Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - Helenio Herrera

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Jedan od onih koji unatoč velikim uspjesima nisu doživjeli priznanje kakvo zaslužuju. A zaista se radi o jednom od najvećih... 

"Grobar nogometa" nadimak je kojim će ga češće zvati nego "Il Mago" (čarobnjak), iako mu ovaj drugi puno bolje pristaje. A sve samo zbog neslavnog catenaccia kojeg je praktički izumio. I danas je u Italiji velik njegov utjecaj, a taktička disciplina koja je na čizmi posebno naglašena uvelike je nasljeđe Herrere. 

Catenaccio (brava / zasun) je sustav u kojem je osnovno i najbitnije ne primiti gol. Neatraktivno, s obzirom da je cilj nogometne igre postići gol. Zbog toga ćete ime Helenio Herrera rijetko naći na popisu najvećih nogometnih stručnjaka u povijesti, iako je lista osvojenih trofeja jako dugačka. Između ostalog, sa Interom je dva puta osvojio kup prvaka i interkontinentalni kup što nisu uspjeli mnogi razvikaniji treneri. Nepravedno je ograničiti ga samo na catenaccio i obilježiti ga kao čovjeka koji je ubio romantični nogomet, iako je takav način poimanja ovog sporta svojevremeno nazvao "golo blebetanje". Za njega je stvar bila vrlo jednostavna: cilj je pobjeda, cilj su trofeji.

 

Rođen je u glavnom gradu Argentine, Buenos Airesu. Datum rođenja dugo vremena bio je dvojben, jer se sam Herrera pomladio za šest godina, no danas se zna da je rođen 10. travnja 1910. godine. Bio je sin španjolskih iseljenika, a argentinsko državljanstvo je dobio 1934. godine, kao 24-godišnjak. Osim argentinske, imao je i francusku putovnicu.

Upravo u Francuskoj, odnosno njenoj tadašnjoj koloniji Maroku, u klubu Raja Casablanca počinje igračku karijeru. Bio je solidan stoper, nastupao u nekoliko klubova u zemlji Tricolora, ali ozljeda koljena 1945. natjerala ga je na prekid igračke karijere.

Već tada je bio igrač-trener u SM Puteaux, a nakon što je prekinuo igračku karijeru, prihvatio je ponudu Stade Francais u kojem je proveo dio igračke karijere i postao trener tog pariškog kluba. Prve sezone ih je uveo u prvu ligu, a u dvije sezone nakon toga klub je odličan peti u Ligue 1. Nastavlja u domovini svojih roditelja, Španjolskoj, i u sezoni 1948/49 ostvaruje osnovni cilj sa Valladolidom - ostanak u ligi. Iako je taj cilj ostvaren tijesno, sa samo bodom prednosti pred Alcoyanom, stigao je poziv Atletica iz Madrida i H.H. postaje trener crveno-bijelih iz glavnog grada.

Da u Madridu nisu pogriješili pokazalo se već iduće sezone, Atletico Madrid i Helenio Herrera 1950. godine prvaci su Španjolske. 26 utakmica i gol razlika 71:51 dokaz su da Herrera tada nije mario za taktiku, diciplinu i za - catenaccio. 1951. Atletico je još jednom prvak, sad već u ligi sa 16 klubova (30 utakmica) sa 40 bodova i gol razlikom 87:50.

1952. Atletico završava na 4. mjestu, što je nedovoljno za čelnike kluba, te se rastaju sa Herrerom. Atletico će tek 1966. ponovno postati prvakom, a nikada do danas to im nije pošlo za rukom dva puta za redom. Slijede kratke epizode u Malagi i La Coruni, a 1953. - 1957. trenira Sevillu s kojom je uvijek pri vrhu prvenstvene ljestvice (4.-5. mjesto), ali ne osvaja ni jedan trofej. Zadnje sezone pod vodstvom Herrere (1957.) Sevilla osvaja drugo mjesto u prvenstvu, a kako je Real branitelj naslova prvaka Europe, po prvi put klub se kvalificira za nastup u kupu prvaka.

Bez Herrere, jer on je odlučio napustiti Španjolsku i preseliti u susjedni Portugal, u lisabonski Belenenses. Ljubav neće dugo trajati, točnije do poziva iz Barcelone.

Ponos Katalonije zaželio je uspješnog Argentinca na svojoj klupi, a ovaj je sa zadovoljstvom prihvatio ponudu. Kako i ne bi, Barca ima odličnu momčad. Kubala, Suarez, Czibor samo su neki od zvijezda toga doba koje je pod ugovorom imao klub sa Camp Nou. Cilj je bio prekinuti dominaciju madridskog Reala, tada najbolje momčadi Europe i prvaka u četiri od pet posljednjih izdanja Primere.

 

Već u prvoj sezoni cilj je ostvaren, Barcelona suvereno osvaja titulu prvaka, ali i španjolski kup. Kao i u Atleticu, i u Barceloni H.H. ponavlja uspjeh i osvaja i drugi naslov prvaka za redom, 1960. godine, mada je i sreća poljubila Blaugranu, o naslovu je odlučila bolja gol razlika od vječitog rivala, omraženog Reala.

Nije znao sa zvijezdama, nije podnosio zvijezde, momčad i timski duh uvijek su mu bili iznad svega. Čuvena je rečenica koju je često ponavljao: "Onaj koji igra za sebe, igra za protivnika. Onaj koji igra timski, igra za sebe!" A u Barceloni, pogotovo nakon ova dva naslova prvaka zvijezda do zvijezde. Najsjajnija među njima, Laszlo Kubala, koštao ga je pozicije u Kataloniji. Bio je fanatičan pobornik discipline, novinari su ga prozvali "Gonič robova sa Rio de La Plate" i takvim stilom nije si stvarao samo prijatelje. Kubala je od vodstva kluba ultimativno tražio da smijene Herreru, podržali su ga i neki drugi igrači, te je "gonič robova" morao napustiti Camp Nou. 

Nije dugo bio bez posla, među nekoliko ponuda odabrao je Inter i u idućih osam godina obliježio najuspješnije razdoblje tog milanskog diva sa tri naslova prvaka Italije, dva naslova prvaka Europe i dva interkontinentalna kupa. 

Nedugo nakon dolaska u klub Romi je prodao tada prvu zvijezdu Intera, sunarodnjaka Antonia Angelilla. Prva sezona treće mjesto, u drugoj je drugi, a sve to je premalo za ambicioznog predsjednika Angela Morattija koji je pred Herreru postavio zahtjev: hoću naslov, i imaš još godinu da ga doneseš. 

Baš u to vrijeme, Herrera je paralelno vodio i reprezentaciju Španjolske na SP u Čileu. Momčad od koje se očekivalo mnogo, jer je bila prepuna odličnih igrača (Puskas, Suarez, Gento, di Stefano...) ispala je već u grupnoj fazi, a kao glavni razlog Herrera je detektirao taktičku nezrelost, nedisciplinu i previše želje za lijepom igrom umjesto efikasnom i igrom koja će donositi pobjede.

I tu se "rađa" onaj "Catenaccio-Herrera". Ultimatum predsjednika u klubu, debakl sa reprezentacijom, veliki pritisak javnosti. Jer, mada iz današnje perspektive oni stariji pričaju o "dobrim starim vremenima" i tada je uspjeh bio na prvom mjestu.

Il Mago će kasnije pričati kako mu nije bila namjera stvoriti najomraženiji sustav u nogometnoj povjesti. Kada se iz Čilea vratio u Milano odabrao je najboljih jedanaest igrača, svakog od njih postavio na poziciju za koju je mislio da mu najbolje odgovara, a upravo u tome je bio majstor. Ispalo je da je dobio dodatnog čovjeka u obrani, libera Armando Picchija, nauštrb jednog veznog. Uz to, iskoristio je probojnost i brzinu koju su nudili Faccheti, lijevi bočni koji je dobio puno slobode prema naprijed, kao i krila da Costa i Corso. U centru je sve konce vukao Suarez, miljenik kojeg je doveo iz Barcelone, a naprijed je nemilosrdno trpao legendarni Sandro Mazzola. Igru je bazirao na čvrstoj obrani i brzim kontrama, a rezultati su mu dali za pravo. Eru Helenia Herrere i danas zovu vrijeme "La Grande Inter" - velikog Intera. 


Bio je prvi trener koji je prepoznao moć psihologije u nogometu. U svlačionici Intera visio je natpis "Klasa + priprema, atletika + inteligencija = Scudetto" ili "Onaj koji ne daje sve od sebe, ne daje ništa". Na treninzima je gađao igrače loptom uz galamu: "Zašto ćemo pobijediti?", a "robovi" bi odgovarali "Zato što želimo!". Jednog je igrača suspendirao jer je na konferenciji za tisak izjavio kako je došao igrati u Rimu, umjesto da kaže da je došao pobijediti u Rimu.

Igrače je kontrolirao koliko je god to bilo moguće. Upravo H.H. slovi za "izumitelja" karantene, gdje je mogao nadzirati da li njegovi igrači piju ili puše. Čak je pokušavao utjecati i na privatan život nogometaša, pa je suprugama znao poručiti: "Sa 30 godina vaš muž je gotovo bivši sportaš, ali još uvijek potpun muškarac. Do tada ga pustite na miru, a onda radite sa njim šta god on hoće." Također, među prvima je prepoznao značenje navijačke podrške, huka sa tribina. Prvi je za navijače upotrijebio izraz "12. igrač" i sa njima uvijek imao prisan odnos. 

Nakon osam godina Intera otišao je u Romu, već u prvoj sezoni sa njom osvojio talijanski kup, ali nakon još jedne godine na klupi "Vučice" posvadio se sa predsjednikom Marchinijem i napustio glavni grad. 1973. se na još jednu godinu vratio u Inter, četiri godine kasnije također na jednu sezonu u Rimini, a 1980. i 1981. u pomoć kao privremeno rješenje zove ga Barcelona. U Kataloniji osvaja i svoj zadnji trofej, španjolski kup 1981. godine.

Zatim se nakon bogate i uspješne karijere povlači iz nogometa i nastanjuje se u Veneciji, gdje je preminuo od posljedica srčanog udara 9. studenog 1997. godine.

Definitivno nije, poput Michelsa, Happela ili Cruyffa, nogomet obogatio ofenzivnim pristupom, vatrometom golova, ali je ostavio puno toga dobroga ovoj igri.

Ne samo Catenaccio...