Sidebar

21
Sub, Lis

"Jesi vario bez naočala?" Josip Kuže - uno di noi

Typography
Danas, umjesto serijala o velikim trenerima, pisat ću o jednom velikom čovjeku. Jedinstvenom čovjeku. Našem Joži...

Nije zato što bi uskoro, točnije 13. studenog, proslavio 62. rođendan. Nije ni zato što Dinamo opet glavinja bez jasnog cilja, što je na klupi čovjek koji to ničim ne zaslužuje i što se sve češće pitam šta bi bilo kada bi tamo sjedio netko tko Dinamo zaista voli. Ne ni zbog toga što mi je na pamet pao naslov prvaka iz 2006. godine. Jednostavno sam se sjetio Jože i odlučio mu posvetiti nekoliko redaka. Tek toliko da mu poručim da nedostaje...

Da je Josip Kuže miljenik onih najvatrenijih navijača Dinama nije tajna. Oni su ga prigrlili iz istih razloga zbog kojih ga i dan danas cijene svi koji su imali prilike upoznati ga: inteligentan, elokventan, i najvažnije - iskren. I čovjek sa kičmom!

Ovi mlađi ga obožavaju zbog nogometa koji je Dinamo igrao spomenute sezone 2005/06 i naslova koji je na Maksimir sletio nakon one mučne sezone u ligi za ostanak. 15.000 gledatelja protiv Kamen Ingrada i Varteksa u prvom dijelu prvenstva, 10.000 protiv Osijeka i Varteksa u drugom dijelu prvenstva, preko 20.000 protiv Rijeke, a protiv Hajduka dva puta krcat stadion! Zato što su ga voljeli navijači morao je i otići. Postao je "preopasan" za "projekt"... 

Mi nešto stariji sjetit ćemo ga se iz prvog razdoblja na klupi Modrih, nama je se već tada uvukao pod kožu. I opet ne samo zbog nogometa, makar bi se i tu mogle ispisati lijepe priče. 

13. svibnja 1990. godine, valjda ne trebam objašnjavati šta se na taj dan zbilo na Maksimiru, riskirao je vlastiti život kako bi pomogao navijačima. Uz Vjeku Škrinjara i Zvonu Bobana hrabro je stao pred "narodnu" miliciju koja je jedva dočekala naređenje da "bije" ustaše. Nije mislio na sebe. Nikada nije mislio na sebe! 

Treba biti iskren i uz sav respekt priznati kako Josip Kuže po trenerskim uspjesima ne stane u istu rečenicu sa Tomislavom Ivićem, da ne spominjem neke svjetske velikane tog zanata. Ali po nogometnom znanju, avangardističkom pogledu na igru, predviđanju razvoja ovog sporta ili prepoznavanju talenta možda je bio i bolji od njih! Mandžukića je prepoznao dok se ovaj borio za mjesto u Zagrebu ili Modrića kada je loptu ganjao po Bosni i Hercegovini. Možda je baš to i bio razlog zašto nije ostvario još veće uspjehe. Bio je previše ispred vremena u kojem je radio. Njegovo znanje i očekivanja bitno su se razlikovale od razine i navika igrača koje je imao. 

"Jedne subote, utakmica protiv Solingena je morala biti otkazana, Josip Kuže je sjeo sa nama novinarima i dva sata nam pričao o evoluciji nogometa. Već sama činjenica da je sjeo sa 'sedmom silom' za isti stol danas je nezamisliva. Pomjerao je šalice, tanjure, žlice i svojim lošim njemačkim uz konstantno ubacivanje engleskog, objašnjavao nam stvari za koje smo mi čuli tek godinama kasnije. O obrani u liniji, bez libera na kojeg smo do tada bili naviknuti, o pokrivanju prostora, a ne čovjeka. O presingu, igri 'protiv lopte'. Neke pasaže iz tog razgovora prepoznam danas u igri nekih klubova čiji treneri nam to prodaju kao moderno. Kuže je o tome pričao i na tome radio prije više od dvadeset godina! Nažalost, u Mainzu je stao na pola puta." Citat Reinharda Rehberga, njemačkog novinara i živuće enciklopedije nogometnog kluba iz Mainza.

Stao je na pola puta jer je "u blizini bilo zemljaka uvijek spremnih na kartanje ili partiju ruleta". Nikada, pa ni tada, nije krio svoju strast prema kocki. "Puno sam u životu zaradio, još više potrošio" znao bi reći. A onima koji bi ga zbog toga prozivali poručio bi: "Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača?" 

Izjava koja danas, možda čak i više nego tada, odzvanja u ušima svakog zaljubljenika u modri klub.  

"Navijače ne možeš prevariti! Oni su nevjerojatno sposobni dijagnosticirati i definirati ljude koji su ovakvi ili onakvi!" još je jedan komentar koji kao da je izrečen jučer ili prekjučer. Dok ih jedna neotesana sirovina, što je više puta dokazao, proglašava neprijateljima kluba, drogerašima, propalicama, diplomirani pravnik je izrekao onu za mnoge bolnu istinu. 

Joža se uvijek borio za nogomet. Za bolji, atraktivniji nogomet. "Za igru su pogubni alibi igrači koji će dodati loptu prvom do sebe." ili "Za trenera su najvažniji drski igrači, jer oni će preuzeti odgovornost!" Bio je jedan od onih kojima je puno draža pobjeda 5:4 nego 1:0. Neka navijač koji je platio ulaznicu ima šta vidjeti... 

Guido Schäfer, kojeg je trenirao u Mainzu, Jožu je opisao ovako: 

"Josip je bio nevjerojatno otvoren, diskutirao je sa nama igračima o smislu i besmislenosti raznih sustava, dopuštao čak i da mu se sugerira sastav. Nakon nekoliko tjedana, dok nismo navikli na njegove izraze na njemačkom jeziku, shvatili smo da ovaj šepavi trener (zbog operacije ahilove tetive u mladim danima Kuže je malo šepao op. a.) nije cinik, kolerik, nije hvalisavac. Njegov autoritet bilo je znanje. Josip Kuže je bio dobrohotan čovjek." 

Cijenio je sve igrače, svima pokušao pronaći mjesto u momčadi, dati osjećaj da su potrebni. Vlado Kasalo je u Mainzu igrao iako je imao tjelesnu spremnu kuglača-amatera. I to dobro, jer se želio zahvaliti treneru na povjerenju. Željka Buvača, danas pomoćnika Jürgena Kloppa (koji je također u Mainzu trenirao pod Kužeom) u Borussiji Dortmund, poveo je sa sobom iz Erfurta što mu Buvač ne može ni danas zaboraviti, jer - radilo se o osjetljivom vremenu, pa nije baš očekivao da će trener Hrvat baš igrača Srbina pozvati kao pojačanje.

Opet Schäfer: "Na pripremama na Mallorci sam jednom zaglavio u disku, a 'Coach' je saznao. Pozvao me k sebi na raport i mrtav-hladan referirao: 'Dok sam ja igrao u Zagrebu svi smo večeri izlazili. Zašto ovdje izlazi sam jedan? I zašto uvijek ti?' Umjesto očekivane kazne dobio sam sat vremena pouke. Nikada nije prestajao od mene činiti boljeg nogometaša, ali i boljeg čovjeka!" 

"Svatko ide putem svog života, na rastanku srce kaže, ja ću se vratiti" rekao je na oproštaju od Maksimira. Nažalost, što zbog spodoba u klubu, što zbog teške bolesti, nije se vratio. 

Pamtit ćemo pobjede i poraze, pamtit ćemo trenera u čijem smo nogometnom znanju mogli uživati, ali prije svega pamtit ćemo jednog neponovljivog čovjeka. 

Trenera koji je brinuo za ljude u svojim igračima, pa je jednog od njih pitao: "Guido, šta ti je sa očima? Jesi li vario bez naočala?"