Sidebar

14
Čet, Pro

Veliki treneri - Arsene Wenger

Typography
Nije osvojio ni jedan europski naslov, nije bio svjetski prvak, a kao igrač je odigrao tek nekoliko utakmica u prvojl igi! Za mene ipak spada među najbolje trenere svih vremena, a ako za vas nije ovaj tekst vas možda uvjeri u suprotno!  

Kada se nakon poraza od 2:10 u dvije utakmice na konferenciji za tisak žališ na suđenje, ispadaš nekako smiješan. Meni nikada nije bio simpatičan, povremeno sam ga čak i sprdao, a s obzirom da nikada nije osvojio neki internacionalni trofej razmišljao sam da li uopće zaslužuje mjesto među svim ovim velikanima koje sam do sada predstavio u ovom serijalu.

Onda sam se sjetio sezone 2003/04, naslova osvojenog bez ijednog jedinog poraza. U Premier ligi! Sjetio sam se Henryja, Piresa, Bergkampa i svih igračina koje je ili otkrio i forsirao, tj. od njih napravio svjetske marke, ili im na tom putu bio od velike pomoći. Ostavio sam po strani osobnu antipatiju, animozitet, nazovite to kako hoćete, i prihvatio Arsenea kao jednog od trenerskih velikana.

Neovisno o tome što je većini navijača kluba kojeg vodi trenutno najomraženiji lik na svijetu!

Visok i mršav. Kakav je danas, takav je bio i kao igrač. Veći dio karijere proveo je igrajući kao stoper za manje klubove studirajući "usput" ekonomiju na sveučilištu u Strassbourgu. Uspješno - 1974. je diplomirao! "Teško je bilo objasniti roditeljima koji su očekivali da ću postati odvjetnik ili nešto slično tome da ću život posvetiti nogometu. Hvala Bogu, uspio sam ih uvjeriti." Tek sa 28. godina potpisuje prvi profesionalni ugovor, ali iako se u Racingu zadržao četiri sezone i bio dio momčadi koja je 1979. godine osvojila naslov prvaka Francuske, kao igrača ga pamte samo oni zagriženi navijači Strassbourga. Svoje mjesto je pronašao u drugoj momčadi kluba, a već od 1980. je usporedo radio kao trener u omladinskom pogonu.

Trenerski posao mu je bio u genima, otac Alphonse vodio je niželigaša u Duppigheimu, mjestu u kojem je odrastao, a kako se radi o regiji koja je desetljećima "šetala" između Njemačke i Francuske (Wenger perfektno govori njemački, otac mu je u 2. svjetskom ratu bio vojnik njemačke vojske) velik utjecaj na poimanje nogometa ostavila je Bundesliga. Često je sa ocem išao "preko grane" gledati utakmice, a posebno mu se dopala legendarna generacija Borussije M'gladbach ranih 70-tih godina. 

Ubrzo se za njegov talent pročulo i izvan regije Elzas, a mada je imao svakakvih ponuda odlučio je prihvatiti poziv Jean-Marc Guilloua kojem je u sezonie 1983/84 bio pomoćnik, s tim da je Gouillou povremeno još i igrao, pa je Arsene često samostalno vodio utakmice. AS Cannes je trebao ostvariti rezultat kojim bi se vratio u Ligue 1, ali nije sve išlo po planu. U jakoj konkurenciji u kojoj su bili primjerice Olympique Marseille, Nizza, Lyon, Montpellier, Cannes je završio tek šesti, daleko od promocije u viši rang. Guillou je ostao još jednu sezonu, a Wenger je produžio u Nancy, ligu više.

Stabilizirati klub u prvoj ligi, to je bio zadatak koji je u prvoj sezoni bravurozno obavio. Puno je "kemijao", igračima mijenjao pozicije, varirao u različitim taktičkim postavkama, ali momčad je to vrlo dobro prihvaćala pa je sezona okončana na vrlo dobrom 12. mjestu. Pamte ga kao čovjeka koji nikako nije mogao podnijeti poraze, psihički su ga toliko zamarali da je jednom od muke povraćao zbog izgubljene utakmice! Kao što vidimo po izjavama nakon sraza protiv Bayerna - poraze i dalje ne može podnijeti, ali za razliku od tog vremena ipak je napredovao utoliko što danas (većinom) iz poraza uči!

Naučio je dosta i u preostale dvije godine u Nancyju, mada su rezultatski one bile potpuno neuspješne. Istina, klub je prodao nekoliko igrača, Wengerove metode više nisu padale na plodno tlo, ali nije se očekivala borba za ostanak. I dok su u sezoni 85/86 uspjeli izbjeći drugu ligu kroz dodatne kvalifikacije, sezonu potom spasa nije bilo - Nancy je završio u Ligue 2.

Svo to vrijeme nije jenjavao interes Monaca, već u ljeto 1986. su poslali službenu ponudu, ali kako nisu bili spremni platiti odštetu Nancy nije puštao svog trenera. Moderne metode rada, drugačiji pogled na profesionalnost sportaša (Wenger je bio među prvima koji je u stručni stožer doveo nutricionista), ali i vlastita disciplina i profesionalnost (priča se da je mnogo puta "uhvaćen" kako pregledava video-snimke treninga, protivnika, utakmica u kasne večernje sate) učinile su ga zanimljivim za klub iz kneževine. Pokazalo se - na obostranu korist!

Privolio je legendu Tottenhama, Glena Hoddlea, na dolazak u crveni dres. Za njim je iz Milana pošao Mark Hateley koji je jedva dočekao priliku da zaigra sa reprezentativnim kolegom Hoddleom, a obranu je stabilizirao Battistonom iz Bordeauxa. Već u prvoj sezoni suvereno osvajaju ligu sa velikih šest bodova (za pobjedu su se tada dobivala dva boda) prednosti pred Bordeauxom.

Vrijeme će pokazati da će to ostati jedini naslov osvojen u Monacu, ali klub će u svih sedam godina pod Wengerovim vodstvom plijeniti atraktivnim nogometom, a često su se upuštali u borbu za trofeje od kojih su uspjeli još osvojiti kup 1991. godine. Usput je negdje otkrio i nogometu podario vjerojatno najboljeg igrača crnog kontinenta svih vremena, fenomenalnog Georgea Weaha, a travnjakom stadiona Louisa II. trčkarali su igrači poput Ramona Diaza, Jürgena Klinsmanna, Ruija Barrosa.

No ono što ga je već tada odlikovalo je prepoznavanje talenata i uvođenje u prvu momčad. Niz imena koja je ili iz vlastite nogometne škole Monaca, ili kao mlade igrače iz drugih klubova doveo u kneževinu zaista je impresivan. Emmanuel Petit, George Weah, Patrick Blondeau, Lilian Thuram, Youri Djorkaeff, Gilles Grimandi, Victor Ikpeba, Thierry Henry. Neka mi oprosti ako sam nekoga zaboravio, a vjerojatno jesam. 

Negdje u to vrijeme dobio je i nadimak "Le Professeur", a da nije bilo Olympiquea i nečasnih radnji njihovog predsjednika Tapiea koje su dokazane godinama kasnije, možda bi se Profesor u domovini domogao još ponekog trofeja. Zato je razočaran napustio Francusku kada mu je Monaco uručio otkaz nakon lošeg starta u sezonu 94/95 iako je imao ponude drugih francuskih klubova, a prethodno je zbog vjernosti Monacu odbio poziv Bayerna i nogometnog saveza da vodi Tricolore. 

"Redovne masaže, dijeta koju sam morao držati u kombinaciji sa Wengerovim treninzima učinili su me spremnijim nego ikad!" rekao je Glen Hoddle, čovjek koji je u Monaco stigao kao 30-godišnjak! "Bio je prvi trener koji je sa nama radio specifične taktičke treninge i temeljito nas pripremao za treninge i utakmice kroz video analize" dodat će Claude Puel koji je cijeli igrački vijek proveo u Monacu.

U dvosobnom stanu u Monacu u koji se uselio po dolasku u klub nije bilo ništa osim kreveta, televizora i jednog ormara. Ništa mu nije ni trebalo jer je dane provodio u klupskom kampu, vječito u trenirci. "Znao sam se voziti autom šest-sedam sati da bi snimio nekog igrača. Došao bih u neko selo, stao iza gola, nerijetko na kiši i hladnoći proveo dva sata, i onda se vozio šest-sedam sati nazad." Izjava koja govori dovoljno o količini energije koju je utrošio u svoj posao.

"Visok i impozantan. Već zbog toga bi ga slušali kada bi ušao u svlačionicu, ali brzo smo shvatili da je elokventan, nevjerojatno inteligentan, uvijek je svlačionicu držao pod kontrolom bez podizanja glasa" u jednom intervjuu Guardianu rekao je Puel. Ali bi i dalje ludio nakon poraza, i dalje ih nije mogao podnijeti baš kao ni ranije u Nancyju. Posebno je ratovao sa Bernardom Tapieom i Marseilleom koji je nizao naslove kao na traci dok se Wenger morao zadovoljiti drugim i trećim mjestima. 

Nakon otkaza 1994. godine bio je bijesan što ga nekoliko mjeseci ranije nisu pustili u München. Za čovjeka koji je od malih nogu obožavao Bundesligu i koji perfektno govori njemački to je bila izvanredna šansa. No, nedugo potom otvorila se jedna druga.

Predstavnici Toyote, vlasnika japanskog kluba Nagoya Grampus Eighta, koji su Wengera upoznali na jednom simpoziju na kojem je referirao o SP odigranom tog ljeta u Americi, ponudili su mu mjesto trenera svoje momčadi koja je završila polusezonu kao posljednja (igrale su se dvije polusezone u jednoj godini, pobjednici bi u finalu igrali za ukupnog prvaka). Kako u tek tri godine ranije osnovanoj J-League tada nije bilo ispadanja, Nagoya je ostala prvoligaš, a jedini cilj postavljen pred novog trenera bio je izgubiti manje utakmica nego sezonu ranije.  

Nadmašio je očekivanja, i to ne za malo. U prvoj polusezoni Nagoya je četvrta, a drugi završava čak kao drugoplasirana momčad lige koja je sada brojala već 14 članova. Draganu Stojkoviću je pomogao da dođe do titule najboljeg igrača, a on sam je proglašen trenerom godine. Tome je pomogao i prvi trofej u klupskoj povijesti - Emperor's cup - koji je Nagoya suvereno osvojila 3:0 pobjedom protiv Hiroshime u finalu. 

I u Japan je donio svoje profesionalne metode. I njih je "gnjavio" dijetama, vaganjem, testovima krvi, a rezultati su mu i ovaj put davali za pravo. "Za svakog trenera je voditi japanske igrače san. U Europi igrače moraš uvjeriti da im je dobro da trče deset krugova. U Japanu nisi ni izgovorio zadatak do kraja, a oni su ga već počeli ispunjavati!" rekao je nedavno. 

"Arsene Who" na naslovnici je objavio londonski Evening Standard kada je u rujnu 1995. Arsenal objavio da je angažirao Arsenea Wengera kao novog trenera. Omiljeni Topnici su sve više tonuli u prosječnost u kojoj su proveli veći dio sedamdesetih i osamdesetih godina, između naslova 1971. i 1989. godine. Još su jednom, 1991. godine bili na tronu, ali nakon toga su uslijedile sezone okončane na 4., 10., 4. i 12. mjestu. Omiljeni menadžer George Graham morao je otići kada je otkriveno da je primao novac kod transfera jednog igrača, a Bruce Rioch se zadržao samo jednu sezonu (5. mjesto) kada je napustio Highbury nakon svađe sa nadređenima vezano za transfer politiku kluba. 

"Zna li taj Francuz išta o nogometu? Više mi liči na nekog učitelja. Priča li uopće engleski?" izjavio je navodno kapetan Tony Adams. Uskoro je shvatio kakva glupa pitanja je postavljao! Iako je bio prvak Francuske, osvajač kupa Francuske i Japana, iako je sa Monacom bio u finalu kupa pobjednika kupova, tamo na otoku za njega su rijetki čuli. Tipično engleska ignorancija! 

Iako govorimo o 1996. godini, za engleske nogometaše je režim koji je uveo Francuz bio šok. Nema više alkohola, nema brze hrane, nema slatkiša i noćnih izlazaka! Zato je bilo sve više pobjeda, ljepote u igri i kvaliteta za koje mnogi nisu mogli ni pomisliti da ih imaju u sebi. Spomenuti Tony Adams je od tipičnog stoperskog balvana izrastao u jednog, i po današnjim kriterijima modernog obrambenog igrača!

U Arsenalu je Profesor sad već dvadeset i jednu (21!) godinu. Osvojio je tri naslova prvaka među kojima spomenuti 2004. sa "The Invincibels" - nepobjedivima sa kojima je do titule došao bez ijednog poraza, jedini u ovom stoljeću u Engleskoj, uz to šest FA kupova. A cijelo to vrijeme ostao je vjeran sebi.

"Nogomet je umjetnost, baš kao što je ples umjetnost - ali samo ako je ples lijepo otplesan ili utakmica lijepo odigrana, onda postaje umjetnost" Nije od onih pragmatičara kojima je pobjeda jedini cilj, za njega pobjeda mora biti ostvarena lijepom, atraktivnom igrom. Jer: "Svaka momčad koju sam do sada gledao je ogledalo osobnosti njenog trenera".

A on je iznimno zanimljiva osoba. Čovjek koji i danas živi nogomet i apsolutno je posvećen svom poslu, ali itekako nađe vremena baviti se mnogim drugim temama. Još za igračkih dana je tri tjedna proveo u Engleskoj kako bi usavršio jezik: "Nikada nisam tako naporno radio. Nakon što sam se vratio čitao sam knjige na engleskom i podcrtavao svaku riječ koju nisam razumio. Tako sam ga usavršio" Nedugo potom mjesec dana je proveo u Mađarskoj kako bi izbliza proučavao komunistički režim. Vratio se uvjeren da takav sistem nikada neće uspjeti!

Obožava umjetnost - sa jednim prijateljem posjeduje galeriju u Nici. Obožava kvalitetna vina, iako ih rijetko pije. Često izbjegava čak i obligatornu čašicu koju nakon utakmica u Engleskoj menadžeri zajedno popiju. Privatno je miran i povučen čovjek. Puno čita, na policama je na stotine knjiga. Biografija, političkih, povijesnih, religioznih. Gleda političke debate i brine o socijalnim temama. "Ljudi i dalje akceptiraju da pedeset ljudi posjeduje polovicu svjetskog bogatstva. To nije humano! Koliko dugo će ljudi to trpjeti, ako znamo da dvije milijarde ljudi živi sa manje od jednog dolara na dan?"   

Francuski, njemački, engleski, španjolski i talijanski govori perfektno ili bar vrlo dobro, uz to malo japanski. 

Ograničiti ga samo na trenera, samo na činjenicu da od tog slavnog pothvata 2004. godine nije osvojio titulu prvaka, da nema ni jedan europski naslov (bio je u dva finala, KPK sa Monacom i lige prvaka sa Arsenalom), da se pretplatio na 4. mjesto koje je u posljednjih deset godina osvojio čak šest puta, to ne bi bilo pošteno. Uostalom, druga strana medalje kaže da su 19 godina za redom Gunnersi zastupljeni u champions ligi! Koliko se klubova može pohvaliti takvim dometima?

Uz sve to, Arsenal je danas vlasnik potpuno otplaćenog stadiona, ljepotice sa nešto više od 60.000 mjesta, a da ni u vrijeme izgradnje, ni u vrijeme otplate rezultat nije previše patio. Puno, puno zasluga za to pripada i tvrdoglavom Francuzu, ekonomisti koji nije htio izlagati klub riziku i u to vrijeme se upuštati u sulude utrke na igračkom tržištu. Samo četiri igrača plaćena su više od 40 milijuna Eura, svi ostali manje od 20. U ovo vrijeme kada konkurenti izdvajaju preko 100 milijuna (Manchester za Pogbu), 75 milijuna (opet Manchester za Di Mariu), 74 milijuna (drugi Manchester za De Bruynea) Arsenal sa štedljivom politikom Wengera djeluje kao prosjak. 

Davno prije nego li je tiki-taka postao pojam Wengerove momčadi su igrale nogomet "od noge do noge". Nikad ono englesko "put it in the f***ing box". Time je očaravao i oduševaljavao mase. Jedne prilike, nakon remija sa Middlesbroughom, Highbury je izviždao svoje ljubimce na odlasku u svlačionice. On je to prokomentirao ovako: "Kada svaki dan jedete kavijar, onda se teško vratiti na hrenovke!" 

Možda je zaista vrijeme za mirovinu. U vremenu kada se uspjeh može kupiti novcem arapskih šeika ili ruskih oligarha Arseneov sustav otkrivanja i davanja povjerenja mladim igračima (Fabregas je sa 21 godinom bio kapetan Topnika!) sve teže dovodi do uspjeha. 

Ali ako ode, svi kojima je ovaj klub pri srcu trebaju sa suzom u očima ispratiti ovog majstora. Ne zaslužuje da se protiv njega prosvjeduje, da ga se sa tribina naziva svakakvim pogrdnim imenima. Zaslužuje da ga se i u ovim teškim vremenima respektira i podrži! Za bilo šta drugo je previše dao nogometu, previše žrtvovao za Arsenal. 

Kada ga je novinar Independenta jedne prilike upitao šta je za njega definicija žrtvovanje on je ispričao priču o dečku koji je bio talentiran pijanist, a otišao je na koncert slušati najboljeg pijanista svijeta. Nakon koncerta dečko mu je prišao i ushićeno mu rekao: "Dao bih život da znam svirati kao ti!" Pijanist mu je odgovorio: "Upravo to sam ja napravio!"