Sidebar

21
Sub, Lis

Veliki treneri - Fabio Capello

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Postoji li klub u kojem je radio, a da ga nije odveo do vrha? Ne! Postoji li igrač kojeg je trenirao, a da o njemu neće pričati u superlativima? Ne! Takvih je zaista malo: Fabio Capello

Bilo je posljednjih tjedana puno zbivanja na nogometnim terenima, pa smo malo zanemarili serijal o velikim trenerima. Bilo je opet vaših mailova, na kojima se zahvaljujem, sa kritikama "kad će opet veliki treneri" i prijedlozima "ajde opet nekog aktivnog". Zato sam odlučio, da bih se malo iskupio zbog privremenog zanemarivanja najvećih nogometnih stručnjaka, današnji tekst posvetiti Fabiju Capellu. Aktivan je, još uvijek uspješan, sa nevjerojatno bogatom trofejnom riznicom. I da, još jednom, doći će red i na tog Mourinha. Budite još malo strpljivi. :) 

Rođen je 18. lipnja 1946. godine u San Canzianu nedaleko od Trsta, i već kao dječak je pokazivao veliki talent. Kako je u obitelji imao i igračkog uzora, jer je majčin brat Mario Tortul bio uspješan calciatore, nije čudo da je odabrao put nogometnog profesionalca.

Na kraju je već kao igrač nadmašio ujaka i odigrao 32 utakmice za Azzure te postigao osam golova - između ostaloga za 1:0 pobjedu na Wembleyu, prvu talijansku na tom stadionu. Veznjak, inteligentan, discipliniran, sa odličnim osjećajem za igru, produžena ruka trenera. Počeo je u blizini rodnog mjesta, u malom klubu Pierisu gdje ga je trenirao otac Guerrino. Unatoč interesu Milana Paolo Mazza, legendarni trener/predsjednik/direktor SPAL Ferrara, uspio je privoljeti mladog Fabia na prelazak u Ferraru. Tamo je kao 17-godišnjak debitirao u Serie A, odigrao 49 utakmica i postigao tri gola. 

1967. godine produžio je prema Rimu, a u čitavoj karijeri uz Ferraru igrao je i trenirao samo tri kluba u Italiji - Romu, Juventus i Milan. Kao trener, bio je još u dva navrata na klupi madridskog Reala. Okitio se sa četiri naslova prvaka i dva kupa Italije, a kakav će trener postati dovoljno govori da se taj broj trofeja čini smiješnim u usporedbi sa onim što će uslijediti. 

Veliki utjecaj na Capella trenera imao je Helenio Herrera koji ga je trenirao u Rimu i od kojeg je naučio taktičke mudrosti i disciplinu, ali i Čestmír Vycpálek pod kojim je Capello izrastao u bitnog igrača Juventusa nakon nešto lošijeg starta u tom klubu. Čeh je, inače ujak donedavnog trenera Rome Zdeneka Zemana, bio "šmeker", jedan od onih iz istočnoeuropske škole, pa je pod njegovim vodstvom uz Herrerinu perfektnu školu taktike Capello izučio i ovu tehničku. 

Trenersku karijeru započinje u mlađim uzrastima AC Milana. Kroz njegove ruke prošli su velikani tog kluba kao što su Paolo Maldini ili Alessandro Costacurta, a sa juniorima Rossonera je bio prvak tzv. Primavere, talijanskog prvenstva za juniorske momčadi, kao i brojnih internacionalnih turnira.

1987. godine Berlusconi ga unaprijeđuje u prvu momčad gdje je postao asistent švedskom stručnjaku Nilsu Liedholmu, također klupskoj legendi. Sezona nije bila po volji karizmatičnog predsjednika, pa je Liedholm šest kola prije kraja smijenjen, a Capello samostalno dovodi momčad do nastupa u kupu UEFA. Za gazdu to ipak nije bio dovoljan razlog da mu ponudi trajni ugovor, nego za narednu sezonu dovodi Arriga Sacchia. Povijest nas je naučila da je to bio odličan potez vlasnika kluba, ali i dalje je vjerovao u Capella, zadržao ga u klubu i konstantno mu financirao usavršavanje - kako na nogometna predavanja, tako i na business tečajeve.

Možemo o Berlusconiju misliti što hoćemo, ali taj je znao što radi. 1991. godine smatrao je da je Don Fabio spreman za klupu Milana, i Capello je postao prvi trener momčadi sa San Sira. Dočekan je sa velikom skepsom, tretiran beskičmenjakom i Berlusconijevom marionetom. Kakve li zablude, znamo li da je 21 godinu kasnije napustio Englesku reprezentaciju jer su glavešine iz saveza smijenili kapetana bez konzultacija sa njim. Uz to, na svojoj prvoj pravoj trenerskoj stanici naslijedio omiljenog i uspješnog Saccija, čovjeka koji je Casciavit odveo do dva naslova prvaka Europe. Između ostalog.

Istini za volju, iako je imao težak zadatak uvjeriti skeptike da je on pravi nakon Sacchija, mora se priznati da mu je ovaj ostavio i fantastičnu momčad. Nisu naškodile niti financije kluba, odnosno Berlusconijevi milijuni, kojima je Capello mogao dodatno pojačati ionako snažnu ekipu. A o Serie A tada je sanjao svaki nogometaš svijeta.

Don Fabio je promijenio sitnice, dao je malo više slobode igračima, posebice krilima. Ancelottija koji je već zašao u pozne nogometne godine zamijenio je puno mlađim Albertinijem. Na krilima sjajnog Nizozemca van Bastena (25 golova) i bez poraza u 34 utakmice, Milan osvaja naslov prvaka! Baresi, Maldini, Tassotti, Donadoni, Gullit ili Rijkaard bili su i bez Capella odlični igrači. Ali kako je rekao Daniele Massaro, Capello je svakog od nas učinio još boljim. Između 19. svibnja 1991. i 21. ožujka 1993. godine Capellov Milan je nanizao 58 utakmica bez poraza! 

Za narednu sezonu stižu dodatna pojačanja. Dres Milana od 1992. godine nose Papin, Savičević i Eranio, a za krilnog napadača Gianluigija Lentinija Milan je na račun Torina uplatio tada rekordnih (na svijetu) 18,5 milijardi Lira (16 milijuna Eura). Capello je prvi trener koji je uveo danas normalnu rotaciju igrača. Pored takvog kadra, skoro da je i morao, jer bi među silnim zvijezdama brzo došlo do nezadovoljnika. 

Nije samo rotacija zaslužna da su se u Milanu tih godina svi osjećali sjajno. Uz uspjehe na travnjaku, i "ugodan" trener pridonio je dobrom raspoloženju u svlačionici. Svi igrači koje je trenirao istaknut će njegovu iskrenost kao glavnu vrlinu. Kao specijalnost će spomenuti da je znao kako igrače držati budnima. Često bi isprovocirao sitne sukobe unutar svlačionice i tako igrače držao napetima, spremnima da u svakom trenutku uskoče. Jer često je znao spomenuti - nema nezamjenjivih.   

U Lombardiji je ostao do 1996. godine, a u 170 utakmica pod njegovim vodstvom Milan je doživio samo 16 poraza! Jedino u sezoni 94/95. nisu postali prvaci Italije (bio je to Juventus), a manje bitne utakmice superkupa pobjeđivali su u četiri navrata (tri puta talijanski, jednom europski). Dominacija Rossonera tih godina oslikava se i u tome što su tri godine za redom bili finalisti lige prvaka. I dok je 1993. bolji bio Olympique Marseille sa našim Bokšićem, a 1995. za sada zadnja slavna generacija Ajaxa, 1994. godine Milan je u jednom od najljepših finala tog natjecanja u Ateni do nogu potukao Cruyffovu Barcelonu sa visokih 4:0. U utakmici koja je proslavila Dejana Savičevića i Daniela Massara sa vrlo dobrom rolom sudjelovao je i naš legendarni kapetan Zvonimir Boban, Capello je fenomenalnom pripremom utakmice i sjajnim taktičkim rješenjima i zadnje nevjerne Tome uvjerio da je trenerski genijalac. 

Ne čudi stoga da se za njegove usluge zainteresirao Real Madrid, a vođenje kraljevskog kluba za Capella je bio izazov koji nije mogao odbiti. Iako su ga nakon samo godinu dana otpustili pod izlikom da je momčad igrala predefenzivan nogomet, ostaje činjenica da je u 48 utakmica za kormilom Bijelog baleta izgubio samo njih pet. Ni prikazani nogomet nipošto nije bio defenzivan, dapače - često su igrala tri napadača: Šuker, Mijatović i Raul. Pravi razlog rastanka vjerojatno leži u tome što Capello, kao nikada ni prije ni kasnije u karijeri, nije dopuštao da mu se bilo tko miješa u momčad. Uostalom, mnogi su u Madridu bili oduševljeni njegovim radom, ostavit će tamo mnogo prijatelja, pa će se samo nekoliko godina kasnije vratiti na Bernabeu.

Naravno da ni u tom prvom mandatu nije izostao uspjeh u vidu trofeja, i to onog najvrijednijeg mogućeg - španjolskog prvenstva (Real te godine nije igrao u Europi zbog lošeg 6. mjesta u Primeri sezonu ranije). Dva boda zaostala je moćna Barcelona sa Ronaldom u iznimnoj formi, te sezone pobjednik kupa (u osmini finala izbacili su Real) i europskog kupa pobjednika kupova.

Naravno da nije dugo bio bez posla, Milan je jedva dočekao da vrati izgubljenog sina, jer iza crno-crvenih bila je užasna sezona sa razočaravajućim 11. mjestom u prvenstvu i ispadanju već u skupini lige prvaka. Jako ljuti su na njega bili u Laziju čiji je predsjednik Cragnotti tvrdio da je bio postigao usmeni ugovor sa Capellom koji je ovaj navodno izigrao. Don Fabio je u Milanu trebao nastaviti tamo gdje je stao godinu ranije, ali drugi mandat na klupi Berlusconijevog kluba ostat će mu vjerojatno najveće razočaranje u karijeri.

Pojačanja koja je doveo nisu opravdala očekivanja (primjerice Kluivert, Bogarde, Cruz, Ziege) i Milan je tek za nijansu bolji nego sezonu ranije, na 10. mjestu. Na kraju je brojka poraza čak bila veća nego pobjeda (12:11). Slaba je utjeha finale talijanskog kupa koje je izgubljeno baš protiv Lazija kojeg je prema Cragnottiju trebao voditi te sezone. Mnogi igrači koje je trenirao  još u prvom mandatu na klupi Milana tvrdili su da se promijenio, da su mu treninzi puno manjeg intenziteta nego prije odlaska u Španjolsku. AC će godinu kasnije pod vodstvom Zaccheronija osvojiti prvenstvo (Bobanov scudetto) na što će Capello reći da ga je osvojio "moj tim" - aludirajući na to da je on pripremio tu momčad za najviše dosege. Ipak, povratak na mjesto najvećih uspjeha bio je "nesporazum", pa je nakon samo godinu dana uslijedio rastanak. Kako se čini - konačan.

Uzeo je predah od nogometa u sezoni 98/99, zapravo od treniranja, jer jednom novinaru se povjerio da je i u tih godinu dana većinom razmišljao o nogometu. Oduševljavao je naciju kao sukomentator na televiziji, ali znalo se da je samo pitanje vremena kada će prihvatiti jednu od brojnih ponuda.

Prihvatio je onu Rominu, i tako se nakon gotovo 30 godina vratio Vukovima. Franco Sensi, predsjednik Rome, rekao je samo: "Capello je pobjednik, i ja mu vjerujem." 

Mudro. Prvu sezonu novi trener je iskoristio za "pregrupiranje redova". Capello je vidio čime raspolaže, osvojio ne baš spektakularno, ali zadovoljavajuće šesto mjesto i plasman u kup UEFA. Razočaranje među navijačima izazvala je činjenica da je prvak bio omraženi gradski rival, a ni u Europi se Roma nije proslavila, ispavši u osmini finala kupa UEFA protiv Leedsa. No, Sensi je rekao da vjeruje treneru, na njegovu i na sreću svih navijača Vučice toga se i držao.

Jer, sljedeće godine Roma je proslavila svoj treći naslov prvaka Italije, i to nakon dugih 18 godina čekanja! I to iako je sezona započela loše, momčad je polako ulazila u formu, a nestrpljivi navijači upali su na trening i tražili Capellovu ostavku. Ključni potez bilo je dovođenje argentinskog dvojca Batistuta - Samuel. Jedan je bio ponajbolji strijelac lige, a drugi stabilizirao obranu tako da su na kraju sezone imali najbolju gol razliku. U sredini terena ordinirao je Emerson, genijalni Brazilac na čijem transferu iz Leverkusena je Capello insistirao.

U narednim sezonama je zadržao je Romu pri vrhu talijanske lige (dva puta viceprvak). Najlošiji plasman bilo je osmo mjesto 2003. godine, ali čak i te godine Roma se kvalificirala za europska natjecanja kao finalist kupa, gdje su poraženi od Milana koji je ostvario plasman u ligu prvaka. 

Senzacionalan je bio prelazak u Juventus gdje je naslijedio Marcella Lippija. Naime, kao trener Rome, kao da je slutio sve nečasne radnje koje će dvije godine kasnije izaći na vidjelo, često je napadao Luciana Moggija, direktora Juventusa. Jedan od prvih poteza koje je povukao bilo je dovođenje Emersona iz Rome, zbog čega je navukao na sebe bijes mnogih navijača tog kluba koji su ga optužili za izdaju. 

Dvije sezone, dva suvereno osvojena Scudetta - kasnije oduzeta u aferi poznatoj kao "Moggiopoli", dva četvrtfinala u ligi prvaka. Capello tvrdi da nije znao za nečasne radnje, te da je bio koncentriran isključivo na vođenje momčadi. Kao konsekvenciju iz cijele priče na kraju sezone 2005./06. podnio je ostavku i napustio Torino.

Opet nije dugo bio nezaposlen. Novi predsjednik Reala Ramon Calderon nagovorio ga je da još jednom dođe u Real i spasi klub. Možda malo prevelika riječ, ali činjenica je da je Capello došao u trenutku kada je klub duge četiri godine bio bez trofeja, što je za takvog velikana cijela vječnost.

Ponovno se našao na meti kritika zbog defenzivnog stila igre, ali nije se obazirao na takve opaske. "Došao sam tu da bih osvojio prvenstvo. Ne zanima me ništa drugo!" Iako je Barca privremeno bježala šest bodova, iako su neki već tražili njegovu glavu, Capello je i drugi put na klupi Reala osvojio naslov! Zahvaljujući odličnoj formi u finišu sezone, kiksevima konkurenta, ali i boljem omjeru u međusobnim ogledima (2:0 i 3:3) kraljevski klub je nakon četiri godine opet najbolji klub u državi! 

Umjesto zahvalnosti, i ovaj put su ga nagradili - otkazom. Opet im je bio predefenzivan, smatrali su da "Los Galacticos" mora voditi netko drugi, atraktivniji. Taj skup zvijezda, a zna se da su za Capella zvijezde postojale samo na nebu, nije bio stvoren za njegovu čvrstu ruku, pa su pojedinci često plakali na predsjednikovom ramenu žaleći se na "tvrdoglavog Talijana". Tokom sezone sukobio se sa Beckhamom, Cassanom, Ronaldom... a zapravo je samo tražio profesionalnost. Klub je stao na stranu igrača, a rezultati takve odluke su poznati. Samo još jednom je najskuplja momčad svih vremena nakon Capella postala prvakom, i to odmah sezonu nakon njegova odlaska. Suša će trajati sve do Mourinha i prošle sezone.

Zahvaljujući Hrvatskoj i McLarenu u prosincu 2007. godine dobio je ponudu FA, engleskog nogometnog saveza. Uvijek mu je bila želja raditi na otoku, svojevremeno se dok je bio u Romi spominjao kao nasljednik Alexa Fergusona u Manchesteru, navodno je ugovor bio spreman za potpis, pa se Sir Alex ipak predomislio i prolongirao umirovljenje. Ne čudi stoga da je prihvatio ponudu, makar mu je šest milijuna funti godišnje zacijelo olakšalo odluku.

 

Osvetio je McLarena, Hrvatska je po prvi put u službenoj utakmici poražena na domaćem terenu, a Tri lava bez ikakvih poteškoća osiguravaju plasman na SP 2010. godine u Južnoj Africi.

Tamo se čarolija iz kvalifikacija nije nastavila. Engleska je na jedvite jade prošla skupinu uz dva remija protiv SAD i Alžira, i tijesnu, mnogi će reći nezasluženu, pobjedu nad Slovenijom. Lošim nastupima pridonio je i sam izbornik sa nekoliko kontroverznih odluka. Sa popisa je izostavio Thea Walcotta koji je bio odličan u kvalifikacijama, Steven Gerrard je često igrao na lijevoj strani, a u izboru vratara je bio neodlučan te je na taj način doprinio nesigurnosti tradicionalno nestabilnih čuvara mreže Engleske.

Ipak, tko zna kako bi i ta priča završila da su suci vidjeli da je lopta nakon udarca Lamparda bila metar iza crte u utakmici protiv Njemačke. Bilo je to pri rezultatu 1:2. Suci nisu vidjeli, Engleska se raspala, "Krauts" su rasturili otočane i sa 4:1 ih poslali kući.

Još jedno u nizu razočaranja za poklonike nogometa u domovini te igre. Unatoč tome, savez je ostao dosljedan i odlučio držati se ugovora sa Talijanom.

Kvalifikacije za EP 2012. Engleska opet završava kao prva u skupini, bez poraza. Bilo je malih razočaranja, kao primjerice domaćeg remija protiv Crne Gore, tada sa našim Kranjčarom na klupi. No sve u svemu, činilo se da je FA donio dobar potez poklonivši povjerenje Capellu i za novo veliko natjecanje. 

"Tvrdoglavi" (čitaj principijelni) Talijan nije ga dočekao kao izbornik Three Lionsa. Zavrzlama oko rasističkog ispada Johna Terryja, kapetana reprezentacije, kojeg je savez bez znanja Capella kaznio oduzimanjem kapetanske vrpce ubrzao je odlazak Don Fabia sa engleske klupe. Rastanak je bio planiran nakon Eura 2012. ali Capello nije mogao prijeći preko toga da se bez njegova znanja donose odluke vezane za momčad te je napustio lukrativno radno mjesto.

Trenutno je izbornik Rusije, a kako stvari stoje nakon 2010. godine vidjet ćemo ga na još jednom svjetskom prvenstvu. Zbornaja nakon četiri utakmice ima isto toliko pobjeda, i u svojoj skupini je unatoč najmanjem broju odigranih utakmica vodeća.

Jedino što ovom velikanu u karijeri nedostaje je neka titula sa reprezentacijom.

Još...