Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - José Mourinho

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Jedan od najkontroverznijih, ali nedvojbeno i jedan od najboljih trenera današnjice - "The Special One". 

Kada sam počeo pisati ovaj serijal, već nakon prvog broja i meni iznimno dragog Guya Rouxa stigao je prvi mail: „Kad će Mourinho?“

Kada sam to spomenuo u nekom od sljedećih izdanja „Veliki treneri“, stiglo mi je i nekoliko poruka oprečnog sadržaja, otprilike: „Taj nema šta tražiti među najvećima, još je on daleko od jednog Capella...“

To je Jose Mourinho. Ili ga volite, ili ga mrzite. Trećeg nema.

Čekao sam pravi trenutak da bih mu posvetio članak, i dočekao ga. Danas, kada je iz Reala otjeran, mada će on reći da je otišao sporazumno, odnosno zato što je on to htio. Danas, kada iz Španjolske gotovo svakodnevno odapinju otrovne strelice prema njemu i njegove tri godine u najuspješnijem klubu prijestolnice. Baš danas je pravi trenutak za podsjetiti sve one koji se podrugljivo smješkaju o kakvoj trenerskoj velični se radi!

„The Special One“ (Posebni) kako je sam sebe nazvao, za mene je veliki trener postao još prije devet godina i osvajanjem lige prvaka sa Portom.

Ne zbog činjenice da je sa razmjerno malim klubom osvojio najprestižnije klupsko natjecanje na svijetu, već zato što je taj uspjeh stigao nakon što je godinu ranije Porto odveo do naslova u kupu UEFA. Da se razumijemo: Porto nije patuljak. To je klub duge tradicije koji je i prije dolaska Mourinha bio prvak Europe (1987. godine), a i poslije njega pobjednik kupa UEFA, odnosno Europa lige (2011. godine). Ali nije Manchester, Real, Barcelona... Nije među desetak imena koja bi vam pala na pamet kada bi vas pitali za najveće klubove kontinenta. I osvojiti dvije europske titule sa jednim takvim klubom u dvije godine, to ne može biti sreća. To je karizma. To je kvaliteta. To je jednostavno znanje.

A počeci nisu dali naslutiti da se 26. siječnja 1963. godine u Setubalu rodio jedan od najvećih trenera svih vremena. Bio je prosječan nogometaš, a kako ga prosjek nikada nije zanimao već sa 20 godina povukao se iz profesionalnog nogometa i posvetio se trenerskom zvanju. Bio je član drugoligaša Rio Ave i Belenensesa, a od 1983. samo još amaterski u Sesimbri i Comercio e Industria, klubovima iz rodnog Setubala.

Otac Felix također je bio nogometaš, a nakon karijere također trener. Upravo on je sina uveo u trenerski posao, u mladim godinama Jose je za oca skautirao buduće protivnike. Prije nego li je postao „pravi“ trener, Jose je završio studij sportskih znanosti na univerzitetu u Lisabonu. Naravno, sa odličnim uspjehom. Prosjek ga ni tada nije zanimao.

Od samih početaka bio je zaljubljen u engleski, odnosno otočki nogomet. Kako je na vrijeme uvidio da mu nedostaje iskustvo koje neki steknu kroz dugogodišnju igračku karijeru, potrošio je mnogo novca i vremena posjećujući treninge raznih premierligaških klubova, ali i tečajeve u organizaciji škotskog i engleskog FA.

Jedan od izlagača na nekom od tih predavanja bio je škotski menadžer Andy Roxburgh koji je među prvima prepoznao Mourinhov talent, afinitet za detalje, kao i „žicu“ za kombiniranje taktičkih nogometnih vještina sa onim motivacijskim.

Za razliku od mnogih kolega koji prvu trenersku priliku u velikom klubu dobiju „samo“ zato što su bili reprezentativci, ili bar profesionalni nogometaši, mladi Mourinho je krenuo praktički sa dna. Najprije je radio kao trener u mlađim uzrastima Vitorije Setubal. Slijede epizode u Estreli iz Amadore gdje je godinu dana bio pomoćnik Jesualdu Ferreiri, danas strategu Brage, prije mnogih drugih portugalskih klubova, između ostalih i ona dva najveća – Benfice i Porta. Na istoj poziciji, onoj pomoćnika, Mou je proveo dvije godine u Ovarenseu, s tim da je u tom malom klubu sa sjevera Portugala bio zadužen i za scouting.

Slijedi prekretnica, trenutak koji je vjerojatno usmjerio karijeru tada mladog trenera, i uvelike pomogao da Mourinho pronađe svoje mjesto među zvijezdama. Sporting Lissabon je za trenera doveo legendarnog Bobbyja Robsona, a ovaj je tražio portugalskog suradnika, trenera koji će mu biti ponajprije prevoditelj, ali koji ima dovoljno dobro znanje engleskog da se nogometni termini ne bi izgubili u prijevodu. Pronašao ga je u Mourinhu.

Nije dugo trebalo da Sir Robson shvati da je u svoj tim pridobio izvrsnog stručnjaka, od prevoditelja Mou je uskoro postao prvi suradnik engleskom vitezu. Nije bila rijetkost da se dvojac zaplete u nogometne diskusije do sitnih noćnih sati. S vremenom, iz poslovne veze rodilo se prijateljstvo koje je trajalo sve do smrti karizmatičnog Engleza.

„Najvažnija stvar koju sam naučio od Robsona je da kad pobjeđuješ, to ne znači da si nedokučiv, ali da ni kada gubiš nisi smeće.“

Ne čudi da ga je Bobby i nakon otkaza u Sportingu poveo sa sobom u Porto, gdje su sa generacijom Vitor Baia, Jorge Costa i Rui Barros osvojili dva prvenstva i kup, te igrali polufinale lige prvaka 1994. godine. Robson i Mourinho su se odlično nadopunjavali. Dok je Englez bio pobornik ofenzivnog nogometa, Portugalac je već tada veću pažnju poklanjao taktičkoj disciplini, pa je slovio (i danas slovi) za pobornika defenzivnog stila.

Uspjesi koje je Robson ostvario u Portu donijeli su mu poziv Barcelone. Takav poziv se ne odbija, pa nije odbio ni bivši izbornik „Tri lava“. I na ovoj stanici uz njega je bio, sada već možemo reći, desna ruka – Jose Mourinho. Tko bi rekao da će 15-ak godina kasnije isti taj Mourinho biti persona non grata, najomraženiji lik u Barceloni, ali i cijeloj Kataloniji.

A tadašnji Mourinho je bio omiljen. Ponosnim Kataloncima se posebno svidjelo što je mladi Portugalac prionio učenju katalonskog jezika, i u četiri godine koliko je proveo na obali Sredozemnog mora vrlo dobro ga savladao. Robson je otišao već nakon prve zajedničke sezone u kojoj su osvojili španjolski kup, ali i europski kup pobjednika kupova. Ovaj put nije sa sobom poveo Mourinha jer su čelnici Barce učinili sve kako bi i novi trener Louis van Gaal dobio pouzdanog i dobrog suradnika.

Nizozemac nije imao ništa protiv, dapače. Tamo gdje je Robson stao u podržavanju i podučavanju Josea, van Gaal je nastavio. I otišao korak dalje, prisilivši vodstvo kluba da Mourinhu povjeri treniranje druge momčadi Blaugrane, što je praktički bio prvi samostalni posao za današnjeg trenera Chelsea. Uz to je nerijetko na prijateljskim utakmicama vodio i prvu momčad kao primjerice na kupu Katalonije 2000. godine koji je Barcelona osvojila.

Dvojac Van Gaal / Mourinho je proveo iznimno uspješne tri godine na Camp Nou osvojivši po dva prvenstva i kupa Španjolske.

Ipak, 2000. godine van Gaal preuzima reprezentaciju Nizozemske, a Mourinho nakratko ostaje bez posla. Doista kratko, jer Benfica već nakon četiri kola prvenstva smjenjuje Nijemca Heynckesa, prošlogodišnjeg osvajača trostruke krune sa Bayernom, a za njegovog nasljednika bira Josea Mourinha. Nekoliko tjedana nakon ustoličenja trenera izabran je i novi predsjednik, a Manuel Vilarinho nije bio oduševljen trenerom, niti je okolišao po tom pitanju nego je javno govorio kako razmišlja o drugim imenima. Već tada na vidjelo dolazi jaka osobnost Mourinha, pa nakon pobjede u gradskom derbiju protiv Sportinga u prosincu 2000. trener gotovo ultimativno traži potporu predsjednika i novi ugovor.

Vilarinho ne pristaje, a "Posebni" daje otkaz nakon manje od tri mjeseca na Estadio da Luz. Naravno da je predsjednik kasnije požalio zbog svoje odluke: "Da mogu vratiti vrijeme, dao bih mu doživotni ugovor!"

Nakon Barcelone i Benfice, dva istinska giganta svjetskog nogometa, nije mu bilo teško u travnju 2001. prihvatiti poziv iz Leirie, malog kluba nedaleko od poznatog svetišta u Fatimi. Do kraja sezone ih vodi do petog mjesta, što je bio najveći uspjeh u povijesti kluba. Više od samih rezultata, jer prekratko je bio u tom klubu da bi napravio nešto značajno, navijači i mediji su primjetili nevjerojatan talent za taktiku i izvlačenje maksimuma iz pojedinaca. Ne čudi stoga da je već u siječnju 2002. godine stigao poziv drugog portugalskog velikana - FC Porta.

Prvu sezonu Porto je završio kao treći, a Mourinho tada obećava: Sljedeće sezone bit ćemo prvaci! I ispunio je obećanje, Porto je sa rekordnih 86 bodova prvak Portugala. Uz to, osvajaju i državni kup, kao i Kup UEFA pobjedom nad Celtic Glasgow u finalu u Sevilli.

Ostalo je - povijest. Mogli bi sada nabrajati titule koje je od tada do danas osvojio sa raznim klubovima, rekorde koje je obarao, spomenuti podatak da sa svim klubovima koje je vodio dugih devet godina nije izgubio prvenstvenu utakmicu doma...

Nema potrebe, jer svi se sjećamo osvojenih titula sa Portom, Chelseajem, Interom i Realom, lige prvaka sa Portom i Interom, kupova koje je osvajao u sva četiri kluba u kojima je radio od 2002. godine. Jedini je trener koji je u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj osvajao i prvenstvo i kup.

Mourinho se svađao sa svima od reda, uvijek se gurao u centar pažnje naoko nepromišljenim izjavama, ali ostavljajući tako momčadi potreban mir pred velike okršaje. Gdje god je bio, ostavio je dubok trag. Kada god je otišao, za njim su žalili. Igrači koje je trenirao uvijek su, i kada bi otišao iz kluba, bili spremni skočiti u vatru za svog trenera, pa je jedan Eto'o igrao lijevog beka kao da se na tom mjestu rodio. 

Sa zadnje dvije rečenice neće se složiti jedino u Madridu. S tim da je, po mom skromnom mišljenju, i to više stvar nerealnih očekivanja Madridista, nego što je razdoblje Mourinha u Realu bilo neuspješno. Jer, nikada bolju Barcelonu skinuo je sa trona. Klub koji godinama nije uspijevao proći dalje od osmine finala u ligi prvaka tri godine u nizu odveo je do polufinala istog natjecanja. I vjerujem da mu na Santiago Bernabeu nisu presudili rezultati, makar se u Realu priznaju jedino trofeji, nego odnos sa nekim igračima, poglavito sa dugogodišnjim golmanom Ikerom Casillasom.

Mourinho insistira da je se sa Realom rastao sporazumno, ali i on sam zna da je Real jedini klub u kojem nije do kraja ispunio očekivanja.

Zato će sada, u drugom mandatu u Chealseaju, biti još jači, još motiviraniji, još "specijalniji".

Jose Mario dos Santos Felix Mourinho ove je godine proslavio tek 50. rođendan, a već sada ga s pravom možemo svrstati u najveće trenere nogometne povijesti.

Do kraja karijere, siguran sam u to, postat će i najtrofejniji.