Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Carlo Ancelotti

Typography
Baš sada kada mu se stolica u Madridu opasno trese, kada u Primeri gleda u leđa Barceloni, a u ligi prvaka mora pobijediti momčad protiv koje mu to nije pošlo za rukom u sedam utakmica ove sezone, odlučio sam se svrstati ga među velike trenere. Jednostavno - jer on to zaslužuje!

Prije nego objasnim zašto sam se u ovaj serijal odlučio "ubaciti" Ancelottija, priznati ću vam da ga osobno baš i ne "šmekam" previše. Općenito nisam ljubitelj talijanskog nogometa, pa tako ni igrača, ni trenera. Štoviše, u slučaju "Buddhe" smatram da ga je u (trenerskoj) karijeri pomazila sreća, bar kada vidim popis klubova koje je vodio, i kada ih je vodio. Ali, varate se ako mislite da je lako voditi Real, Chelsea ili današnji PSG. Međutim, dva su razloga zbog kojih će ga Lopta svrstati među nogometne velikane. Prvi je broj trofeja, osvojenih kao igrač i kao trener, a trenutačni broj je 30 (trideset!), što većih (prvenstva, kupovi, europski trofeji) što manjih, poput superkupova. A drugi, naoko banalan i beznačajan, zbio se prije nekoliko mjeseci. 

Ne sjećam se više utakmice, ne sjećam se niti točno o kakvom potezu se radilo. Uglavnom, Gareth Bale je pokušao napraviti nešto i "ispao budala". Sebičan. Da li je bio neuspjeli pokušaj nekog atraktivnog šuta, neko dodavanje petom, neuspjeli dribling. Zaista se ne sjećam, niti je toliko bitno. Kada su na kraju utakmice Ancelottija pitali šta misli o tom sebičnom potezu Velšnanina, on se samo osmjehnuo: "Da je uspio, bio bi zvijezda dana!" Niti ga je osudio, niti je iskoristio priliku da u njemu pronađe krivca za izgubljenu utakmicu (ili biješe remi), reakcija je bila ljudska, gospodska. A takav je kroz čitavu karijeru.

Ja volim trenere sa emocijama. Draži su mi oni poput Kloppa, našeg Bilića ili Diega Simeonea koji žive uz teren, proživljavaju svaki trenutak utakmice kao da je posljednja u životu. Ali i ovi drugi imaju neku draž. Poput Valerija Lobanovskog, Guya Rouxa, del Bosquea ili Carla Ancelottija. Stručnjaka kojima na licu ne možeš pročitati da li su upravo primili gol kojim su izgubili ligu prvaka, ili postigli gol za produžetke u finalu lige prvaka. Gospodski od prve do posljednje minute! Nije nadimak "Buddha" Carlo dobio bezveze, nego upravo zbog te smirenosti i dostojanstvenog držanja u svakoj situaciji.

Istina, znao je i on "iskočiti iz kože". Kada ga je jedne prilike jedan navijač verbalno napao, riječima slobodno prevedenim ovako: "Odj**i odavde i idi žderati tortelini!" Ancelotti je uzvratio. Ali ne zato što se osjećao povrijeđenim, nego što "neću dopustiti da netko vrijeđa tortelini!" Dakle, ima i smisla za humor...

Rijetko će odbiti novinara, nikad navijača. Kada je prošle godine stigao u Madrid, novinari se nisu mogli načuditi što je Ancelotti jedan od treninga otvorio za javnost, a nije ih najurio nakon 15-ak uvodnih minuta kao njegov prethodnik. I onda se još zadržao uz ogradu na "čašicu razgovora" objašnjavajući svoje metode rada. "Jutri dolazim u devet i pol. Volim malo duže spavati!" priznao je. "Volim mirnije tipove trenera, poput Del Bosquea. Ili Mourinha!" Već smo rekli da ima smisla za humor. Prije utakmica u svlačionici često ispriča nekakav vic, šaljivu anegdotu, čisto da opusti igrače. 

Takav pristup, profesionalan ali ležeran, ozbiljan ali duhovit, ili najjednostavnije rečeno - normalan, upravo to je ono na čemu gradi autoritet. Čak će mu i rezervni igrači, inače većinom nezadovoljni, priznati: "Carletto je previše dobar tip da bi mu radili stres ili zamjerali ako ne igramo". Uz to je skroman, gotovo ponizan i nadasve iskren. Iako je do tada osvojio nekoliko naslova prvaka u različitim zemljama, četiri puta podizao pehar klupskog prvaka Europe, na predstavljanju u Madridu je rekao: "Osjetio sam ogromno strahopoštovanje kada sam stajao isred devet pehara lige prvaka u klupskom muzeju!" Svemu tome pridodate uspjehe, i dobijete prirodnog vođu, čovjeka kojeg se jednostavno prati.

Sjećam ga se još kao igrača, posebno sa kraja karijere kada je bio član zlatne generacije AC Milana. Istina, među silnim zvijezdama koje su tada nosile crno-crveni dres nije mi posebno upadao u oči, ali činjenica je da je u svim klubovima bio iznimno cijenjen. Nedostatak eksplozivnosti nadomjestio je odličnom tehnikom, logično - taktičkom inteligencijom, upornošću. Ne čudi stoga što je dogurao i do reprezentacije za koju je nastupao na SP 1990. godine, a ukupno skupio 26 "kapica" uz jedan postignuti gol. 

Prije Milana, gdje je osvojio doslovno sve što se osvojiti moglo, između ostaloga dva naslova prvaka Europe, igrao je u Parmi u koju je došao kao šesnaestogodišnjak nakon što je prve nogometne korake napravio u rodnom Reggiolu. Tri godine se zadržao u gradu sira nakon čega odlazi na obale Tibera, u glavni grad Italije. AS Roma je u tih osam godina osvojila četiri talijanska kupa i prvenstvo 1982./83., a jedan od nositelja igre bio je upravo Ancelotti. Štoviše, posljednje tri godine bio je kapetan "i Giallorossi".

Predodređen za trenerski poziv, imao je privilegij učiti od svog bivšeg trenera iz Milana, avangardnog Arriga Sacchija. Kao pomoćni trener je uz Sacchija vodio talijansku reprezentaciju, koja se prethodno nije kvalificirala za Euro u Švedskoj, do svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako tamo nisu briljirali, skupinu prošli kao trećeplasirani uz samo četiri osvojena boda, uspjeli su doći do finala gdje ih je tek nakon izvođenja jedanaesteraca svladao Brazil. Ancelottijev utjecaj je bio "Smajlagićevski". On je bio taj koji je igračima, na sebi svojstven način - mirno i staloženo - davao savjete, često i za vrijeme utakmice.

Bilo je jasno kako neće dugo pristati na ulogu "druge violine", u sezoni 95/96. se vraća u rodni kraj, točnije u Reggio Nell'Emilia, i ostvaruje prvi uspjeh - promociju iz Serie B u najviši razred talijanskog nogometa. 30-ak km zapadnije, u Parmi, nisu mogli ne primjetiti talent svog nekadašnjeg igrača, a on nije mogao odoljeti pozivnici. Opet je prvu sezonu odradio sjajno, Parma iznenađujuće osvaja drugo mjesto u prvenstvu (sa našim Stanićem u sastavu), sa samo dva boda manje od prvaka Juventusa. Sezonu potom preko poljskog Widzewa (3:1 i 4:0) Parma se kvalificira u ligu prvaka gdje u skupini osvajaju drugo mjesto, iza branitelja naslova, dortmundske Borussije. Međutim, igranje u ligi prvaka uzima danak u prvenstvu, te sezonu završavaju kao šesti. 

Previše bi bilo reći da ih je stvorio, ali svakako su pod njegovim vodstvom u te dvije godine napredovali igrači poput Gianluigija Buffona kojeg je upravo on, pored živog i zdravog Luce Buccija proglasio prvim golmanom. Cannavaro, "naš" Thuram, Crespo, svi oni su svoj put prema zvijezdama započeli, odnosno dokazali da su vrhunski nogometaši, pod vodstvom "Carletta" u Parmi.

Nije produžio ugovor, naslijedio ga je Alberto Malesani koji je dovršio započeti posao i 1999. godine osvojio kup UEFA. Ancelotti je čekao, znajući da je spreman za one najveće izazove. A u Italiji nema većeg izazova od klupe Juventusa na koju je sjeo u veljači 1999. godine.

Igrao je Juve lijep nogomet, u drugoj sezoni, Ancelottijevoj prvoj kompletnoj, bili su u borbi za naslov do samog kraja. Unatoč tome, još za vrijeme utakmice posljednjeg kola, torinski velikan je objavio kako će na klupu vratiti Ancelottijeva prethodnika - Marcela Lippija. Stara dama mu jednostavno nije bila suđena, ni kao igraču, očito ni kao treneru.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane! U ovom slučaju svanulo je jednom od najvećih rivala Juventusa, AC Milanu. Bio je 7. studeni 2001. godine, dan ranije Berlusconi je najurio najpopularnijeg Turčina nakon Kemala Atatürka - Fatiha Terima, a Ancelotti se vratio u još jedan od klubova u kojima je igrao. Priveo je sezonu kraju onako kako je Terim započeo - daleko od borbe za naslov, ali plasmanom u ligu prvaka, što se pokazalo vrlo bitnim. U kupu UEFA dolaze do polufinala gdje je u dvije utakmice bolja Borussia Dortmund. Međutim, puno važnije od rezultata u toj sezoni bila je činjenica da je "Buddha" počeo hvatati konce, da je prepoznao šta mu treba da bi Rossonere vrati među najbolje klubove kontinenta.

Alessandro Nesta stabilizirao je obranu, Seedorf donio "ono nešto" za vezni red, Rivalda su iz Barce doveli bez odštete, vratili Leonarda da pomogne iskustvom i - popeli se na krov Europe! Još slađe, sa okusom osvete - u finalu je svladan Juventus! Prethodno su u polufinalu izbacili omraženog gradskog rivala Intera, pa iako su u prvenstvu samo treći, bila je to sezona iz snova za svakog navijača crveno-crnih. Usput, osvojili su i Coppa Italia.

Istini za volju, ni tada nije bio do kraja profiliran kao stručnjak. Berlusconi je bio nezadovoljan defenzivnim stilom nogometa, tražio je više atrakcije i da u prvenstvu ne gledaju u leđa Interu i Juventusu. Rečeno - učinjeno! 2004. AC je uvjerljivo prvi, sa devet bodova prednosti pred Romom, a Kaka kojeg su ljeto ranije doveli iz Sao Paula novi ljubimac navijača. Ovaj put je u ligi prvaka već u četvrtfinalu bio kraj, i to unatoč 4:1 pobjedi u prvoj utakmici protiv La Corune. U onoj antologijskoj uzvratnoj utakmici Španjolci su slavili 4:0.

Ništa to nije u usporedbi sa legendarnim finalom tog natjecanja godinu dana kasnije u Istanbulu. 3:0 vodio je "il Diavolo" na poluvremenu, Liverpool je bio na koljenima, a Pirlo, Crespo i ekipa su se poigravali sa protivnikom. U drugih 45 minuta obrnuta slika, Englezi u šest minuta postižu tri gola, utakmica ide u produžetke, zatim u penale u kojima slabije živce imaju Talijani. Pirlo, Serginho i Ševčenko su neprecizni, Dudek heroj grada Beatlesa.    

„Equilibrista“ - uravnoteženi, taj nadimak je dobio Ancelotti nakon te utakmice. Nije mu bilo svejedno, ali nije očajavao. "Doći će druga prilika" hladnokrvno je izjavio. Kao i obično, bio je u pravu. Samo dvije godine kasnije, samo sat i pol leta istočnije, i to protiv istog protivnika! Olimpijski stadion u Ateni, Milan - Liverpool 2:1, dva gola Inzaghija! Carlo je četvrti put prvak kontinenta, drugi put kao trener!

Ostao je još dvije sezone, "pokupio" još europski superkup i klupsko prvenstvo svijeta, i zaputio se u London. FC Chelsea i Roman Abramovič tražili su čovjeka koji će ih odvesti do "pehara sa velikim ušima". Krenuo je odlično, u prvoj utakmici protiv Manchester Uniteda osvojio "Community Shield" i najavio vrhunsku sezonu koja je okončana prvom duplom krunom u povijesti kluba! Chelsea je igrao atraktivno, sa 103 postignuta gola bili su najefikasnija momčad Premiershipa. Oprošten mu je stoga posrtaj u Champions ligi gdje je nakon sjajnih nastupa u skupini već u osmini finala bio kraj protiv Intera. 

Stepenicu više stigli su sezonu potom, u prvenstvu drugi iza Manchestera, ali bilo je to premalo za apetite bogatog Rusa, na kraju sezone "brak" je raskinut. Nisu ga voljeli ni otočki mediji uvijek željni senzacija. Njima je bio previše dosadan. Dok je cijelu englesku zabavljala afera oko Johna Terryja i supruge Waynea Bridgea, a na vidjelo izašla priča kako je Ashley Cole zavodio 30-godišnju sekretaricu, Ancelottijev komentar je bio kratak: "Uopće me ne zanima s kim moj kapetan ili moji vojnici idu u krevet. Ono što me zanima je sa kakvim idejama se bude!" 

Nije dugo čekao na novi posao, krajem 2011. godine preuzima Paris SG, bogatog Rusa zamijenio je bogatim Arapima. U prvoj (polu)sezoni nije uspio preskočiti Montpellier koji je igrao sezonu iz snova i osvojio naslov u Ligue 1, a u Europa ligi su bili već ispali prije nego li je došao. U drugoj sezoni bilo je uspješnije. U ligi suvereno prvi, 12 bodova ispred Marseillea, u ligi prvaka u četvrtfinalu, što je bio golem napredak u usporedbi sa ranijim izdanjima PSG-a. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su ispali iako ih Barcelona nije pobijedila u dvije utakmice - 1:1 u Barceloni, 2:2 u Parizu.

Htjeli su ga zadržati, vidjeli su da je on taj koji bi ih mogao odvesti do kraja, ali istu misao imali su i u Madridu. Oni su tako silno željeli "Decimu", deseti naslov prvaka Europe na koji su čekali od 2002. godine.

 

I opet: rečeno - učinjeno! Real je pregazio Galatasaray u skupini 6:1 i 4:1, Kopenhagen 4:0, Schalke u osmini finala 6:1 i 3:1, Bayern u polufinalu na njegovom stadionu 4:0, nakon što je na Bernabeuu bilo 1:0 za Španjolce. Jedini poraz u ligi prvaka nanio im je Dortmund u uzvratnoj utakmici, ali i to nakon što su u Ruhru Bijeli slavili sa 3:0! Gradski rival Atletico im je pravio probleme u finalu, vodio do sudačke nadoknade, ali onda je Ramos zabio za izjednačenje, a u produžetku "bijeli balet" pleše svoju najljepšu predstavu i slavi sa 4:1.

Decima je bila glavni cilj, nije se nitko previše uzbuđivao što je u prvenstvu ispred Reala završila Barcelona, a prvak postao Atletico. Osim toga, Katalonce su smazali u finalu kupa i ostavili ih bez trofeja!

Možete ga voljeti više, ili kao ja - manje. Možete mu spočitavati da je bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali morate ga respektirati! Jer je sportaš od glave do pete. Jer je džentlmen koji nikada neće poniziti niti jednog protivnika, neće lajati preko medija na suce, savez, Boga ili koga već. Jer će svakoga dočekati sa srdačnim osmjehom na licu. Ili, ako vam sve to nije dosta - jer je uspješan!

I za kraj, još jedna anegdota koja će potvrditi i da je simpatičan i duhovit: "Jedne večeri, dok je igrao za Milan, pozvao sam Davida Beckhama na večeru u jedan restoran u Parmi. Na kraju nije htio napustiti restoran! Ja sam insistirao da idemo, on da ostanemo još jednu rundu. Već sam bio razmišljao da pozovem policiju, lisičine bi ga spriječile da trpa još tortelinija u usta. Onda sam se dosjetio i napokon ga uspio uvjeriti ovim riječima: David, ako smjesta ne napustimo ovaj objekat, organizirati ću još jednu povratničku turneju Spice Girls!"