Sidebar

21
Sub, Lis

Veliki treneri - Matt Busby

Typography
Svi smo bar jednom u životu čuli za izraz "Busbyjeve bebe", a tako rijetko razmislili tko je taj Busby, i tko su te njegove "bebe". Pokušat ću dočarati o kakvom čovjeku se radi, makar će riječi teško opisati...

Film kao film, uvijek nešto nadoda ili oduzme, režiser koristi pravo na umjetničku slobodu pa od ionako dramatične situacije složi još veću dramu. Ali ako ste nogometni fanatik poput mene svakako bih vam preporučio film "United" iz 2011. godine. James Strong je na upečatljiv način opisao stvaranje velike momčadi Manchester Uniteda, zatim tragične događaje 6. veljače 1958. godine kada je život izgubilo sedam igrača, dok je jedan podlegao ozljedama nakon dva tjedna, a još dvojica zadobila povrede zbog kojih su morali prekinuti karijeru, te stvaranje novog, pobjedničkog Uniteda. I sve to pod vodstvom Busbyja, punim imenom Alexander Matthew Busby, kasnije sa prestižnim dodatkom "Sir". 

Još jedan u nizu velikih škotskih trenera, u jednom rangu sa Alexom Fergusonom i Billom Shanklyjem, igrom sudbine igračku karijeru proveo je u redovima najvećih rivala Man Uniteda. Onom gradskom, Cityju, te u FC Liverpoolu. Sa plavima je osvojio FA Cup, a u Merseysideu je vrlo brzo postao vođa i kapetan momčadi. Tamo je sa Bradshawom i McDougallom, također Škotima, činio "najbolji stoperski trio koji je klub ikada imao" stoji na službenoj stranici LFC. A u City je stigao kao 17-godišnji napadač koji je ugovor potpisao samo kako bi pobjegao iz rudnika u kojem je zbog smrti oca u 1. svjetskom ratu morao početi raditi još kao dječak, te kako bi mogao zaraditi novac da bi sa majkom emigrirao u Ameriku.

Do toga nikada nije došlo. Trener Peter Hodge prekomandirao ga je u zadnju liniju, a on se tamo pokazao kao sjajno rješenje, sa odličnim pregledom i osjećajem za igru. Igrao je sa Citizensima finale FA kupa 1933., a godinu kasnije ga i osvojio. 1936. gubi stalno mjesto u momčadi, i za 8000 funta prelazi u Liverpool. Mlađahnom Bobu Paisleyu, kasnije igračkoj i trenerskoj legendi kluba sa Anfielda, bio je poput mentora, a prijateljstvo koje su započeli tada trajalo je do kraja njihovih života. 

Kada je 1939. godine zbog početka rata prekinuto nogometno prvenstvo, Busby se dobrovoljno prijavio u vojnu službu. Bio je zadužen za fizičku spremu vojnika, a povremeno je sudjelovao u "ratnim igrama" kojima su nogometaši narodu Velike Britanije pokušali uljepšati ratne dane, pa je tako oblačio dresove Chelseaja, Middlesbrougha, Readinga i Aston Ville. Ponudu vodstva Liverpoola da nakon rata bude pomoćnik Georgeu Kayu odbija uz objašnjenje kako se njegova vizija nogometa u ničemu ne poklapa sa Kayovom. 

Umjesto toga, u veljači 1945. potpisuje za Manchester, a posao započinje osam mjeseci kasnije. Dobio je sve moguće ovlasti: sam vodio treninge, birao igrače i taktiku, vršio transfere. Bio je to početak "manager" modela u engleskom nogometu!

Četiri puta ManU je viceprvak (1947., 1948., 1949. i 1951.) prije nego se 1952. napokon uspeo na vrh, po treći put u klupskoj povijesti. Želja mu je bila da njegova momčad ne igra "samo" uspješan, nego i atraktivan nogomet. Filozofija koja se u klubu zadržala do danas! Kada je društvo koje je osvojilo naslov došlo u pozne godine, nije htio skupim transferima obnoviti momčad, nego se poslužio igračima iz vlastitog dvorišta. Unutar četiri godine kupio je samo dva igrača, a talenti kao Bill Foulkes, David Pegg, Duncan Edwards uskoro su dobili nadimak "Busbyjeve bebe" i osvojili srca svih fanova nogometa na otoku. 1956. i 1957. taj "dječji vrtić" suvereno osvaja naslove prvaka, sa jedanaest odnosno osam bodova prednosti ispred drugoplasiranih (Blackpool i Tottenham). Kada znamo da je pobjeda tada vrijedila dva boda, a liga bila nevjerojatno izjednačena, onda je jasno kakav moćan stroj je Busby izgradio na Old Traffordu. 

Činilo se da će Englezi biti u stanju zaustaviti Real Madrid, od kojeg su 1957. godine u polufinalu novoosnovanog kupa prvaka ispali nakon 1:3 i 2:2, te da je samo pitanje vremena kada će se "Red Devils" popeti na europski tron. U sezoni 57./58. uslijedio je novi pokušaj. U prva dva kola uvjerljivo su pali Irski Shamrock Roversi i Čehoslovački predstavnik Dukla Prag. U četvrtfinalu ždrijeb je Busbyjevoj momčadi dodijelio Crvenu Zvezdu, a u prvoj utakmici jugoslavenski klub je poražen sa 2:1. 

5. veljače igrao se uzvrat na stadionu JNA u Beogradu. Busby se svim silama kod čelnika saveza borio da se utakmice engleskog prvenstva koje su se igrale subotom, zbog sudjelovanja Uniteda u kupu prvaka pomjere na nedjelju ili ponedjeljak. No kako je to natjecanje bilo tek u povojima, savez nije imao sluha, a ManU je u kupu prvaka igrao takoreći na vlastitu odgovornost. Unatoč lošem vremenu nije im preostalo ništa drugo nego da organiziraju čarter-let prema glavnom gradu tadašnje SFRJ, a na isti način su se planirali i vratiti dan kasnije. 

Sama utakmica nije bila napeta kako bi konačni rezultat od 3:3 sugerirao. Englezi su poveli već nakon dvije minute, a golovima Bobbyja Charltona gosti su na poluvremenu imali uvjerljivih 3:0 i polufinale u džepu. U drugom dijelu dolazi do opuštanja, pa Beograđani dolaze do 2:3, a u posljednijm trenucima susreta do izjednačenja. Slavlje je moglo početi, Charlton & co sanjali su novi okršaj sa Realom i revanš za ispadanje godinu ranije. 

Dan kasnije zrakoplov British-European-Airways, let 609, otisnuo se iz Beograda prema Manchesteru sa sat vremena zakašnjenja zbog velike hladnoće, ali i zbog toga što je Johnny Berry zametnuo putovnicu. U München je mašina svratila kako bi natočila gorivo, a i u Bavarskoj je vladala velika hladnoća, mijenjali su se kiša i snijeg, tako da je pista bila pokrivena bljuzgavicom. Nakon dva prekinuta pokušaja uzlijetanja putnici su poslani u prostorije zračne luke, no samo 15 minuta kasnije pilot James Thain pozvao ih je nazad i ponovno pokušao nastaviti let. Nažalost. Uslijed velike količine bljuzge na pisti zrakoplov nije uspio postići dovoljno veliku brzinu za uzlijetanje, ali dovoljno veliku da pilot nije mogao zaustaviti letjelicu. Ona je probila ogradu, lijevim krilom udarila u kuću, a zatim u jednu garažu u kojoj je bio parkiran kamion, ali i bačve sa gorivom te nekoliko guma. Došlo je do eksplozije, i nekolicina putnika je na mjestu poginula. 

Harry Gregg, vratar momčadi i reprezentacije Sjeverne Irske, ostao je priseban. Spasio je nekoliko putnika, između ostalih Bobbyja Charltona, Dennisa Violleta, Veru Lukić, trudnu suprugu jugoslavenskog diplomata koja je put mužu u posjetu u London i njenu dvogodišnju kćer. Za svoju hrabrost je nagrađen ordenom "Britisch Empire".

U tragediji su ugašena 23 ljudska života, među njima sedam nogometaša Uniteda, dok je Duncan Edwards, "talent stoljeća" podlegao ozljedama petnaest dana kasnije u "Klinikum rechts der Isar". Klub je ostao i bez tajnika Crickmera, pomoćnog trenera Whalleya, trenera u omladinskoj školi Curryja, a Matt Busby je bio teško ozlijeđen. Bio je vjernik, pa mu je dva puta davano bolesničko pomazanje. Praktično se očekivalo kako će izgubiti bitku za život. 

On je tu bitku ipak dobio, a kada je postao svjestan što se dogodilo, čvrsto je odlučio da više nikada neće kročiti na nogometni teren. Krivio je sebe, jer on je bio taj koji je insistirao da se natječu u kupu prvaka, iako je savez bio protiv te odluke. Tek nakon nekoliko razgovora sa suprugom promijenio je mišljenje. "Svim stradalima duguješ da nastaviš!" bila je rečenica koja ga je uvjerila da ne smije odustati.

Sezonu je okončao Jimmy Murphy, jedan od asistenata, a početkom naredne sezone Busby se vratio. Krenuvši praktično od nule, sa preživjelima Foulkesom, Greggom i Charltonom kojeg je također nekoliko puta morao nagovarati da nastavi karijeru, počeo je graditi novu momčad. Uz nekoliko pojačanja, mahom mladih igrača (npr. Dennis Law) posegao je za talentima iz Unitedove nogometne škole (George Best, Noby Stiles itd.) i uskoro donio nove pehare u crveni dio Manchestera.

FA Cup 1963. godine, pobjedom od 3:1 u finalu nad Leicesterom, ublažio je loš nastup u ligi gdje je jedva izbjegnuto ispadanje. Dvije godine kasnije ponovno su prvaci, i to zahvaljujući boljoj gol razlici od Leedsa. U narednoj sezoni u polufinalu kupa prvaka bolji je bio beogradski Partizan, a nakon tragedije 1958. godine upravo taj trofej je bio ono što je Busby svim silama želio osvojiti. Za to je bilo potrebno biti najbolji u Engleskoj, a pošlo im je to za rukom već 1967. godine. Ovaj put sa četiri boda ispred Nottinghama, bez ijednog poraza od Boxing Daya, dakle 26. prosinca 1966. 

Hibernians, Sarajevo, Gornik Zabrze bili su protivnici na putu do polufinala gdje je čekao Real Madrid. Kasna, ali slatka osveta za polufinale 1956. godine i 1:0 u Manchesteru golom Besta. Uzvrat u Madridu jedna je od onih antologijskih utakmica u kojima su "Devilsi" pred 125.000 gledatelja preokrenuli 1:3 na poluvremenu u 3:3 na kraju. Za finale na Wembleyu, deset godina nakon Münchenske tragedije. Valjda je Božja volja bila da strijelac odlučujućeg gola u Madridu bude Foulkes, čovjek koji je bio član momčadi i na onom kobnom gostovanju u Beogradu.

Finale na Wembleyu protiv Benfice otišlo je u produžetke nakon 1:1 u regularnom dijelu igre. Baš kao protiv Reala, do izražaja je došla bolja fizička pripremljenost Busbyjeve momčadi, pa su dodatnih 30 minuta čak tri puta tresli mrežu Henriquea i zasluženo osvojili naslov prvaka kontinenta. Prvi put to je uspjelo nekoj engleskoj momčadi!

Godinu potom, nakon 24 sezone i 1120 službenih utakmica na klupi MUFC Busby se povukao. Njegov nasljednik McGuinness nije se snašao, pa je već 1970. bio primoran na nekoliko utakmica pomoći. Niti drugi nasljednik, Frank O'Farrell nije bio puno uspješniji. Samo šest godina nakon odlaska Busbyja ManU se borio za ostanak u ligi. Na staze slave počeo se vraćati tek 1986. godine dolaskom Fergusona. A doveo ga je, pogađate - Matt Busby, tada u funkciji predsjednika kluba.

60 godina bio je oženjen istom ženom, u igračkoj karijeri igrao je samo za dva, a u trenerskoj za jedan klub. Tek je napravio kratak izlet na klupu momčadi Velike Britanije na Olimpijadi 1948. godine gdje su u polufinalu poraženi od Jugoslavije, i u jesen '58. kada se odazvao na poziv da privremeno trenira reprezentaciju Škotske.

"Bio je prirodan vođa. The Boss. Imao je tu karizmu, kada bi ušao u prostoriju već bi vas pojavom osvojio! Uvijek nam je govorio da je nogomet više od igre, da mi nogometaši imamo tu moć da donesemo radost među obične ljude. Na njih je uvijek mislio, na te obične ljude, na naše navijače." riječi su Bobbyja Charltona, jednog od najvećih nogometaša u povijesti Manchester Uniteda, ali i engleskog nogometa.  

Mnogi će Busbyja proglasiti najboljim trenerom svih vremena. Naravno da je u Manchesteru, ispred "svog" stadiona dobio statuu. A znate li koja je adresa "kazališta snova", stadiona Old Trafford? Sir Matt Busby Way. Taj naziv je ulica dobila još za njegova života, 1993. godine. 

Nešto manje od godinu dana kasnije preminuo je od raka u Alexandra Hospital u Cheadleu.