Sidebar

20
Pet, Lis

Veliki treneri - Branko Zebec

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Da ne bi ispao subjektivan nisam ga htio uzeti među prve, a zapravo sam jedva dočekao da mu sa nekoliko rečenica odam počast. 

Znam da postoje trofejniji treneri, ne samo na svijetu nego i u Hrvatskoj. Znam da postoje popularniji. Znam i da prosječnom Englezu, Španjolcu ili Talijanu ime Branko Zebec neće puno značiti, čak i u domovini pomalo ga zaboravljamo, ali za mene je najbolji trener svih vremena. Eh da nije bilo prokletog alkohola, da je bio discipliniran onako kako je tražio od svojih igrača, da nije morao prekinuti karijeru u najboljim trenerskim godinama, danas bi slovio za jednog od najvećih. Ne samo za mene. A i ovako se ima čime pohvaliti. Kup velesajamskih gradova sa Dinamom (u suradnji sa Ivicom Horvatom), nažalost i danas jedinim europskim trofejem nekog Hrvatskog kluba, dupla kruna sa Bayernom - prvi double nekog njemačkog kluba uopće, prvo prvenstvo Bayerna u Bundesligi (drugo uopće, nakon 37 godina čekanja), prvak Njemačke sa Hamburgom i finalist kupa prvaka. Tamo će i danas reći - jedan od najboljih trenera koje smo ikada imali! 

Studirao je matematiku i fiziku, a koliki je kapacitet bio dovoljno govori podatak da ga je bio toliko dobar student da mu je sveučilište ponudilo znanstvenu karijeru. Ipak, odabrao je nogomet i u njega ugradio matematiku. I fiziku. Zapravo, kako je on to volio reći - šah. Nogomet kao šah. Odličan taktičar koji je rano spoznao značaj tjelesne spreme za vrhunskog sportaša, pa je drilao igrače do granice iznemoglosti, što ga je u Bayernu koštalo pozicije. Doduše, nije dobio otkaz, nego je zbog protesta nekih igrača da su mu treninzi pregrubi već početkom druge sezone (1969./70.) najavio da neće produžiti ugovor sa Bavarcima koji je isticao krajem te sezone. Preduhitrili su ga i dali mu otkaz u ožujku jer je branitelj naslova bio na trećem mjestu i obrana titule se činila nemogućom misijom.

Bio je fantastičan nogometaš, reprezentativac i kapetan Jugoslavije. Prve nogometne korake načinio je u Građanskom, kasnije preko Milicionera/Borca (klub koji se '52. spojio sa današnjim NK Zagreb) stigao do Partizana u kojem je proveo osam godina, i gdje je danas jedna od legenda kluba. Slijede četiri sezone u Crvenoj Zvezdi, da bi karijeru završio u Njemačkoj, Alemannia Aachen. Odlično lijevo krilo, jedan od najboljih igrača tadašnje države, nastupao je dva puta i za selekciju svijeta. 1952. godine u Helsinkiju sa "plavima" je osvojio srebrnu olimpijsku medalju i sa sedam golova bio najbolji strijelac turnira. Sudjelovao je na dva svjetska i jednom europskom prvenstvu, uvijek kao standardan član prve postave.

1965. završava igračku karijeru, a igrajući u Aachenu, "usput" je apsolvirao višu trenersku školu u Kölnu. Nije mu bilo suđeno da zaigra u dresu Dinama, ali je prva trenerska stanica bila upravo u klubu sa Maksimira. Modre je odveo do dva druga mjesta u saveznoj ligi, ali i popločio put ka najvećem uspjehu kluba, kupu velesajamskih gradova 1967. godine, preteči današnje Europa lige. Istina, u finalu je momčad vodio Ivica Horvat, ali i on sam je govorio kako je za prolaz do finala zaslužan Zebec. To su redom ponavljali i igrači te slavne generacije. Kada je Dinamo napravio senzaciju i u finalu u dvije utakmice bio bolji od Leedsa, čiji igrači su prije finalnih ogleda bili sigurni u trijumf i tipično engleski ponižavali protivnike, Englezi su se čudili fizičkoj moći Hrvatskog (tada Jugoslovenskog) predstavnika. "Možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati" rekao bi Zebec.

Uspjesi sa Dinamom donijeli su mu poziv Bayerna, ni blizu popularnog kao danas, kluba koji je do tada samo jednom u svojoj povijesti bio prvak države. Doveden je da nastavi putem koji je započeo Zlatko "Čik" Čajkovski, koji je uveo klub u Bundesligu i osvojio dva kupa i kup pobjednika kupova. Može se slobodno reći da su Hrvati stvorili veliki Bayern, jer je Zebec već u prvoj sezoni donio u München duplu krunu - kup i prvenstvo. Posebno zanimljivo je da je ligu osvojio koristeći ukupno tek 13 nogometaša! Dovodi nas to opet do tjelesne spreme. Zebec bi zagrabio šaku pijeska i naredio igračima da nižu krugove oko terena, i trčali bi toliko krugova koliko je zrna pijeska bilo u ruci. 

Slovio je za jako inteligentnog, povučenog i senzibilnog čovjeka, ali sa problemima u međuljudskim odnosima. Unatoč osvojenom prvenstvu i kupu, i unatoč tome što je nekim igračima iz te Bayernove generacije pomogao da dosegnu status zvijezde (primjerice Beckenbauer), veliki dio momčadi okrenuo mu je leđa. Metode rada, ali i to što je u svojim podređenima vidio samo igrače, a ne ljude kao glavna optužba. Osjetio je to, pa je već na početku druge sezone u Bayernu najavio da neće produžiti ugovor koji je isticao idućeg lipnja.

Ipak, dobro su gurali u prvenstvu i bili u utrci za prvaka. U ožujku, nakon serije od tri utakmice bez pobjede, Bayern je pao na treće mjesto i zaostatak je bio već pet bodova. U klubu su procijenili da je obrana titule praktički nemoguća, te su otpustili Zebeca i doveli Latteka koji je trebao preuzeti momčad tek naredne sezone. Jedan od "ustanika", veliki Franz Beckenbauer, izjavio je da, iako nije bio sretan načinom rada Hrvatskog stručnjaka, u karijeri za trenera nije imao boljeg taktičara, te da mu je zahvalan za napredak koji je pod njegovim vodstvom ostvario. 

Ta 1970. na neki način je prekretnica u životu Branka Zebeca. Teška operacija gušterače nakon koje više nikada nije bio do kraja zdrav, što ga je silno opterećivalo, spominje se kao glavni uzrok kasnijeg alkoholizma. Moglo bi se reći da je utjehu zbog bolesti pronašao u piću. 

Uslijedile su dvije prosječne sezone u Stuttgartu (12. i 8. mjesto), te jednogodišnja avantura na klupi Hajduka. Splićani će danas reći kako nije shvaćao njihov mentalitet, što je bio glavni razlog razlaza nakon godinu dana. Hajduku je donio kup maršala Tita, u Europi ih doveo do polufinala kupa pobjednika kupova gdje su tijesno poraženi od Leedsa, ali prvenstvo je okončano tek na devetom mjestu, što je i za samog Zebeca bilo razočaranje. Danas kruže glasine kako je momčad kod kuće sve dobivala, a u gostima gubila namjerno da bi se riješila trenera. Razlog isti kao u Bayernu - prezahtjevni treninzi, preautoritativan stil. Međutim, Tomislavu Iviću ostavio je spremnu i odlično selektiranu momčad, a mali Napoleon je znao finalizirati posao i od Hajduka napraviti najbolju momčad Jugoslavije u narednom razdoblju.  

Vratio se u Njemačku, u novog prvoligaša Eintracht Braunschweig, mali klub koji je danas na pragu povratka u prvu ligu. Tu će se zadržati najduže, pune četiri sezone. Već u prvoj kreće senzacionalno, pobijeđuje Bayern nakrcan svjetskim prvacima 3:1. Povremeno bi Lavovi iz Braunschweiga došli do drugog mjesta, no na kraju su završili deveti, čime su u klubu bili više nego sretni. U naredne dvije sezone Eintracht se bori čak za sami vrh! 1976. završava na petom mjestu, a 1977. na trećem sa samo jednim bodom zaostatka za prvakom, Borussijom M'Gladbach. Bila je to prava sredina za Zebeca, manji klub u kojem je imao ovlasti, gdje nije bilo zvijezda. 

Ona je stigla u ljeto 1977. godine, u Braunschweig je iz Reala stigao svjetski prvak Paul Breitner. Trebao je to biti igrač koji će donijeti taj bod više koji je falio godinu ranije, ali ispalo je - borba za ostanak. Na kraju 13. mjesto i razlaz sa Breitnerom. Unatoč razočaravajućoj sezoni, u usporedbi sa prethodne dvije, klub ga je htio zadržati, ali sportski direktor Hamburga Günter Netzer je bio uporan. "Htio sam u Hamburg dovesti najboljeg trenera, i u tome sam uspio" reći će kasnije Netzer, te dodati "bili su nam poznati njegovi problemi sa alkoholom. Ali, bio je toliko dobar trener da nam ni to nije smetalo da ga dovedemo."

U Hamburger SV je okupio odličnu ekipu, igrače koji su mu od početka vjerovali. I ovdje je povremeno nailazio na otpor zbog intenziteta treninga, ali igrači su na vrijeme spoznali kako im je kondicija velika prednost u odnosu na protivnike, pa se nisu žalili kao deset godina ranije kolege iz Bayerna. Kevin Keegan je izjavio kako je bio oduševljen taktičkim znanjem trenera, pa je momčad bila spremna i u vatru za trenera, iako ga je upravo slavni Englez nazvao sadistom zbog "iživljavanja" na svojim "vojnicima". Čak i kasnije kada je bolest uzela previše maha, kada bi Zebec došao pijan na trening ili utakmicu, igrači bi stali iza njega i ne bi dozvolili da mu vodstvo kluba uruči otkaz. 

1979. godine, nakon 19 godina suše, Hamburg je postao prvakom Njemačke, a Kevin Keegan je proglašen najboljim igračem Europe. Klub koji je godinu ranije završio na desetom mjestu postao je prvakom. Igra HSV-a povremeno je bila blizu perfekcije, a "figure" na terenu su zblija podsjećale na one šahovske. Nogomet kao znanost. Možda ne uvijek atraktivno, ali nevjerojatno efikasno i racionalno. Onaj tko bi iskakao iz tračnica bio bi ekspresno uklonjen, Steffenhagen, Volkert i Keller morali su napustiti klub. "Uvijek moraš biti budan, uvijek spreman na sve" tupio je igračima. "Znalo je se dogoditi da na treningu igrač protrči pored njega, a Zebec ga podapne" prisjeća se Felix Magath, "uz obavezno upozorenje: moraš uvijek biti spreman!". Horst Hrubesch, legendarni strijelac: "Uvijek pred utakmice, a nerijetko i običnim danima, uvijek bi nazvao točno u 22:30. Jao onome tko se ne bi javio. Nitko nije mogao prekršiti disciplinu, zaružiti u gradu, a da Zebec ne bi saznao."

1980. godine Hamburg je drugi sa dva boda manje od Bayerna. Uz to, preko prvaka Rusije, Dinama Tbilisi, našeg Hajduka u one dvije legendarne utakmice, i madridskog Reala (5:1 u uzvratnoj utakmici) HSV je došao do finala kupa prvaka. U njemu je za jedan gol bolji bio Nottingham Forrest pod vodstvom Briana Clougha, još jednog genijalca sa manom. Strelovit napredak, sa desete pozicije u ligi do druge u Europi. Zebec je postao živuća legenda Hamburger SV. 

U toj sezoni, 18. travnja 1980. je zakasnio na autobus koji je momčad vodio na utakmicu u Dortmund. Unajmio je auto u namjeri da sustigne ekipu, ali je na autocesti zbog krivudanja zaustavljen od policije koja mu je izmjerila 3.25 promila alkohola u krvi. Ostao je bez vozačke, ali je od strane policije ipak dovezen na stadion i vodio momčad na toj utakmici, ali samo prvo poluvrijeme. Za drugo nije bio sposoban. Kao šećerni bolesnik, alkohol je podnosio još slabije, pa je i "polupijan" teško bio u stanju normalno reagirati. Unatoč takvim eskapadama, klub i momčad su stali uz njega, pa je krenuo i u treću sezonu na klupi Hamburga.

Kraj je stigao pred Božić 1980. godine, nakon još jedne konferencije za tisak na kojoj nije mogao izreći tri povezane riječi, Netzer je otpustio Zebeca. U tom trenutku, na ljestvici je Hamburg bio - prvi! "Bio sam strašno tužan, ljut što mu ne mogu pomoći. Bio je odličan čovjek, pravi prijatelj, i danas me boli što nisam bio u stanju spasiti ga" izjavio je Netzer prije nekoliko godina. Naslijedio ga je pomoćnik Aleksandar Ristić koji je dovršio sezonu, a nakon njega veliki Ernst Happel koji je priznao da je dobio momčad taktički fenomenalno obučenu, tjelesno besprijekorno pripremljenu, tako da bar mali dio zasluga za titulu prvaka Europe koju je Hamburg osvojio 1983. godine idu i Zebecu.

I na sljedeće dvije postaje morao je otići zbog problema sa alkoholom. Borussiju Dortmund je prvi put nakon 16 godina odveo do Europe, od dojučerašnjih drugoligaša napravio odličnu momčad, ali (iz)gubio je bitku sa samim sobom. Na jednoj utakmici je pao sa klupe, previše pijan da bi držao ravnotežu. Logična posljedica kluba je bio razlaz na kraju sezone i pitanje "šta bi tek ostvario da nije alkoholičar?"

Par mjeseci je radio u Frankfurtu, a 1984. pola godine u Dinamu. Nije išlo, nije mogao. Čovjek koji je disciplinirao stotine igrača nije uspio sam sebi nametnuti stegu i reći ne alkoholu. 

Cijenim ga zato što je među najzaslužnijima za Dinamovu '67, ali još više jer je sa tada malim klubovima (Bayern, Braunschweig) ostvario fantastične rezultate, ili malo veće klubove (Hamburg, Dortmund) izvlačio iz pepela do zvijezda. I jer je uvijek bio svoj, jer je bio perfekcionist i bez kompromisa provodio ono što je naumio.

26. rujna 1988. godine preminuo je u Zagrebu, premlad, sa tek 59. godina na plećima. U godinama kada je mogao, trebao, morao biti na vrhuncu stvaralačke moći.

"Verloren, macht nichts. Nächstes Spiel gewinnen" rekao je jedne prilike, "Izgubili, nema veze. Sljedeću utakmicu pobijediti."

Počivao u miru Branko, i da sljedeću utakmicu pobijediš...