Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Luiz Felipe Scolari

Typography
Da nije napravio ništa drugo - kao svjetski prvak zaslužuje svoje mjesto među trenerskim velikanima! A nije ostao na tome nego je pridodao još mnoge uspjehe, kako na klupskoj tako i na reprezentativnoj razini: Luiz Felipe Scolari!   

Hvala svima na prijedlozima i imenovanjima svojih favorita za ovaj serijal. Neki od vaših miljenika će zaista doći na red, sa nekim imenima se (bar zasad) ne mogu složiti. Također nije istina da sam izostavio američki kontinent kako me "optužio" jedan čitatelj, jer Helenio Herrera je već dobio nekoliko rečenica. Problem sa južnoameričkim trenerima je što su rijetki od njih na duže staze nizali uspjehe u svojim klubovima, tamo vladaju balkanski običaji pa se trenera šutne čim izgubi drugu utakmicu. Ipak, ima ih koji su se uspijevali dokazati i u takvim uvjetima, pa čak i na starom kontinentu!

Priznat ću vam da mi je prva asocijacija na ime Luiz Felipe Scolari sad već legendarna sedmica koju im je usred Belo Horizontea natočila njemačka. Zapravo, cijelo to prvenstvo na kojem su se provukli do tog polufinala zahvaljujući velikodušnom domaćinskom bonusu. I glavnog junaka ovog teksta sa tog natjecanja pamtim kao skakutalo pored klupe, "majstora" koji je ubio brazilski nogomet. 

A to nije korektno prema čovjeku koji je u nogometu ostvario toliko dojmljivih rezultata!

Bio je nogometaš ograničene kvalitete, ali zato izraženih liderskih sposobnosti - u svakom klubu za koji je igrao kad-tad je ponio kapetansku vrpcu! Borac, jedan od onih stopera koji idu u kost. U nas bi rekli panj, Brazilci kažu "perna de pau". Ali panj kojeg svaki trener voli imati u momčadi, igrač koji neće iznevjeriti.

Otac Benjamin, sin doseljenika iz talijanske regije Veneto, također je bio nogometaš pa je Luizov put bio predvidljiv.

Većinu karijere proveo je u Caxiasu, danas trećeligašu, tada jednom od najboljih klubova brazilske države Rio Grande do Sul. Tek u zrelim nogometnim godinama otisnuo se u redove gradskog rivala Juventudea, no tamo je proveo tek nekoliko mjeseci, baš kao u Novo Hamburgo i Alagoanu gdje je završio igračku i započeo trenersku karijeru.

U tom klubu je osvojio prvi trofej - prvenstvo države Alagoas, i to sa samo 34 godine!

Kada ga je put mnogo godina kasnije odveo u Chelsea bez okolišanja je priznao kako je novac itekako igrao ulogu prilikom tog izbora: "59 mi je godina i nemam namjeru biti trener i sa 70. Za 5-6 godina se želim umiroviti i do tada zaraditi što je više moguće novca! Naravno da novac nije bio jedina stavka, ali zašto lagati da je bio itekako bitan?"

Od toga je prošlo skoro devet godina, a Scolari je još uvijek trener, i to u dalekoj Kini. Zapravo je već u mladim danima, nakon spomenutog naslova sa CS Alagoano, išao trbuhom za kruhom. Mijenjao je klubove i kontinente, radio u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu, a između toga se vraćao u domovinu u kojoj je vodio Juventude, dva puta Gremio Esportivo, zatim onaj veliki, popularniji Gremio, pa Goias. 1990. je vodio i kuvajtsku reprezentaciju (osvajač zaljevskog kupa 1990.), po dva puta i kuvajtski Al Qadsia s kojim je uzeo Emir Cup.

Deset godina lutanja između Brazila i arapskih zemalja u kojima je skupljao novac, ali i iskustvo. Iskustvo kojim je 1991. vodeći Criciuma osvojio svoj prvi veliki trofej - kup Brazila - i tako po prvi put skrenuo pozornost šire populacije na sebe.

Kada je 1993. godine po drugi put sjeo na klupu Gremija bio je već prekaljeni vuk, spreman za najveće izazove. A Gremio je svakako izazov - radi se o jednom od najpopularnijih klubova ove nogometom zaluđene zemlje. Od 2010. godine taj klub je promijenio deset trenera, možete dakle zamisliti kakvi šerifi ga vode. Nije puno drugačije bilo ni početkom devedesetih, ali Scolari je ostao pune tri sezone!

Kako i ne bi - u svakoj je osvojio jedan trofej!

U prvoj brazilski kup, u drugoj južnoameričku ligu prvaka, popularni Copa Libertadores, a u trećoj i brazilsko prvenstvo. Do danas je to ostalo najuspješnije razdoblje kluba u povijesti, nakon toga nikada više nisu osvojili niti prvenstvo, niti ligu prvaka.

Otišao je iz rodnog kraja (Porto Alegre je glavni grad države Rio Grande do Sul u kojoj je rođen) kako bi pomogao razvoju nogometa u Japanu gdje je vodio Jubilo Iwata osvojivši vrlo dobro četvrto mjesto i udarivši temelje momčadi koja će nedugo nakon njegova odlaska osvojiti J League i azijsku ligu prvaka.

Vratio se i najbolje razdoblje karijere nastavio u Palmeirasu, još jednom gigantu iz zemlje Pelea, Garrinche i Romaria. I zeleno-bijele iz Sao Paula, klub koji su osnovali njegovi sunarodnjaci iz Italije (Scolari uz brazilsko ima i državljanstvo Italije) vodi u berbu trofeja. Brazilski kup, zatim Copa Mercosur, kontinentalno natjecanje pod okriljem CONMEBOL-a, a 1999. još jedna liga prvaka, još jedan Copa Libertadores. Palmeiras u finalu nakon jedanaesteraca slavi protiv Deportiva Cali nakon što su prethodno iz natjecanja izbacili River Plate, Corinthians i Vasco da Gama - redom velikane južnoameričkog klupskog nogometa i favorite za naslov!

Godinu potom odveo je Verdao (veliki zeleni) do još jednog finala lige prvaka, no sreća je nakon dva remija protiv Boca Juniorsa u raspucavanju sa bijele točke bila na strani Argentinaca. Međutim, prethodno su na putu do finala ponovno pobijedili najvećeg rivala Corinthians, a mnogima je to bilo bitnije od samog finala i dovoljno da Scolarija proglase svecem!

Nije jednostavna osoba, sa njim nije lako raditi niti ga je lako voljeti. Slovi za gunđalo, rijetko je pristupačan i otvoren prema navijačima i medijima, a nije izrazio želju da se promijeni ni kada je kao svjetski prvak 2002. godine ponajviše zbog svog ponašanja bio prisiljen napustiti klupu Selecaa.

Tako je bilo i u Palmeirasu. Stalno se svađao sa klupskom vrhuškom pa su mu unatoč tome što je osvojio jedinu Copu u povijesti kluba pokazali izilazna vrata. Naravno da ponuda nije manjkalo, izabrao je onu iz Belo Horizontea, istog onog u kojem je prije tri godine doživio najveću sramotu karijere. Nije se uspio skrasiti u Cruzeiru kada je pozvan da spasi brazilsku reprezentaciju i nakon lošeg starta u kvalifikacije za SP 2002. dovuče nasukani brod do sigurne luke - Japana i Koreje.

Krenuo je porazom protiv Urugvaja, ni nakon toga ne uspijeva da stabilizira ekipu, ali nekako uspijeva ostvariti cilj. Makar daleko iza Argentine, ali i iza Ekvadora kojeg smo na tom SP upoznali i mi Hrvati. Ni ispadanje u četvrtfinalu Copa America 2001. protiv Hondurasa nije ga koštalo pozicije, čelnici saveza, na njihovu sreću, slijepo su mu vjerovali.

Svoje tvrdoglavo i beskompromisno lice kasnije nazvani "Big Phil" pokazao je uoči svjetskog prvenstva kada nije ni pomislio popustiti ogromnom pritisku javnosti da u Aziju povede u to vrijeme jednog od najomiljenijih nogometaša Brazila Romaria. Nije ni trepnuo na javni apel samog igrača koji je u suzama praktički molio da mu da priliku. A bio je slavni Romario tada u dobroj formi. 

Samo prvenstvo pokazalo je da je bio u pravu! Sedam pobjeda, 2:0 u finalu protiv Njemačke uz sjajnu rolu Ronalda, Carioce su na vrhu svijeta!

Ali mnogi mu nisu oprostili način na koji je otpisao Romaria. Tvrdili su da je imao momčad kojoj trener nije ni trebao, omalovažavali njegov doprinos iako će se on u narednim natjecanjima pokazati kao presudan. Većini nacije heroji su bili Ronaldinho, Ronaldo, Cafu, Carlos, a Felipe nužno zlo koje se može samo tako zamijeniti.

Proglašen je svjetskim trenerom godine i otišao u Portugal koji se upravo pripremao za domaćinstvo Eura 2004.

Kao i sa brazilskim, tako je i sa portugalskim zvijezdama stvorio sjajan odnos. I danas je prijatelj sa Cristianom Ronaldom kojem je nekoliko sati uoöi utakmice sa Rusijom morao priopćiti da mu je preminuo otac. Iskustvo koje ih je dodatno zbližilo. 

I Brazilci su shvatili da su pogriješili, da za naslov svjetskog prvaka ipak nisu dovoljna samo imena, pa su nakon debakla na SP u Njemačkoj gdje su bili izraziti favoriti ponudili Scolariju povratak na njihovu klupu. Odbio je! U Portugalu se upravo slavilo četvrto mjesto i prvo polufinale na mundijalu nakon 1966. godine kada je ovu igru igrao veliki Eusebio! 

Prethodno je na domaćem Euru uz oponenta iz finala, Nijemca Rehhagela, postao prvi stranac koji je doveo neku zemlju do zadnje utakmice tog natjecanja. O trijumfu Grka tog ljeta već su ispisane knjige, a iako su očekivali da će se kao domaćini popeti na tron ni Portugalci nisu predugo očajavali zbog tog poraza. Profesor (Scolari je u mladosti radio kao učitelj i profesor na nekoliko škola u domovini) ih je suvereno vodio kroz kvalifikacije za SP 2006. (uvjerljivo prvi, bez poraza), pa onda i na samom tom turniru na kojem su kroz grupu prošetali sa tri pobjede, a kasnije izbacili Nizozemsku i Englesku. 

Zaustavio ih je Zidane sa svojom Francuskom, a veliki Phil je nakon te utakmice rigao vatru po urugvajskom sucu optužujući ga da je cijelu utakmicu gurao Tricolore. Nikada nije znao gubiti... 

Bez većih problema je odveo Ronalda i društvo na još jedno veliko natjecanje, u kvalifikacijskoj skupini sa Poljskom i Srbijom relativno sigurno su osvojili drugo mjesto. Prgava narav Brazilca talijanskih korijena na najbolji je način došla do izražaja kada se na utakmici protiv Srbije doslovce potukao sa igračem protivničke momčadi Ivicom Dragutinovićem! Iako je tvrdio da ga nije ni imao namjeru udariti, snimke su jasno pokazale da je šaka mašila srpskog reprezentativca isključivo zbog brzine eskivaže. 

Sa Ivicom je kasnije sklopio mir, UEFA ga je kaznila četiri utakmice, a u Austriji i Švicarskoj Portugal je ponovno odveo u drugi krug. Ovaj put kraj je bio u četvrtfinalu kada ih je u sjajnoj nogometnoj predstavi u Baselu sa 3:2 svladala Njemačka.

Nakon gotovo osam godina reprezentativnog nogometa vratio se klupskome, i to na najvišu razinu - u Englesku! Nekoliko puta ga je FA vabio da preuzme Tri Lava, ali u Portugalu se osjećao više nego dobro pa ih je u dva navrata odbio. Abramoviča nije mogao. Chelsea i njihove milijune nije mogao.

U Londonu se nije proslavio, to je činjenica. Došao je u Premiership kao prvi trener koji u CV ima svjetski naslov, očekivanja su bila golema, a nije ih ispunio. Reći će kako nije dobio dovoljno povjerenja, dovoljno vremena, što je također nepobitna činjenica. Tako funkcionira Chelsea otkako je postao Chelski.

Nakon toga Felipao se vraća počecima. Azija, pomaganje razvoja nogometa za enormne sume. Najprije Uzbekistan gdje je osvojio naslov i plasirao se u drugi krug azijske lige prvaka, a posljednje dvije godine Kina gdje je osvojio dva naslova prvaka, kineski kup te odveo kineski klub Guangzhou Evergrande do titule u azijskoj ligi prvaka!

A između toga domovina. Palmeiras sa kojim je osvojio brazilski kup, prvi trofej nakon 12 godina suše te Selecao kojeg je vodio do četvrtog mjesta na SP 2014. godine. 

Nije ljubimac masa, niti će to vjerojatno ikada biti. Doduše, u Kini ga obožavaju, tamo je kralj, ali svugdje drugdje gdje je radio ostavio je utisak "teškog" čovjeka. Mrguda s kojim nije lako raditi. 

Ali, iskrenog mrguda koji će u svakom trenutku svakom suguvorniku reći ono što misli. 

I koji će svakog igrača kojeg dobije u ruke učiniti bar mrvicu boljim!