Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Albert Batteaux

Typography
Sa dva kluba je godinama drmao francuskom ligom otkrivši usput nekoliko svjetskih klasa, bio je uspješan i kao izbornik, a sve to forsirajući tehnički dotjeran i taktički inteligentan nogomet. Legenda Reimsa - Albert Batteux!

Nakon poduže stanke, uzrokovane isključivo lijenošću, a ne nedostatkom ideja (kao što su neki dragi čitatelji pomislili) ili nečim sličnim, napokon nastavljamo sa serijalom o velikim trenerima. Prvotno je bilo planirano da svaki tjedan objavim jedan tekst, ali sada mi je jasno da je to bilo preambiciozno, toliko vremena nažalost nemam na raspolaganju. Jasno mi je, kao što mi je iznimno drago, da je ovaj serijal omiljen među posjetiteljima Lopte, pa evo svečano obećavam da ću se ubuduće bar jednom mjesečno prisjetiti nekog majstora trenerskog zanata. I da, pošto mi je i to puno vas pisalo, bit će više naših trenera, odnosno onih sa područja nekadašnje države. Istina, tu je mali izbor onih koji spadaju u svjetske velikane (Iviću i Zebecu sam već posvetio članak) ali ima nekoliko njih koji su "odmah do" i koji će s pravom naći mjesto u ovoj rubrici.

Vjerujem da ste primjetili da ne gledam uvijek na osvojene trofeje, koliko god oni bili bitni, nego volim odati počast ljudima koji su bili ispred svog vremena, avangardistima koji su svojim radom, načinom kojima su vodili momčadi i gledali na nogomet unaprijedili ovu prekrasnu igru. Takvima trofeji onda stižu kao logična posljedica. Gospodin čiju sliku vidite na naslovnici jedan je od njih!

U vremenima kada većina klubova u Francuskoj nije zapošljavala trenere, nego su tu zadaću obavljali zaslužni igrači ispunjavajući ulogu igrača-trenera, on ne samo da se potpuno posvetio trenerskom pozivu, nego je od svog kluba tražio pomoćnike kako bi specijalizirao rad! Presedan zbog kojeg su ga tada neki ismijavali! Srećom, vodstvo kluba je shvatilo viziju, a to im je donijelo dugogodišnju dominaciju u francuskom nogometu!

Mnogi od postulata koje je tada postavio pred svoje igrače i danas slove za moderne. Konstantno kretanje, ne samo sa loptom nego i bez nje, mirna izgradnja napada, visoka tehnička sprema kod svih igrača – čak i obrambenih, kako bi mogli sudjelovati u kreaciji napada. Zapravo je čudo da je bio autodidakt, niti dana nije proveo u nogometnim školskim klupama! Moglo bi se reći da je imao urođeni dar za shvaćanje nogometa i njegov razvoj.

Već kao igrač je bio „drugačiji“, kod nas bi se reklo „dirao je loptu na poseban način“. Cijeli igrački vijek proveo je u rodnom gradu, u Reimsu. Da nije bilo rata koji ga je zadesio u najboljim godinama (rođen je 2. srpnja 1919. godine) zasigurno bi napravio još bolju karijeru. Ali i ovako se ima čime pohvaliti! Odigrao je osam utakmica za reprezentaciju, sa svojim Stadeom je osvojio po jedan naslov prvaka (1949.) i pobjednika kupa (1950.). Nakon tog trijumfa u kupu je postavljen za igrača-trenera što je radio jednu godinu, ali u tom razdoblju shvaća da je nemoguće uspješno obavljati tako zahtjevan zadatak kao što je trenerski, i „usput“ igrati, tako da se u potpunosti posvećuje trenerskom poslu.

I to kako to čini!

Nakon što se koncentrirao samo na rad i napredak momčadi slijedi razdoblje u kojem je mali provincijski klub (trenutno je u drugoj ligi u kojoj je proveo većinu vremena prije njegova dolaska i nakon njegova odlaska)  u dvanaest godina dominirao francuskim nogometom osvojivši pet naslova prvaka, jedan kup, kao i jedan „Coupe Latine“, tada cijenjeno natjecanje prvaka Italije, Francuske, Španjolske i Portugala. A da nije bilo vjerojatno najbolje generacije u povijesti klupskog nogometa, one Realove sa Di Stefanom, Gentom, Puskasom, Kopom, onda bi vjerojatno u vitrine sletio i poneki pehar kupa prvaka. Ovako je bilo dostatno za dva finala u kojima je „Bijeli balet“ bio bolji, mada su u obje utakmice Francuzi bili više nego dostojan suparnik (rezultati su bili 4:3 i 2:0 za Madriđane). Način na koji je ekipa igrala novinari su brzo prozvali „šampanjski nogomet“ aludirajući na činjenicu da klub dolazi iz regije Champagne, a u grbu je tada imala bocu šampanjca.

Spomenutog Kopa upravo on je otkrio i od njega stvorio svjetsku klasu. Općenito je imao nos za prepoznati talent, pod njegovim vodstvom je i legendarni Just Fontaine, strijelac 30 golova u 21 nastupu za Tricolore te rekorder po broju postignutih golova na jednom SP (13, 1958. u Švedskoj) dosegnuo zvijezde.

"Bio je prirodni vođa, kada je pričao upijali smo svaku njegovu riječ iako nikada ne bi podizao glas" reći će Fontaine.

Uz sjajan posao koji je radio u Reimsu dao se nagovoriti na preuzimanje francuske reprezentacije koju je vodio od 1955. do 1962. godine. Doslovno dao nagovoriti, jer prvotno nije htio ni pomisliti da preuzme Galske pijetlove. Njegov prethodnik na toj funkciji, Jules Bigot, otišao je jer su mu iz saveza nametali igrače i taktiku, tako da dosljedni Batteux nije želio raditi pod tim uvjetima. No nakon što je od Paula Nicolasa, glavnog čovjeka u "Comite de selection", dobio garantirano slobodne ruke u izboru igrača i taktike pristao je.

Korist je bila obostrana. 1958. godine na SP u Švedskoj Francuska osvaja brončanu medalju, njihov do tada najbolji rezultat koji će to i ostati do 1986. kada su ponovno treći, odnosno 1998. kada prvi put osvajaju svjetsko prvenstvo. Sa Tricolorima je uspješno odradio kvalifikacije za prvo europsko prvenstvo, pa je UEFA Francuzima dodijelila i domaćinstvo tog turnira. Unatoč vodstvu od 4:2 i prednosti pariškog domaćeg terena, Jugoslavija je slavila sa 5:4, te je domaćin na kraju četvrti.

Razočaran neodlaskom na SP 1962. (u izlučnoj utakmici bolja je bila Bugarska) napušta izborničku stolicu, a proljeće potom objavljuje da neće produžiti ugovor u Reimsu.

Svjesno bira "poluizolaciju", odlazi u drugu ligu, u Grenoble gdje provodi četiri godine bez nekih velikih uspjeha ili neuspjeha. Sve četiri sezone klub je u gornjem dijelu ljestvice, ali daleko od borbe za povratak među elitu, što je zapravo bio cilj kada je dolazio u francuske alpe. "Imao sam želju i ambciju, ali nisam bio 100% unutra. Nakon 13 godina Reimsa i sedam godina reprezentacije bio sam se zasitio svjetala pozornice i zapravo želio samo mir!" reći će nekoliko godina kasnije, priznajući da to nije bilo fer prema klubu i gradu koji mu je prirastao srcu.

Nije to bio ni odlazak u redove jednog od najvećih rivala, u Saint Etienne, ali izazovu da preuzme jedan od klubova koji ima najfanatičnije i najodanije navijače nije mogao odoljeti. 

Naslove je ASSE osvajao i prije njegova dolaska, 1957. i 1964. godine, no tek njegovim dolaskom i postavljanjem istih onih radnih navika kakve je već ustanovio u Reimsu "Les Verts" postaju ono što su ostali do danas - najuspješniji klub Francuske! 

Nije se tu zadržao kao u rodnom gradu, ali u pet godina osvaja tri naslova, a u dva slučaja i duplu krunu (1968. i 1970. godine) Još bitnije - klub stvara pobjednike i naviku pobjeđivanja na kojoj će do 1981. godine osvojiti još četiri naslova u Ligue 1. 

Iz zaslužene mirovine vraćao se kako bi nakratko uskako u Nici i Marseilleu, ali svoj status legende stekao je davno prije, u Reimsu i Saint Etienneu gdje ga i danas obožavaju. 

2000. godine je izabran za drugog najboljeg francuskog trenera stoljeća, iza svjetskog prvaka Aimea Jacqueta, a prije tri godine ugledni francuski list France Football proglasio ga je najboljim klupskim trenerom prve francuske Ligue 1 svih vremena! 

Mislim da je time zapravo sve rečeno!