Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Miguel Munoz

Typography
Rođen u Madridu, preminuo u Madridu, Realu je podario gotovo 30 godina života kao igrač i trener. Bio je i prvi igrač u povijesti koji je podigao pehar pobjednika kupa prvaka te prvi koji je najveći klupski trofej kontinenta osvojio kao igrač i kao trener: Miguel Munoz Mozun

 

Kada pogledate popis trenera po mnogima najvećeg svjetskog nogometnog kluba, sigurno ćete primjetiti da su rijetki oni koji su se na kormilu ovog admiralskog broda zadržali duže od tri godine. Točnije, od završetka drugog svjetskog rata samo su dvojica Real vodili duže od tri godine: Vicente del Bosque od studenog '99. do lipnja '03. te Miljan Miljanić od srpnja '74. do rujna '77. A među svim tim imenima strši ono Miguela Munoza koji je pod velikim predsjednikom Santiagom Bernabeuom na klupi proveo nestvarnih 15 godina!

Već zbog toga u Madridu uživa status legende, mada ga je bio zaslužio i kao igrač!

Bilo je mnogo boljih igrača u momčadi u to vrijeme, primjerice Alfredo di Stefano, no ipak je on bio taj koji je kao kapetan vodio "Los Blancose" do prvog naslova prvaka Europe. Simptomatično, "kraljevi" su do tog trofeja stigli na pariškom Parku prinčeva. Protiv francuskog predstavnika Stade Reims gubili su 0:2 i 2:3, no na kraju ipak slavili 4:3. 

Bio je vezni igrač, malen rastom (165 cm), ali velikih pluća i tehničkog znanja. Upravo je on "čuvao leđa" i ujedno upošljavao "loptama s očima" zvijezde Reala Puskasa, Kopu i di Stefana. Momčadski uspjeh bio mu je iznad svega, nije mu bilo žao ići glavom tamo gdje drugi ne bi nogom ako bi to donijelo prednost njegovoj ekipi.

Kada je došao u Madrid iz Celte Vigo gdje je uživao status božanstva (prethodno je dvije godine igrao za Racing Santander i Logrones), klub je proživljavao najlošije razdoblje u povijesti, a sezonu 1947./48. završio je na 11. mjestu. Međutim, kao rođeni Madriđanin nije mario za to, igrati za bijele bila mu je želja od rođenja. Na prvi naslov čekao je punih pet godina, do 1954., čak 21 godinu nakon što je Real posljednji put bio najbolji u Španjolskoj. Iako je u tom razdoblju imao ponude drugih, u to vrijeme uspješnijih i bogatijih klubova, nikada nije razmišljao o odlasku iz rodnog grada. Logično je bilo da će na Bernabeu, stadion se od 1955. godine tako zove, završiti igračku karijeru. 

Upravo u to vrijeme počinje pravi uspon "Los Merenguesa", okrunjen sa osam naslova u narednih deset godina i pet naslova prvaka kontinenta u nizu, između 1956. i 1960. godine. A u svakom od tih naslova svoj udio imao je Miguel Munoz.

Nakon završetka igračke karijere odmah je sjeo na trenersku klupu. Učio se na drugoj momčadi Reala, danas poznatoj kao Real Castilla, tada AD Plus Ultra. No već tada se vidjelo da se tu neće zadržati dugo, da su njegove liderske i trenerske sposobnosti puno veće.

Znao je to i legendarni predsjednik Santiago Bernabeu koji mu je samo godinu dana kasnije, točnije od sezone 59/60 ponudio mjesto trenera prve momčadi. Iako je sa mnogim igračima igrao, od početka se nametnuo i bio prihvaćen kao vođa. Uostalom, takav je bio i u kopačkama. Naravno da je pomoglo što je u ruke dobio gotov proizvod, društvo koje je do tada osvojilo sva izdanja kupa prvaka, pa je peti u nizu, u legendarnom finalu u Glasgowu protiv Eintrachta iz Frankfurta (7:3!) prihvaćen kao nešto normalno.

Međutim, pravi posao pravi tek kada je došlo vrijeme da se oprosti od zaslužnih igrača koji su ušli u godine. Ostat će upamćen kao trener koji je "izbacio" Alfreda di Stefana, 1964. godine. Ferenc Puskas oprostio se dvije godine kasnije. Zatim Kopa, Rial... Ma, gotovo svake godine ostao bi bez jednog-dvojice, a on bi ih jednostavno zamijenio sa mlađima, primjerice Jose Martinom Sanchezom, poznatijim kao Pirri, Amanciom, Zocom. I kupio trofeje. 

Devet puta španjolsko prvenstvo, dva puta kup europskih prvaka (prvi kojem je to poülo za rukom i kao treneru i kao igraöu), dva puta kup kralja i jedan interkontinentalni kup. Nisu tada bili "Galacticos", ali su imali jedan simpatičan nadimak: "El Madrid ye-ye" prema jednoj pjesmi Beatlesa iz tog vremena.

Ne slovi kao neki pretjerano veliki taktičar, strateg, njegova nogometna filozofija bila je jednostavna: "Kada imamo loptu - napadamo. Kada je ima protivnik - branimo se!" Ali zato je znao prepoznati talente, dati im prostor i načiniti im prijelaz iz juniora u seniore bezbolnim. Bio je sjajan motivator, a odlike koje su ga krasile kao igrača odlično je prenosio na igrače: momčad iznad svega!

"Ja sam rođen sa cvijećem u guzici" znao je uz smiješak reći, priznajući da je imao i sreće u karijeri. No to je previše skromno, jer znamo kako je teško voditi momčad prepunu zvijezda, a on je to činio nevjerojatnom lakoćom. I njegovi "podanici" su ga slijedili bez pogovora!

1974. godine, nakon serije loših rezultata, navijači su se okrenuli protiv trenera. Munoza nije trebalo dugo moliti, nije bio od onih koji se drže za fotelju pod svaku cijenu. Prepustio je svoje mjesto i zauvijek napustio Real. 

Otisnuo se u Granadu, zatim Las Palmas kojeg je jednom odveo u kup UEFA, te klupsku trenersku karijeru završio u Sevilli koju je također odveo do mjesta u kupu UEFA. Tada, nakon debakla Španjolske na SP 1982. kojem su bili domaćini, stigao je poziv saveza kojeg Munoz nije mogao odbiti. Bio je preveliki patriot da bi odbio.

Čovjek koji je toliko puta slavio naslov, penjao se na krov Europe i svijeta, kojeg su godinama kroz Madrid nosili na rukama kao najsretniji trenutak svoje sportske karijere spomenuti će pobjedu nad Maltom u kvalifikacijama za EP 1984. godine! Završilo je 12:1, što je bilo dostatno kako bi Španjolci na ljestvici zbog više postignutih golova prestigli Nizozemsku i plasirali se u Francusku.

Tamo će na krilima sjajnog vratara Arconade u skupini osvojiti prvo mjesto ispred Portugala, SR Njemačke i Rumunjske. U polufinalu su nakon izvođenja jedanaesteraca bolji od Danske te otišli u Pariz na megdan domaćinu. Do tog susreta su Munozovi izabranici prolazili zahvaljujući dobroj igri u obrani i odličnoj formi golmana. Međutim, Francuze su iznenadili izrazito ofenzivnim pristupom od prve minute, pa se činilo kao da će uspjeti savladati favorita. Valjda je sudbina htjela da upravo u toj utakmici Arconada napravi svoju jedinu pogrešku. Slobodan udarac izveo je Platini, vrataru Furije je lopta iskliznula iz ruku i otkotrljala se iza crte.

Ipak, to drugo mjesto je nakon naslova iz 1964. godine, pa sve do 2008. godine najveći uspjeh jedne španjolske selekcije na velikim natjecanjima!

Dvije godine kasnije, na mundijalu u Meksiku, "La Furia Roja" je briljirala. Izgubili su doduše prvu utakmicu protiv Brazila sa minimalnih 0:1, no onda se lakoćom obračunali sa Sjevernom Irskom i Alžirom, da bi u osmini finala pregazili tada jaku Dansku sa 5:1 uz četiri gola Emilia Butragena. Ipak, u četvrtfinalu plaćaju danak ozljedama i kartonima, Belgija nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke odlazi u polufinale, a Španjolska kući.

Munoz se oprostio nakon Eura '88. u Njemačkoj gdje su ispali u skupini. Domaćin Njemačka te Zengina Italija bili su bolji.

Da je živ, za nekoliko dana (19. siječnja) napunio bi 93 godine. Ali preminuo je davno, nedugo nakon završetka karijere, 1990. godine u svom Madridu sa samo 68 godina na plećima.

Iza njega su ostali brojni trofeji, mnoštvo igrača kojima je pomogao da dosegnu zvijezde, ali i skromnost koja mu je uvijek bila vrlina.

"Uspjeh je rezultat poniznosti i discipline u trenucima slave!"