvećeg kluba Švicarske.

Grashoppersi iz Züricha bili su svojevrsan "maturski/diplomski rad" za tada 40-godišnjeg Hitzfelda. Kao i sve testove do tada, položio ga je odlično! Dva prvenstva, dva kupa i jedan superkup bili su dokaz da je Ottmar prerastao Nationalligu i da je vrijeme za iskorak.

Pročitao sam negdje rečenicu koja je glasila otprilike ovako: Hitzfeld je prvi moderni menadžer koji je klubove prilagodio svojoj filozofiji, a na kojoj su ti klubovi nizali uspjehe. Možda je malo preuveličano, ali ne daleko od istine! Od Aaraua kojeg je nakon godina u drugoj uspio stabilzirati u prvoj ligi, preko "Skakavaca" koje je vratio na vrh švicarske lige i doveo ih do četvrtfinala kupa pobjednika kupova 1990. godine Hitzfeld je podizao klubove na višu razinu. Modernizirao ih. Ne samo igrački, nego i organizacijski.

Sljedeća postaja bila je dortmundska Borussia. Već tada iza žuto-crnih je bila vojska navijača, ali renome kluba bio je daleko ispod današnjeg nivoa. I to će Hitzfeld promijeniti!

Već u prvoj sezoni senzacionalno dovodi BVB do "naslova" viceprvaka. Do 86. minute posljednjeg kola čak su bili vodeći, no onda je Stuttgart postigao gol kojim su prestigli Borussiju i do tog kola vodeći Eintracht te osvojili "salataru". Koliko velik uspjeh je to bio potvrditi će podatak da su sezonu ranije nogometaši iz Dortmunda završili na desetom mjestu!

Ostati će kao trener na Westfalenu do 1997. godine, a u tih šest godina niti jednom nije bio ispod četvrtog mjesta!

Već u drugoj sezoni vodi ekipu do finala kupa UEFA gdje je u dvije utakmice bolji bio Juventus (slatka osveta stiže par godina kasnije), a novac koji je klub zaradio u toj uspješnoj Euro-sezoni većim dijelom je dodijeljen treneru za pojačanja. A on je znao odabrati i pregovarati: Sammer, Reuter, Riedle, Möller samo su neka od imena koja je "General" nagovorio na dolazak na zapad Njemačke.

BVB je postao "netko i nešto" na europskoj nogometnoj karti, a sve je kulminiralo naslovom prvaka 1994. godine, prvom nakon 32 godine. Nezaboravne su scene sa proslave kada se na ulicama grada skupilo preko pola milijuna ljudi, što je do danas najveća proslava naslova prvaka u povijesti njemačkog nogometa. 

Uvijek je znao pronaći pravu mješavinu mladosti i iskustva, rijetko je doveo neko skupo pojačanje koje bi se pokazalo kao promašaj, a imao je dar za prepoznati talent te hrabrost tim mladićima pružiti šansu. Momčad Borussije iz tog razdoblja, najuspješnijeg u klupskoj povijesti, bila je upravo takva. S jedne strane zvijezde poput spomenutog Sammera, Kohlera, a sa druge mladi "klinci" poput vratara Klosa, Ibrahima Tanka ili Larsa Rickena. 

Ovaj potonji mu je donio prvi, siguran sam i najslađi naslov u trenerskoj karijeri. Zapravo, on je taj naslov potvrdio. U finalu lige prvaka 1997. godine ušao je s klupe pri vodstvu Borussije od 2:1 protiv Juventusa koji je nekoliko minuta ranije smanjio i svim silama krenuo po izjednačenje. U prvom dodiru s loptom, vjerujem da se mnogi od vas sjećaju, krasnim lob-udarcem sa oko 25 metara matirao je legendu Juventusa Angela Peruzzija.

Borussia je bila na krovu Europe, Hitzfeld je postao legenda! A sve to u domu najvećeg rivala, na olimpijskom stadionu u Münchenu.

Nakon šest godina, dva naslova prvaka Njemačke, dva superkupa, tri naslova "trener godine" u Njemačkoj, i naslova prvaka Europe, "Der General" je odlučio da mu treba odmor od klupe. Uzeo je stanku, preselio u urede i zasjeo u fotelju sportskog direktora Borussije. 

Međutim, u toj ulozi nije bio sretan. Nedostajao mu je teren, dnevni rad sa momčadi, a Bayern je napokon dočekao priliku da ga "ukrade" Borussiji.

1. srpnja 1998. godine naslijedio je Giovannija Trappatonija i sa Bayernom započeo eru sličnu onoj u Dortmundu. Samo još uspješniju! Četiri naslova prvaka, od čega tri u nizu u prve tri godine. Uz to dva DFB-kupa, po jednom champions liga i svjetsko klupsko prvenstvo (2001. godine). Usavršio je sistem sa kojim je počeo već u Dortmundu, a koji je danas uobičajen: rotacija igrača. Zbog povećanog broja utakmica više se nije oslanjao samo na određeni broj igrača, nego su skoro svi igrači iz kadra imali solidnu minutažu i određenu važnost u momčadi. Tako su svi bili zadovoljni, unatoč povremenim trzavicama svlačionica je disala kao jedan. "Prihvati svakoga kakav jest!" jednostavan je recept koji je primjenjivao.

Opjevano je finale lige prvaka 1999. godine protiv Manchester Uniteda na Camp Nou. Već od šeste minute Bayern je vodio golom Baslera, a onda u sudačkoj nadoknadi sve prosuo i izgubio već dobivenu utakmicu sa 1:2. "Što me ne uništi, čini me jačim" rekao je tada Hitzfeld i dvije godine kasnije kao tada tek drugi trener nakon Happela (kasnije je to pošlo za rukom Mourinhu, Heynckesu i Ancelottiju) osvojio kup/ligu prvaka sa drugim klubom.

Nije robovao šablonama i taktikama. Sa Borussijom se do vrha uspeo sa sustavom 3-5-2, sa Bayernom je često, pa tako i u finalu lige prvaka 2001. godine igrao u 5-4-1, a karijeru je završio sa 4-2-3-1 u švicarskoj reprezentaciji. Znao se prilagoditi, iz momčadi izvući najbolje da bi došao do rezultata. Do trofeja. Pa ako je to nekome bilo staromodno - neka je! "U nogometu je rezultat jedino mjerilo. Nema ocjena za umjetnički dojam kao u gimnastici!"

Nastavio je berbu pokala i u naredne dvije sezone: prvenstvo 2001. i 2003. kao i kup iste sezone, svjetsko klupsko prvenstvo 2001. Po prosječnom broju osvojenih bodova najbolji je trener Bayerna u povijesti. Bolji je samo Guardiola, ali on je tek jednu godinu u bavarskoj prijestolnici.

Sezonu 2003/04 sjajni Werder predvođen našim Klasnićem i Ailtonom je jači u Bundesligi, u ligi prvaka već u osmini finala izbacio ih je Real, a čak i u domaćem klupu FCB se oprostio u četvrtfinalu porazom protiv Aachena. Za čelnike najuspješnijeg njemačkog kluba dovoljan razolog da se prekine suradnja sa Hitzfeldom, unatoč važećem ugovoru do lipnja 2005. godine.
Nekoliko godina kasnije Hitzfeld je priznao da je sam tražio raskid ugovora jer je osjećao da više nema snage, da mu prijeti burnout (izgaranje).

Iz tog razloga je odbio preuzeti "Elf" i pripremiti ga za svjetsko prvenstvo kojem je Njemačka 2006. godine bila domaćin. Tog ljeta 2004. njemački nogomet je bio u rasulu, ispali su u prvom krugu Eura u Portugalu, pa su Hitzfelda mnogi kritizirali. Nekoliko mjeseci ranije bio se praktički ponudio sam, pa je odbijanje ugovora koji mu je ponudio DFB shvaćen kao kukavičluk. Iz današnje perspektive je shvatljivo zašto se nije uhvatio u koštac sa mnogim problemima koji su tada tištili "Fußball".

Odmarao je, usput (baš kao što to radi i danas) surađivao sa tv-postajom Premiere (danas Sky) kao stručni sukomentator i čekao trenutak kada će ponovno biti spreman stati uz aut liniju. Taj trenutak je došao u prosincu 2006. godine, Hitzfeld je putem medija poručio da je spreman.

Nije dugo morao čekati, već nakon par dana javio se HSV, zatim i Borussia Dortmund, no odbio je. Kao da je znao da će njegov nasljednik u Bayernu biti i prethodnik. Felix Magath je 31. siječnja dobio otkaz, a 1. veljače 2007. godine general je ponovno preuzeo najmoćniju vojsku u zemlji. Nije uspio do kraja sezone spasiti stvar, FCB je ostao četvrti i po prvi put nakon 12 godina ostao bez plasmana u ligu prvaka. 

Godinu kasnije stvari su sjele na svoje mjesto, Bayern je uzeo novu duplu krunu, a Hitzfeld se od Münchena oprostio u suzama. Ali kao pobjednik, što je bio cijelih osam godina koliko je vodio bavarskog giganta. "Pobjeda nije sve, ali bez pobjede - sve je ništa!"

Krug se zatvorio 2008. godine kada je preuzeo Švicarsku reprezentaciju. Njemačka mu nije bila suđena, ali kao da je negdje bilo zapisano da će karijeru završiti tamo gdje je i počeo. Sa "Nati" nije napravio ništa revolucionarno, ali nakon početnih poteškoća ih je suvereno odveo do SP u Južnoj Africi gdje su jedini svladali kasnijeg svjetskog prvaka Španjolsku, ali i nakon jednog remija i poraza ostali bez drugog kruga.

Na Euro 2012. nisu ni otputovali, morali su gledati u leđa Engleskoj i Crnoj Gori. No, u savezu su bili zadovoljni napretkom momčadi, kao i uvijek kroz karijeru, Ottmar je i ovdje imao plan i viziju. Da se isplatilo, vidjeli smo već u kvalifikacijama za minuli mundijal u Brazilu. Švicarska ih je prošla bez poraza, već kolo prije kraja osigurala put u Južnu Ameriku. Uz to su u prijateljskim susretima svladali Njemačku i Brazil, pa su "Eidgenossen" tako lipanj 2014. dočekali kao šesta reprezentacija FIFA-ine ljestvice!

Svjetsko prvenstvo, uz iznimku visokog poraza protiv Francuske, odrađuju vrlo dobro i prolaze u drugi krug. U osmini finala spretnim golom pred sam kraj produžetaka Argentina slavi i šalje Hitzfelda na oproštajni krug. Posljednji u karijeri.