Sidebar

21
Sub, Lis

Veliki treneri - Ernst Happel

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Stadion na kojem je Španjolska reprezentacija osvojila svoj prvi veliki naslov nosi ime najvećeg austrijskog, ali i jednog od najvećih svjetskih trenera svih vremena - Ernst Happel. 

Ako u neku tražilicu utipkate ime Ernst Happel i opciju pretraživanja slika, teško će Google, Bing & co pronaći jednu na kojoj nema cigaretu u ustima. Upitan šta misli o dvoranskom prvenstvu Njemačke u svom stilu, na tipično Bečkom dijalektu odgovorio je: "Da derfst ned rauchen, des halt i ned lang durch" prevedeno: "Tu se ne smije pušiti, ja to ne mogu dugo izdržati". Preminuo je u 67. godini života, 14. studenog 1992. u Innsbrucku. Uzrok smrti - rak pluća. 

Novinari, koje nikako nije volio i s kojima je gotovo cijelu karijeru bio na ratnoj nozi, prozvali su ga "Grantler" - mrgud. Oni koji su sa njim radili, a posebno članovi obitelji, tvrdit će upravo suprotno - da je bio topao i nježan čovjek, dobar i brižan otac. Čuvene su konferencije za tisak na kojima bi sedmoj sili znao poručiti "Haut's eich im Schnee" ako bi mu išli na živce - valjajte se na snijegu. 1986. dok je radio u Hamburgu, nakon zadnje utakmice pred Božić je na obaveznoj konferenciji izjavio je samo: "Svima želim sretne Blagdane", ustao i otišao. 

U trenerskoj karijeri je radio u osam klubova: Den Haag, Feyenoord, Betis Sevilla, Club Brugge, Harelbeke, Standard Liege, HSV i Tirol Innsbruck. Samo u jednom, u Sevilli, nije osvojio trofej.  (U Harelbekeu se zadržao prekratko da bi to bilo moguće). Iako je Betis uveo u prvu ligu, a sezonu potom na prag plasmana u kup UEFA, Španjolska mu se nije svidila. Opet tipično i na sebi svojstven način Happel je opravdao to jezičnom barijerom: "Ja bih zagalamio: magarče, pokrivaj desnu stranu. Onda bi nakon petnaest sekundi došao prevoditelj pa rekao: Señor Gonzalez, molim Vas da pokrivate desno." Dva puta je osvojio Kup prvaka, još jednom bio u finalu, te dva puta u finalu Kupa UEFA, a da pritom nije trenirao niti jednog od velikana. Feyenoord i HSV je zapravo on i napravio velikim klubovima. 

Bio je poznat kao strateg koji se čvrsto držao načela da su igrači tu da treniraju i igraju, on da trenira, a vodstvo kluba da osigurava sredstva. Nije dopuštao miješanje u posao, kao što nije objašnjavao svoje poteze. Kada je Hansi Müller kojeg je trenirao u Innsbrucku zatražio razgovor sa njim, odbio ga je uz komentar: "Ako želiš razgovarati, idi prodavati usisivače. Meni trebaju nogometaši." 

Günther Netzer, genijalna desetka njemačke reprezentacije i Borussije Mönchengladbach, nakon poraza njegovog kluba protiv Feyenoorda izjavio je da su se igrači danima nakon toga čudili načinu na koji su Nizozemci igrali i divili se liscu na njihovoj klupi. "Pa mi smo na toj utakmici bar petnaest puta upali u ofsajd-zamku". Kasnije ga je kao sportski direktor Hamburga doveo na klupu i time pokrenuo najuspješnije razdoblje tog kluba. "Happel je svakom igraču znao objasniti sve, zonsku obranu, obranu sa četvoricom u liniji, presing, ofsajd-zamku, sve. Ne riječima, jer pričao nije puno, ali su mu treninzi bili takvi da bi sve što je učio ulazilo u krv igračima."

Punim imenom Ernst Franz Hermann Happel rođen je u Beču 29.11.1925 godine. Bio je stoper, ljubimac navijača Rapida 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća. Čitav igrački vijek, sa izuzetkom dvije godine koje je proveo u Parizu, igrao je u redovima zeleno-bijelih. Odlična tehnika, čitanje igre, pravovremeni startovi učinili su ga jednim od najboljih igrača Austrije. Naravno da je bio i reprezentativac Austrije s kojom je na prvom posljeratnom svjetskom prvenstvu u Švicarskoj osvojio treće mjesto. Mada, i sam je priznao da bi trener Happel sa nogometašem Happelom imao ozbiljnih problema zbog nonšalantnosti i povremene neozbiljnosti. Josef Argauer koji ga je u reprezentaciji trenirao na SP 1958. u Švedskoj mu je poželio da postane trener, i da ima bar jednog igrača koji će ga mučiti kao što je Happel mučio njega. 

Trenerski put započinje u Nizozemskoj, klub: ADO Den Haag. Prvi trening, zagrijavanje, Happel primjećuje da neki trče sporije, neki brže, neki pričaju, neki zbijaju šale... Prekinuo je trening, zamolio oružara da donese bocu pića i postavi je na gredu (tada grede nisu bile okrugle, nego četvrtaste). Uzeo je loptu, namjestio je na šesnaesterac, opalio i pogodio točno u bocu. Uzeo je novu bocu, postavio je na isto mjesto i rekao igračima: "Izvolite gospodo, onaj koji uspije isto iz prvog pokušaja, taj može raditi na treninzima šta hoće. Onaj koji ne uspije trenirat će onako kako ja budem tražio." Nije uspio ni jedan, i Grantler  je imao respekt kod momčadi. Kasnije je to ponavljao u svakom klubu u kojem bi započinjao, i jedini Franz Beckenbauer u Hamburgu je uspio skinuti bocu/konzervu sa grede. Ali, bio je to efektan način da igračima pokaže da je i on odličan nogometaš, bolji od njih.  

Od prvog dana geslo je bilo: totalna ofenziva, posjed lopte i presing. Citat na koji se većini današnjih trenera diže kosa na glavi: "Draža mi je pobjeda 5:4 nego 1:0". Treba napomenuti da Nizozemski nogomet tada nije bio ni blizu kvalitetan i snažan kao danas, a upravo Happel je uz Rinusa Michelsa najzaslužniji za njegov uzlet krajem 60-tih godina. Den Haag je bio klub koji se motao u donjim regijama Eredivisie, većinom se boreći za ostanak u ligi. Happel ih je pretvorio u ozbiljnog kandidata za naslov, a '63., '64. i '66. igrali su i finale kupa. No, 1968. godine osvojio je svoj prvi trofej, Den Haag je u finalu kupa svladao Ajax 2:1. 

Nakon tog finala napušta Den Haag, a iako ponuda nije manjkalo, odlučio se na ostanak u Nizozemskoj i preuzeo Feyenoord Rotterdam. Pod njegovim vodstvom Feyenoord izrasta u jednu od najboljih momčadi svijeta, potvrdivši taj naslov i oficijelno - pobjedom u finalu Interkontinentalnog kupa protiv argentinskog Estudiantesa (2:2 u Buenos Airesu, 1:0 u Rotterdamu). Prethodno je, naravno, bilo potrebno osvojiti tadašnji kup Europskih prvaka. U finalu na milanskom San Siru Nizozemci su bili bolji sa 2:1 nakon produžetaka protiv Celtica.

Ostao je u Rotterdamu do 1973., momčad sa De Kuipa odveo do dva naslova prvaka, jednog kupa, prvenstva Europe i neslužbenog klupskog prvenstva svijeta, a u tih pet godina Feyenoord nikad nije bio plasiran niže od drugog mjesta.  Slijedi već opisana epizoda u Španjolskoj, zatim povratak na sjeverozapad Europe, u Belgiju. FC Brugge je prije njegovog dolaska dva puta bio prvak države, a u tri sezone pod njegovim vodstvom - tri puta! Uz to je taj mali flandrijski klub odveo do finala Kupa UEFA 1976. i finala Kupa prvaka 1978. godine. Oba puta naslov je išao u Liverpool, tada moćni FCL bio je bolji, iako je 1978. imao prednost "domaćeg" terena, jer se finale igrao na Wembleyu. 

U "njegovoj" Nizozemskoj ga nisu zaboravili, pa su mu ponudili klupu nacionalne selekcije ekskluzivno za svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. Iako bez najboljeg igrača Johana Cruyffa, i unatoč lošem ulasku u prvenstvo (prvu fazu su prošli samo zahvaljujući boljoj gol-razlici od Škotske), Oranje su došli do finala. U međurundi stradali su Italija i Austrija, branitelj naslova Njemačka nije mogla izvući više od remija, i Elftal  je bio prvi u skupini, te tako izborio finale protiv domaćina Argentine. Da je Rob Rensenbrink bio prisebniji, i u posljednjim trenucima utakmice umjesto vratnice pogodio nebranjenu mrežu Argentinaca, Nizozemska reprezentacija, a sa njima i Ernst Happel, vjerojatno bi bili svjetski prvaci. Ovako je susret nakon 1:1 u regularnom dijelu otišao u produžetke u kojima su domaćini postigli dva gola i osvojili svoj prvi naslov prvaka svijeta.

Europski prvak, viceprvak svijeta, višestruki osvajač prvenstva, ali nije trčao za ponudama velikih klubova u kojima ne bi mogao biti svoj. Nakon svjetskog prvenstva uzima kratki predah od nogometa, vraća se u Belgiju gdje nakratko trenira Harelbeke, da bi prihvatio poziv Standarda. U Liegeu ne osvaja naslov, ali ipak ne napušta klub bez trofeja - Belgijskog kupa.

Slijedi šest godina u Hamburgu gdje mu je Branko Zebec ostavio odlično posloženu momčad, a u Netzeru je imao suradnika koji mu je slijepo vjerovao. Korist je bila obostrana: dva naslova prvaka Njemačke, jedan Europe, finale Kupa UEFA, dva druga mjesta u prvenstvu. Za oproštaj, 1987. godine dodao je još jedan DFB-Pokal, zadnji trofej koji je klub sa sjevera Njemačke do danas osvojio. Navijači Hamburga ga i dan danas smatraju najboljim trenerom koji je ikada radio u njihovom gradu, a posvetili su mu čak i "molitvu" koju zovu "Happel unser" (Happel naš) po uzoru na molitvu Oče naš. 

Pred kraj karijere se vraća u domovinu i preuzima FC Tirol. Začuđen razlikom u tjelesnoj spremi između Njemačkih i Austrijskih Bundesligaša, na početku je drilao igrače i tri puta dnevno radio na kondicijskoj spremi. Dugoročno, kao i sve što je napravio, isplatilo se. Tirol je prvak 1989. i 1990. godine, osvajač kupa 1989.

1992. godine napokon su ga uspjeli nagovoriti da preuzme reprezentaciju Austrije. Nažalost, nisu dočekali da i sa Austrijom napravi neko čudo kao prethodno sa svim klubovima koje je trenirao. 14. studenog, petnaest dana prije 67. rođendana preminuo je u bolnici u Innsbrucku.

Ostat će zapamćen po ofenzivnom stilu koji je njegovao, po mnogobrojnim trofejima, legendarnim izjavama. Ne čudi da njegov grob svakodnevno posjećuju fanovi iz cijelog svijeta, posebno iz klubova u kojima je radio. Gdje god je bio, ostavio je dubok trag, ostavio je ekipu koja je igrala nogomet. Nogomet koji mu je puno dao, kojem je on puno dao. Jer: 

"Dan bez nogometa je izgubljen dan!"