Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - Giovanni Trapattoni

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Prije nekoliko dana proslavio je 75. rođendan, ali to je najmanji razlog zašto sam ga se sjetio i svrstao ga među najveće. Original, unikat, neponovljiv - Trap

Prije nekoliko tjedana predstavio sam Udu Latteka, jednoga od samo dvojice trenera koji se mogu pohvaliti da su kao treneri osvojili sva tri europska klupska natjecanja. Već tada sam odlučio da je sljedeći - onaj drugi. A taj drugi zapravo je najviše mrzio biti to - drugi. I rijetko je to bio. Ovo je priča o pobjedniku, o jednom osebujnom genijalcu kojem ni danas, sa 75 godina na leđima, nije dosta nogometa.  

Punim imenom Giovanni Luciano Giuseppe Trapattoni, gotovo cijeli igrački vijek proveo je u AC Milanu gdje je igrajući većinom u veznom redu između 1953. i 1971. godine odigrao 274 utakmice. Tek je jednu sezonu, zadnju igračku, proveo u drugom klubu. Ali ni tada ponosni Lombarđanin nije išao daleko od rodnog mjesta, tek do Varesea. Naime, Trap je rođen u sjevernom predgrađu talijanske metropole, točnije u Cusano Milaninu, i to u predvečerje drugog svjetskog rata, 17. ožujka 1939. godine.

Nije bio golgeter, službeno su mu upisana samo četiri gola, od čega jedan za reprezentaciju za koju je nastupio 17 puta, međutim kažu da je bio jako zahvalan igrač. Jedan od onih manje primjetnih, a bez kojih ni jedna ozbiljna momčad ne funkcionira. Nije mu bilo teško čuvati leđa "fantasistima" i predavati im osvojene lopte, unatoč ne baš osobitoj visini (175 cm) često je uskako i na mjesto stopera, a pošto je imao sjajan centaršut nerijetko su ga treneri znali upotrijebiti kao krilo.

Već kao igrač Trapattoni se navikao na trofeje: dva puta prvak Italije, dva puta prvak Europe, po jednom interkontinentalni kup, kup Italije i europski kup pobjednika kupova! Sjajno, zar ne? Ali, ni djelić onoga što će osvojiti kao trener!

Džentlmen na terenu i izvan njega, uvijek susretljiv i simpatičan, zbog svoje naravi dobio je nadimak Maestro dok su ga neki zbog svijetle kose i plavih očiju zvali "Il Tedesco" - Nijemac. Da i nije tog germanskog izgleda, nadimak Nijemac bi mu pristajao zbog discipline i upornosti koja ga i danas krasi. Ni sa 75 godina nije spreman za mirovinu, nego važe ponude kojih ne nedostaje.

Nedugo nakon završetka igračke karijere u svom Milanu započeo je trenerski put. Trener u omladinskoj školi bio je dvije godine, a 1974. prekomandiran je na mjesto vođe prve momčadi. 

Trenerski uzor i čovjek od kojeg je najviše naučio bio je Nereo Rocco pod kojim je nekoliko godina trenirao u Milanu, a čija je nogometna filozofija bilo vrlo jednostavna: važno je pobijediti! Simptomatično za takvo razmišljanje je intervju koji je Rocco dao prije jednog važnog susreta. Na kraju razgovora novinar je rekao: "Hvala na razgovoru, neka pobijedi bolji!" na što je Rocco uzvratio: "Nadam se da neće!" Sve je bilo podređeno rezultatu. Danas bi rekli "tipično talijanski". 

Nisu Maestrove momčadi igrale negledljiv nogomet, catenaccio u njegovoj najboljoj izvedbi, ali znao je procijeniti kada je protivnik bolji i nije se libio upotrijebiti nekonvencionalna sredstva da bi došao do pobjede. Da, podsjeća na današnjeg Mourinha...

U prvoj sezoni, odnosno šest kola koje je odradio na klupi Milana zamijenivši Cesarea Maldinija, Rocco mu je bio svojevrsni tutor. Zajedno su doveli Milan do finala kupa pobjednika kupova gdje je u Rotterdamu ipak slavio Magdeburg. U prvenstvu se nisu uspjeli popeti više od sedmog mjesta, i to sa zanimljivim učinkom u tih šest utakmica: jedna pobjeda, jedan poraz, četiri remija i ni jedna utakmica u kojoj su dali ili postigli više od jednog gola!

Druga sezona bila je uspješnija, Milan je završio treći, a Trap skrenuo pozornost na sebe. Granitna obrana već tada je bila zaštitni znak Trapattonijeva rada: u prvom dijelu prvenstva samo Torino i Cesena su uspjeli dva puta zatresti mrežu Rossonera! Upravo je Torino te sezone postao prvak Italije, a to je posebno žuljalo predsjednika Juventusa, Giampiera Bonipertija. "Gradski rival da bude ispred nas? To ne ide!" zagalamio je Boniperti i na svoju ruku doveo Trapattonija koji se u međuvremnu zakvačio sa vodstvom svoje "prve ljubavi". Boniperti je bio uvjeren da je doveo trenera budućnosti . I nije pogriješio!

Uslijedilo je najuspješnije razdoblje u povijesti slavnog crno-bijelog kluba: šest naslova prvaka, dva talijanska kupa, kup UEFA 1977., kup pobjednika kupova 1984., kup prvaka 1985., europski superkup 1984. i interkontinentalni kup 1985. godine! Posebno mjesto u klupskim analima zauzima trofej kupa UEFA '77. godine, ostvaren sa isključivo domaćim igračima! Onaj najvrijedniji osvojen osam godina kasnije u Bruxellesu ostao je u sjeni katastrofe koju danas poznamo kao "Heyselska tragedija". Osim toga, tada je dres Juvea nosio Francuz Platini, a vođa napada je bio Poljak Boniek.

Njegovi aforizmi i dosjetke ponekad su  zbunjući, primjerice jedan od svježijih: "Dont say the cat is in the sack when the cat is not in the sack" koji je izrekao kao izbornik Irske, ali igračima je uvijek znao prenijeti šta očekuje. Arrigo Sacchi je jedne prilike izjavio kako bi se Trapattoni sporazumio i sa Japancima, stoga ne čudi da je naslove prvaka osvajao u četiri različite zemlje, na tri različita govorna područja.

Nakon Juventusa vraća se u rodni grad, ali u Inter, te tako postaje tada tek drugi stručnjak poslije Jozsefa Violaka koji je vodio sva tri "big three" talijanska kluba. Prve dvije sezone crno-plavi su treći i peti, dovoljno za plasman u kup UEFA, ali u trećoj sezoni na klupi Intera Maestro ponovno osvaja Serie A, i to sa tada rekordnih 58 bodova (dva boda za pobjedu) uz samo dva poraza. Momčad je bila sjajna, Aldo Serena kojeg je doveo iz Juventusa najbolji strijelac lige, Lothar Matthäus u vezi, Andi Brehme, Bergomi, Diaz, Berti i neuništivi Zenga na golu. 

Interu je podario i kup UEFA 1991. godine, a prije nego se otisnuo u inozemstvo, još tri godine proveo je u "svom" Juventusu, no ovaj put sa nešto manje uspjeha nego u prvom, desetogodišnjem mandatu - osvojen je "samo" kup UEFA 1993. godine.

Put ga je odveo u Bavarsku, točnije u FC Bayern. Nijemci se nisu mogli načuditi kako pedantno i strpljivo talijanski mag radi na treninzima koji su nerijetko trajali tri sata. Trap je neprestano pomjerao igrače na terenu objašnjavajući im kako se trebaju postaviti u određenim situacijama. Međutim, izgleda da ga nisu najbolje razmijeli. FCB je završio tek šesti, a Talijan posramljeno otišao na drugu stranu alpi. Ali uz poruku vladajućih: savladaj jezik bolje, bit će još prilika...

Došla je puno ranije negoli je očekivao. Nakon kratkog intermeca u Cagliariju, jedinom klubu u kojem je do tada dobio otkaz, pred sezonu 96/97 vratio se u Njemačku. "Imam ovdje nedovršenog posla!"

Hitzfeldova Borussia je sezonu ranije osvojila drugi naslov u nizu, a Uli Hoeneß se sjetio Trapattonija koji je nakon otkaza na Sardiniji doista učio njemački. Nikada ga nije savladao do kraja, ali bilo je to puno bolje nego u prvom boravku u gradu Oktoberfesta. I uspješnije! Naslov prvaka vraćen je na olimpijski stadion, a Trap je dokazao da nije trener samo za "čizmu". Veliko slavlje i status miljenika navijača nije mogla pokvariti ni činjenica da je bavarski div u Europi ispao već u rujnu protiv Valencije.


 

Trofej "pada" i u drugoj povratničkoj sezoni: u finalu DFB kupa u Berlinu Bayern slavi protiv Duisburga 2:1. Međutim, u prvenstvu prvak senzacionalno postaje Kaiserslautern, a još bolnije je ispadanje u četvrtfinalu lige prvaka protiv rivala iz Dortmunda. Dovoljan razlog za konačan oproštaj od Münchena, i to pobjednički - spomenuto finale kupa bila je zadnja utakmica sezone.

Vratio se u domovinu, preuzeo ionako sjajnu momčad Fiorentine i učinio je kandidatom za osvajanje Serie A. Mnogi će reći da bi Viole to i postale da nije bilo ozljede Batistute i Edmundova "izleta" na karneval u Rio dok se u Italiji vodila bitka za bitne bodove, što mu Maestro nikada nije oprostio. Na kraju su Milan i Lazio pobjegli, ali u Firenci su slavili treće mjesto i plasman u ligu prvaka u kojoj su sezonu potom igrali relativno dobro i plasirali se u drugi krug.

Nakon svih nabrojanih uspjeha, logičan slijed bilo je preuzimanje Azzura, talijanske nogometne reprezentacije. Ali, kao izbornik nije imao sreće. Doslovno sreće.

Svi ćemo se sjetiti bezočne krađe ekvadorskog suca Byrona Morena u osmini finala svjetskog prvenstva 2002. u Koreji protiv domaćina natjecanja. Italija je bila za klasu bolja, ali spomenuti gospodin, koji je odmah nakon tog susreta suspendiran od strane FIFA-e, isključio je Tottija, a Italiji nije priznao čisti gol u produžetku. Dvije godine kasnije, na Euru u Portugalu, Italiju je na putu do četvrtfinala zaustavila "skandinavska veza" i sumnjivih 2:2 između Danske i Švedske, jedinim rezultatom koji je dalje vodio dvije sjevernoeuropske zemlje nauštrb Talijana.


 

Reprezentativni pehovi će se nastaviti pet godina kasnije, ovaj put na klupi Irske. Ponovno Šveđani, ovaj put suci pod vodstvom onog glavnog - Martina Hanssona. Sjećamo se Henryjeva "rukometa", šoka i nevjerice u cijelom nogometnom svijetu. Sumnja se da je njegov bivši dirigent u Juventusu, Michel Platini, malo "pogurao" svoje na putu do SP 2012., a ceh je platila zelena armija. 

Ipak je dobio podršku nogometnog saveza i nove dvije godine kao izbornik zelenih iskoristio da bi ih odveo na EP 2012. godine u Poljskoj, prvo nakon 1988. i prva završnica velikih natjecanja nakon 2002. godine. No, u jakoj skupini sa Hrvatskom, Španjolskom i Italijom ostali su bez boda. Ipak je nastavio posao u Dublinu, a do razlaza je došlo nakon što je postalo jasno kako će Irska propustiti SP u Brazilu.


 

U međuvremenu je "posjetio" Lissabon, u sezoni 2004/05 sa Benficom je osvojio naslov prvaka Portugala. Zadržao se samo jednu godinu, predaleka mu je bila udaljenost od obitelji i domovine. U Stuttgartu je apeninski poluotok bio nešto bliže, no izostali su rezultati, pa je na klupi VfB-a proveo tek nekoliko mjeseci. Zadnji klupski posao prije preuzimanja Irske bio je Red Bull Salzburg gdje je osvojio naslov prvaka u četvrtoj zemlji, uspjeh koji su prije njega ostvarili samo Ernst Happel te kasnije Jose Mourinho. Naš šjor Ivan je ionako posebna kategorija...

U jednoj od svojih najpoznatijih konferencija za tisak, 10. ožujka 1998. godine dok je radio u Bayernu, govoreći gramatički apsolutno netočno, ali tipično talijanski emocionalno i sadržajem precizno i istinito optužujući pojedine igrače za nezalaganje, na kraju je (ne dozvolivši novinarima da postave pitanje) ispalio: "Ich habe fertig!". Doslovno prevedeno: "Ja imam gotovo!" 

Prošlo je od toga šesnaest godina, ali Maestro još dugo nije gotov...