Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Josep Guardiola

Typography
Prvak Europe, prvak u Španjolskoj i Njemačkoj, ne dvojim - uskoro i u Engleskoj. Najmlađi među onima koje sam odlučio uvrstiti u ovu rubriku. Prerano? Pročitajte i shvatit ćete da nije!

Osobno ga ne "šmekam" previše. Djeluje bahato, "ufurano". Sa onim svojim uskim hlačama koje ponekad zna rasparati uslijed napetosti pri gledanju utakmica svojih pulena, bijelom košuljicom i puloverom izgleda kao da želi poručiti: "Ja sam nešto posebno!" kao što to otvoreno poručuje jedan od njegovih najvećih rivala, Jose Mourinho. The Special One. Pojedinačne intervjue novinarima ne daje, a one službene konferencije za tisak i obavezne termine nakon utakmica odrađuje preko volje. Uobraženo. Pitajte Milu Horvat kojoj je nakon utakmice Dinamo - Bayern u ligi prvaka komentar dao žvačući žvakaću gumu poput kakva adolescenta. 

Zlatan Ibrahimović ga je u svojoj biografiji opisao kao kukavicu, a kada se ugase kamere i diktafoni, upotrijebit će puno ružnije atribute, poput š**ak. Samuel Eto'o mu je rekao da nije normalan, a vjerujem da nije omiljen ni našem Mariju Mandžukiću. 

Zašto sam onda, pobogu, Pepa Guardiolu uvrstio među najbolje trenere svih vremena? 

Iako Zlatan, Samuel i Mario to neće priznati ni da ih posjednemo na električnu stolicu, Guardiola ostvaruje ono što želi svaki trener ili učitelj: Svakim danom svakog igrača čini malo boljim! On živi nogomet 24/7, i to 52 tjedna u godini. Nema utakmice, pa ni najobičnije prijateljske, za koju nije pripremljen do najsitnijeg detalja. Priča se da je bio nevjerojatno bijesan na ljude iz kluba kada mu 2014. za prijateljsku utakmicu protiv niželigaša Wacker München nisu dali na raspolaganje DVD-ove da prouči protivnika. U pripremi dvoboja pogleda najmanje 8-9 snimaka, kompletnih, protiv jačih protivnika i više.

Takav pristup donio mu je trofeje. Već sada, sa samo 45 godina, ima ih 19. A vodio je tek dva kluba...

Oni koji ga ne vole, opet ću spomenuti Eto'oa ili Ibru, reći će kako je bio prosječan igrač. Nije plijenio lepršavošću, bio je zadnji vezni, moglo bi se reći vodonoša tadašnjim Barcinim zvijezdama poput Romaria, Stoičkova, Rivalda, ali već tada itekako utjecajan. Vođa. "Produžena ruka trenera" reklo bi se u nogometnom žargonu. Legendarni Johan Cruyff davno ga je opisao kao igrača koji svakog suigrača čini boljim. Uostalom, čovjek je 11 godina nosio dres ponajvećeg kluba na svijetu, nakon što je prošao njihovu čuvenu nogometnu školu. Iako tvrdokorni i otvoreni zagovornik katalonske neovisnosti, igrao je za španjolsku reprezentaciju, nastupio za nju na SP 1994. i EP 2000. godine, a na OI 1992. u svojoj Barceloni u dresu Furije osvaja zlato.

Već kao igrač sa Barcom je osvojio sve što se osvojiti moglo. Kao 21-godišnjak je bio član udarnih jedanaest "Dream Teama" koji je pod vodstvom Johana Cruyffa pokorila Europu i 1:0 pobjedom nad Sampdoriom osvojila posljednji kup prvaka, prije nego li je natjecanje preimenovano u liga prvaka. Između 1991. i 1994. godine četiri puta za redom osvaja Primeru. U prvom pohodu na naslov je nastupio samo četiri puta, no kasnije je bio jedan od najstandardnijih igrača Cruyffovih trupa. 

Ukupno je kao igrač Blaugrane, gdje je ostao do 2001. godine (od 1984., kada je kao 13-godišnjak došao klub) osvojio 16 titula! Najvrijedniji je svakako spomenuti kup prvaka 1992. godine, kao i kup pobjednika kupova 1997. godine. Pehar pobjednika La Lige je primio šest puta, od čega dva puta kao kapetan momčadi. 

Kada je vidio da Louis van Gaal forsira, pokazalo se s pravom, mlađahnog Xavija na njegovom mjestu, kao i zbog neslaganja sa predsjednikom Gaspartom, tijekom sezone 2000/01 najavio je oproštaj od Katalonije sa istekom ugovora u lipnju 2001. godine. Unatoč brojnim izdašnijim ponudama, poglavito iz bogatih arapskih zemalja (gdje je završio dvije godine kasnije) prihvaća ponudu Brescie. Razlog je jednostavan: "U Italiji taktika igra bitniju ulogu nego drugdje, tamo ću taktički najviše napredovati i naučiti za kasniji trenerski posao!"

U Italiji je doživio najveće - bar u njegovim očima - poniženje. Optužen je za doping, suspendiran na četiri mjeseca, a zbog istog slučaja je 2005. kažnjen zatvorskom kaznom od sedam mjeseci i novčano. Optužbe su kasnije odbačene, ali ipak ga taj slučaj i danas prati kao najveća mrlja u karijeri. 

Ostao je u Italiji dvije sezone, od toga pola u Romi koja se za njegove usluge zainteresirala zbog dobrih nastupa za Bresciu. Slijedi "punjenje novčanika" u Dohi i iskustvo na još jednom kontinetnu - u meksičkom Dorados de Sinaloa. 2006. godine zaključuje karijeru. Taj odlazak u latinsku Ameriku nije bio tek hir da isproba nešto novo, nego je tamo otišao na poziv prijatelja Juana Manuela Lilla. 

Tim čovjekom Guardiola je bio "opsjednut" još od 1996. godine kada je kao igrač igrao protiv Real Ovieda kojeg je vodio Lillo. Barca je slavila 4:2, ali je nastup autsajdera toliko oduševio Pepa da je nakon utakmice došao do svlačionice gostiju i pohvalio Lilla za igru njegove momčadi, te ga zamolio da razmjene telefonske brojeve i ostanu u kontaktu. "Najbolji vezni igrač svijeta je želio da se druži sa mnom, bio sam oduševljen!" rekao je kasnije španjolski stručnjak. 

Zanimljivo je da je mentor ponajboljeg nogometnog učitelja današnjice praktički anonimus koji se nakon 1996. godine ni u jednom klubu nije zadržao duže od godinu dana, koji nikada nije osvojio ni jedan značajniji trofej. 2010. godine Guardiolina Barca pobijeđuje Lillovu Almeriu 8:0, učenik je ponizio učitelja, a ovaj nakon toga dobio otkaz. Bio mu je to do danas posljednji posao u nekom španjolskom klubu. 

"Od prvog dana smo se dopali jedan drugom. Način na koji gledamo na nogomet, na koji ga razumijemo. Radi se o geometriji nogometnog terena, korištenju prostora. Ništa novog nema u našem nogometu, ništa šta nije već izmišljeno. Kada pričamo o nogometu, pričamo o igri, ne o formacijama i sustavima. Najvažnije je ionako pronaći prirodan red u igri, forsirati slobodu igrača. Oni ne smiju biti ono šta trener od njih traži, nego on mora biti svjestan šta može od njih očekivati. Nogomet pripada nogometašima, to ljudi nekada zaborave. Na treneru je da im pokaže pravi put."

Jednostavan recept, u slučaju "El Noi de Santpedor" (dječak iz Santpedora) i uspješan. U Meksiku je ostao pola godine, učio u upijao, a nakon što je klub ispao iz lige oprostio se od aktivnog igranja. Nedugo zatim u Madridu je uspješno okončao trenersku akademiju, u studenom 2006. uručena mu je diploma nakon čega je definitivno obznanio kraj karijere uz riječi: "Iako glava misli da još mogu, tijelo ne može više, vrijeme je za kraj." 

Nije dugo čekao na prvi trenerski posao, i to u svojoj Barci. Barcelona B, odnosno Barcelona Atletic, upravo je ispala iz Segunda B u Tercera Division, odnosno iz treće u četvrtu ligu. Predsjednik Laporta ponudio mu je misiju povratka Barcinih talenata u treći rang, Pep objeručke prihvatio. I - naravno - uspješno obavio misiju. Iako nije išlo sve glatko, momčad se dizala iz utakmice u utakmicu, da bi kroz doigravanje za ulazak u treću ligu protutnjala bez primljenog gola u četiri utakmice, uz gol razliku 10:0.

8. svibnja 2008. godine Laporta objavljuje kako će Franka Rijkaarda na klupi prve momčadi zamijeniti čovjek sa klupe Barce B. Sa 37 godina je postao treći najmlađi trener u povijesti kluba.

Već na samom početku pobrinuo se za negodovanje: Najvećim zvijezdama kluba poručio je kako na njih više ne računa! Ronaldinho i Deco otišli su odmah, Eto'o je ostao još tu sezonu da bi godinu kasnije bio dio trampe za Ibrahimovića. Šveđanin je postao najskuplje pojačanje u klupskoj povijesti, jer osim Kamerunca prema Interu je otišlo i pedesetak milijuna Eura. No, ni sa Ibrom se nije slagao, centarfor je na Camp Nou ostao samo jednu sezonu nakon koje je najprije posuđen, a onda uz ogroman gubitak prodan AC Milanu.

Taj slučaj dokazuje da je Guardiola tvrdoglav čovjek. Nije ga zanimao financijski gubitak kluba, praktički je ultimativno tražio odlazak igrača kojeg je godinu ranije ultimativno tražio da mu ga kupe. No, uspjesi mu daju za pravo. Trofejima i nagradama koje su pratile te trofeje u klub je donio višestruko više od tog gubitka.

Već u prvoj sezoni "pao" je "triple" - prvenstvo, kup i liga prvaka! U finalu su potpuno nadigrali i svladali Manchester United Alexa Fergusona sa 2:0. Nadogradnja je stigla početkom sljedeće sezone, pa je Barcelona postala prvi klub, a Guardiola prvi trener koji je u jednoj godini osvojio svih šest mogućih trofeja. Uz spomenuta tri još španjolski superkup, UEFA-in superkup te klupsko prvenstvo svijeta. 

Potpisivao je samo jednogodišnje ugovore: "Trener Barcelone je nemoguće biti doživotno, jer uvijek iznova moraš zaslužiti podršku igrača i navijača". Njemu je to polazilo za rukom. Kada je 27. travnja 2012. godine obznanio da po drugi put napušta voljeni klub, odlazio je kao najtrofejniji trener njegove bogate povijesti. 14 titula pokupio je u četiri godine, od čega dvije lige prvaka (drugi put 2011. godine, ponovno protiv ManU, i to usred Londona), tri Primere, dva kupa kralja, tri superkupa i dva naslova klupskog prvaka svijeta. 

Barcelona je igrala fantastičan nogomet, neki će reći još bolji nego danas. Osim spomenutog dvostrukog "rasturanja" Uniteda (pogotovo u ovoj drugoj utakmici rezultat je mogao biti i puno veći) vrijedi izdvojiti 5:0 protiv Reala 29.11.2010. godine, kao i legendarnih 6:2 usred Madrida 2. svibnja 2009. U petnaest utakmica protiv kraljevskog kluba upisao je samo dva poraza. "Osvetili" su mu se u polufinalu lige prvaka prije dvije godine kada su njegov Bayern pomeli sa ukupnih 5:0. 

Umoran od pritiska vođenja kluba koji prizna samo pobjede, a još više od vlastitih ambicija, odlučio se za godinu "šabata" kako ju je sam nazvao. Odmor od nogometa, odlazak u New York - kako bi usavršio engleski jezik. Svi su očekivali da će nakon te godine završiti u nekom engleskom gigantu, no u prosincu 2012. stiže iznenađujuća vijest - od narednog ljeta Katalonac je novi trener FC Bayern! 

Šest mjeseci kasnije, na predstavljanju u Münchenu, većinu pitanja odgovarao je na njemačkom! Studiozan kao i uvijek nije dopustio da njegove zamisli mora prenositi prevoditelj, makar je on i danas tu, zlu ne trebalo. Iako njegov način izgovora njemačkih riječi nije uvijek lako razumjeti, igrači su naučili shvatiti ga. Bar kada je nogomet u pitanju. 

Od prvog dana Bavarci ruše sve moguće rekorde Bundeslige. U prvoj sezoni nacionalni "Double" je tek malo zamračio poraz protiv Reala u polufinalu lige prvaka, a u drugoj mu se na istoj stepenici ispriječila njegova Barcelona. Ipak, u svakom nastupu u tom elitnom natjecanju svoju momčad je odveo najmanje među četiri najbolje! Trenutno je na najboljem putu da i treći put za redom osvoji njemačko prvenstvo, ali nije tajna da gori od želje da se od glavnog grada Bavarske oprosti sa onim peharom "sa velikim ušima". 

Gotovo iz utakmice u utakmicu mijenja raspored, formacije, igrači igraju na "neprirodnim" pozicijama, ali rezultat ne pati. To je samo još jedan dokaz kako dobro priprema utakmice, skenira protivnike, ali isto tako kako kvalitetni i zahtjevni jesu njegovi treninzi. 

Poznato je da će od ljeta preuzeti Manchester City, pa će ga neki bocnuti kako je "lako sa takvim momčadima i budžetima osvajati titule", ali uvjeren sam da bi njegov način rada i znanje koje je u stanju prenijeti na igrače u bilo kojem klubu donijelo uspjehe. Naravno, ne bi sa njim na klupi Junak iz Sinja osvojio ligu prvaka, ali bi svakog od igrača iz alkarskog grada napravio boljim... 

Uostalom, davno je Gerard Pique rekao:

"Pep Guardiola je već sada živuća legenda!"