Sidebar

16
Sub, Pro

Veliki treneri - William "Bill" Shankly

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Iako u Bobu Paisleyu ima strašnu konkurenciju, rijetko koji navijač Liverpoola Billa Shanklya neće postaviti na prvo mjesto omiljenih trenera/managera tog slavnog kluba. Prije nekoliko tjedana napunio bi 100 godina, ali to je najmanji razlog da mu posvetim nekoliko redaka

Šta imaju zajedničko dva velika rivala, Manchester United i Liverpool? Oba kluba velikima su načinili Škoti! Ono što je Alex Ferguson za MUFC je za njihove zapadne susjede Bill Shankly. Nesumnjivo, The Red Devils i The Reds su bili velikani i prije Fergusona, odnosno Shanklyja, no za ono što ta dva kluba danas predstavljaju u nogometnom svijetu zaslužni su ponajviše upravo ta dva "Bravehearta". Uostalom, obojica su dobili tu čast da njihovi kipovi krase trgove ispred Old Trafforda i Anfielda. Na Shankleyevom je uklesano: He made the people happy - činio je ljude sretnima. Može li se nekome uručiti veći kompliment?

Rođen je 2. rujna 1913. godine kao najmlađe od jedanaest djece u tipičnoj radničkoj obitelji u Glenbucku na jugu Škotske. Igračku karijeru je započeo u lokalnom klubu Glenbuck Cherrypickers, ali prije nego što se uspio probiti do prve momčadi, klub je se raspao. Preko Cronberry Eglintona se uspio probiti do Engleske, Carlisle United. Tamo je odigrao 16 utakmica kada je zapeo za oko skautima Preston North Enda, tada priznatog engleskog prvoligaša. Do kraja karijere ostao je član "The Lilywhites" i ostao zapamćen kao veznjak-ratnik, borac u srcu terena. Između 1938. i 1944. godine nastupio je šest puta za škotsku reprezentaciju. 

Igračka karijera, ma koliko respektabilna bila, nije razlog zašto se i danas, 32 godine nakon smrti, ime Bill Shankly izgovara sa respektom i poštovanjem cijelog nogometnog svijeta. Pravu slavu je stekao kao trener.

Opet je Carlisle United bio taj koji mu je pružio prvu priliku, i to nedugo nakon prekida aktivne karijere 1949. godine. Odmah po dolasku je iz temelja promijenio način rada u pospanom trećeligašu, a već u drugoj sezoni osvojio je odlično treće mjesto u prvenstvu. Shankly je znao reći: "Ja sam čovjek naroda, samo narod je bitan." Već kao igrač znao je da se nogomet igra za i zbog navijača, a istu filozofiju je nastavio i kao trener. Naravno da su mu simpatije fanova bile zajamčene. 

Drugačije je bilo sa klupskim vodstvom s kojim se zakačio nakon tog povijesnog uspjeha. Kao uvjereni socijalist, Shankly nije mogao podnijeti nepravdu, a kršenje obećanja da će on i momčadi dobiti nagradu ako sezonu završe u top 3 definitivno je bila nepravda. Pokupio je stvari i skrasio se u Grimsby Townu, također trećeligašu. Interesantno je da je već tada imao razgovore sa Liverpoolom, ali se predsjednik odlučio za Dona Welsha. U Grimsbyju je ostao tri godine, a iako je sam rekao kako je potencijal momčadi bio puno veći nego u Calrisle, nije uspio u povratku kluba u (bar) drugu ligu.

Grimsby je prethodno u tri godine ispao iz prve u drugu, a zatim i u treću ligu. Samopouzdanje i atmosfera su bili na dnu, a mnogi igrači na koje je Shankly računao kada je pregovarao sa predsjednikom napustili su klub. U prvoj sezoni bili su drugi, sa tri boda manje od prvog mjesta i druge lige. Zbog financijskog pritiska, opet su neki igrači morali napustiti klub, pa je narednu sezonu bilo moguće samo peto mjesto. U siječnju 1954. godine dao je ostavku zbog nedostatka ambicije klupskog vodstva, nakon što su mu u klubu odbili omogućiti sredstva za pojačanja.

Kao još jedan razlog u svojoj autobiografiji Shankly je naveo nostalgiju, želio je biti bliže domovini pa je prihvatio ponudu Workingtona, lokalnog rivala Carlislea. Tamo se zadržao nešto duže od  jedne sezone, zapalio maleni gradić i izazvao euforiju pa je na svakoj utakmici bilo između šest i osam tisuća gledatelja. Workington je pod njegovim vodstvom prvi put na ljestvici bio ispred susjeda udaljenog 40-ak km. 

Tamo je želio ostati, tamo mu se sviđalo. Bio je omiljen kao kraljica, no i ovdje sa vodećim ljudima kluba nije imao dobar odnos. Nogometaši su morali dijeliti teren sa ragbijašima, a ragbi je bio na prvom mjestu. Shankly je galamio kako ne može igrati na terenu koji je nakon ragbijaših utakmica više ličio na oranicu, ali vodstvo kluba nije imalo sluha za njegove molbe. Zbog toga mu je poziv starog prijatelja Andyja Beattieja da mu se priključi u Huddersfieldu, jednu ligu više, došao kao naručen i u studenom 1955. godine Shankly napušta Workington. 

Iako je primarna zadaća u Huddersfieldu trebala biti vođenje rezervne momčadi, već godinu dana nakon što je pristupio klubu dobio je priliku preuzeti prvu momčad nakon što je Beattie dao ostavku. Pod njegovim vodstvom u seniorskom nogometu debitira tada 16-godišnji Dennis Law, kasnije legenda Manchestera. U Huddersfieldu je stekao ime kao trener koji se ne libi pružiti šansu mladim nogometašima, a s obzirom da su svake godine prodavali najbolje igrače i rezultati su bili respektabilni.

Kada ga je u studenom 1959. godine nazvao direktor Liverpoola Tom Williams i pitao da li želi trenirati najbolji klub u zemlji, Shankly je uzvratio: "Nije valjda Matt Busby dao otkaz?" aludirajući na to da je najbolji klub u Engleskoj Manchester United. Uzeo si je vremena da razmisli, još neko vrijeme vodio Huddersfield, a zadnja utakmica u kojoj je vodio taj klub bila je protiv - Liverpoola. Pobjeda 1:0!

Na Anfield je stigao 14. prosinca 1959. godine. Nakon što je potpisao ugovor i prošetao stadionom i terenima za trening sjeo je u auto i pitao suprugu: "U što sam se ovo upustio?"

Stadion je bio oronuo, travnjak blijed i neuredan, nije postojao čak ni sustav nadvodnjavanja trave, što je bila prva investicija koju je iskamčio od Williamsa. Liverpool je tavorio već petu godinu u drugoj ligi, a u FA kupu su ispali od niželigaša Worcester Cityja.

A ono što je uslijedilo ušlo je u legendu, a od Shanklyja i FC Liverpoola napravilo legendu. I danas će za njega reći: The Man, The Legend.

Legendarni natpis This is Anfield, Kop, You'll never walk alone... ničega od toga ne bi bilo bez Williama Shanklyja!

On sam će skromno reći: "Šta god da sam napravio, nisam mogao pogriješiti. Jer gore od onoga šta sam u Liverpoolu zatekao nije ni moglo biti! LFC je po mom dolasku bio atraktivan kao vreća cementa". Ali napravio je mnogo. Stvorio je kult, stvorio je ono što "The Reds" i danas čini posebnim klubom, svjetski poznatim i priznatim.

Puno je pažnje posvetio infrastrukturi. Dao je obnoviti stadion i trening centar. Krenuo je sa postepenom profesionalizacijom: zajedničko okupljanje prije treninga, zajednički ručak nakon treninga, stalne kontrole fizičke spreme. Korak po korak. 

Odmah je shvatio da ima limitiranu momčad, pa nije insistirao na kompliciranim taktičkim rješenjima, njegov nogomet je bio jednostavan. Puno trke, borbenosti, discipline i prije svega - srca. Nogomet sa srcem koji su od prve prihvatili igrači i navijači. Iako nikada nije igrao za taj klub, ubrzo je postao njegov najveći navijač!

Da nije bio tako omiljen kod navijača i igrača, predsjednik bi ga se vjerojatno bio brzo odrekao jer ga je neprestano gnjavio sa zahtjevima za bolje uvjete rada i novcima za pojačanja. Ni rezultati nisu odmah bili bajni, u prvu ligu su se vratili "tek" 1962. godine. Bio je sjajan psiholog. Kada je 1961. pregovarao sa svojim zemljakom Ronom Yeatsom, ovaj ga je pitao: "U kojoj ligi vi uopće igrate?" na što je Bill bez oklijevanja ispalio: "U prvoj!". Yeats se zamislio: "Čekaj, pa vi ste u Second Division!?", a odgovor je glasio: "Sine, potpiši ovaj ugovor i u sljedećoj sezoni ćemo biti član First Division". Big Ron je potpisao, a Shankly ispunio obećanje i doveo LFC nazad u prvu ligu i pronašao svog vođu za još veće dosege.

Već 1964. godine Liverpool je prvak, 1965. prvi put u svojoj povijesti osvaja FA Cup, "najdraži trofej karijere". 1966. i 1973. još je jednom prvak, '73. i osvajač kupa UEFA, a 1974. godine u vitrine je stigao još jedan trofej FA kupa. 

Trofeji su jedno, ali razlog zašto su mu ispred Anfielda podigli spomenik nisu samo pokali i veliki trijumfi. On je klubu dao dušu. On mu nije dao samo novi život, nego i rasplamsao novu ljubav. On je bio taj koji je davao cijeloga sebe za klub, i time se odlično uklopio u radnički lučki grad. Kop je postao mit zahvaljujući njegovoj odanosti i predanosti. Tu su na boxing day '63. prvi put pjevali hitove Beatlesa - revolucija na tribinama! A kako je on podupirao tu revoluciju i koliko je shvaćao što znači ljubav navijača prema klubu najbolje će pokazati primjer iz '65. kada je pred finale FA kupa Brian Epstein, menadžer planetarnih zvijezda The Beatlesa, pitao Shanklyja za karte za njegove štićenike. Odgovor, tipično Shankly: "Nikada niti jednog od njih nisam vidio na Anfieldu. Svaku kartu koju dobijem dat ću dečkima sa Kopa!"

Na zamolbu supruge Nessie 12. srpnja 1974. sa samo 60 godina napušta Liverpool, odlazi u mirovinu i ostavlja vojsku navijača u suzama. "Umoran sam i ne mogu više pružiti koliko bih htio."

Naslijedio ga je Bob Paisley kojem je ostavio sjajnu momčad, fenomenalnu atmosferu, igrače i navijače kojima je bilo nešto sasvim normalno da je njihov klub najbolji na svijetu.

Paisley je to iskoristio na najbolji mogući način, bio je puno trofejniji nego njegov prethodnik osvojivši između ostaloga kup prvaka. Ali i on sam zna da bez Shanklyja ništa od toga ne bi bilo moguće. Shankly je bio Liverpool.

Na jednom gostovanju u Budimpešti kod Honveda ispunjavajući formulare u hotelu kao adresu je napisao "Anfield". Hotelska službenica je zastala pa priupitala: "Oprostite gospodine, ali kao Vašu adresu ste napisali Anfield!?", a odgovor je bio: "Da, to je moja adresa. Tu živim!"

On je volio Liverpool i nogomet, on je živio za Liverpool i nogomet.

Rečenica: "Some people think football is a matter of life and death. I don't like that attitude. I can assure them it is muche more serious than that!" sve će reći.

(Neki ljudi smatraju nogomet pitanjem života i smrti. Ne sviđa mi se takav stav. Jamčim vam, puno je važnije od toga!)