Sidebar

25
Uto, Ruj

Završna riječ

Typography
Dok domaćini Europskog nogometnog prvenstva zbrajaju i oduzimaju pluseve i minuse, mi ćemo dati završnu riječ i spustiti zastore na Euro 2012, te podjeliti Oscare u nekoliko kategorija. Prije toga, par osvrta na protekla tri tjedna.

Organizacija

Već sam nakon polovine odigranih utakmica ustvrdio da je organizacija, koliko je to u moći domaćina, na vrhunskom nivou. Na neke detalje koji su povremeno kvarili ukupan dojam nisu mogli utjecati. Primjerice, vremenske (ne)prilike.

Ono što je već tada bilo primjetno su poneka prazna mjesta na tribinama, pogotovo na Ukrajinskim stadionima. Ni to ne ide na dušu samih organizatora, jer je većinu ulaznica distribuirala UEFA, po samo sebi logičnom ključu - online prodajom. Kriza je, put u Poljsku i na istok kontinenta, u Ukrajinu, nije lagan niti jeftin. No da moćnici imaju malo više sluha za potrebe navijača i ljubitelja nogometa, ni ta mjesta ne bi ostala prazna. Predsjednik UEFA-e, veliki vođa i otac Europskog nogometa Michel Platini, izjavio je da su karte bile rasprodane, te da oni koji nisu došli - sami su krivi. Naravno, bitno je da je lova sjela na račun. Što se njih tiče, vjerojatno bi najsretniji bili kada gledatelji ne bi ni dolazili.

Pomalo iritantno je bilo navijanje "Polska" ili "Ukraina" na neutralnim utakmicama, dakle u onima gdje nisu nastupale ove dvije zemlje, a moglo se čuti vrlo često. Čak i na finalnoj utakmici. Djelomično opet ide na dušu UEFA-e, koja bi možda trebala voditi računa o tome da ulaznice za utakmice dođu u ruke navijača, a ne onih koji unutrašnjost stadiona vide svakih par godina. Isto tako, da se u finalu našla momčad koju prate navijači, a ne šminkeri, ili je bar omjer debelo na strani navijača, siguran sam da se ne bi čuli povici domaćih navijača. Da ne bi opet ispao subjektivan, neću reći navijači Hrvatske, nego primjerice Irske.

Po tom pitanju, mnogi bi se mogli ugledati na Danski nogometni savez koji je prilikom prodaje ulaznica za utakmice SP-a 2010. pravo prvokupa dodijelio navijačima koji su imali dokaz da su sa reprezentacijom bili na tri gostovanja u tom kvalifikacijskom ciklusu. Pošteno, zar ne?

Novosti koje je donio EURO

Malo se toga u ovom odlomku može napisati. Nije bilo puno promjena u odnosu na SP 2010. godine ili EP u Austriji i Švicarskoj. Nogomet je i dalje sve brži i brži, igrači imaju sve manje vremena da na sve manjem prostoru donesu najbolju moguću odluku. Isto vrijedi i za suce.

Pomalo razočaravajuće je što su sve rijeđe reprezentacije koje igraju sa dva napadača. Na prvi pogled. Jer, kada se malo podrobnije pogleda stanje na terenu, istina je da većina nastupa sa nominalno jednim napadačem, no mnogo veznih i krilnih igrača sa ofenzivnim sklonostima. Općenito je primjetno da su na sceni univerzalci, nogometaši koji dobro ispunjavaju svoje zadaće i u obrambenoj fazi, ali i u pokušaju ugrožavanja protivničkog gola. Sve je manje onih koji igraju isključivo u jednom pravcu.

Također, još jednom smo se mogli uvjeriti u fantastičnu fizičku pripremljenost igrača. Unatoč svim strahovima, nije bio primjetan umor kod onih koji su se kroz klupsku sezonu najviše trošili.

Sa taktičke strane, pod novost bi mogli svrstati del Bosqueovih 4-6-0 i takozvanu falš-devetku koju je igrao Fabregas. Viđali smo to i prije, ali ne na ovoj razini, nego kada bi lošija momčad htjela zavladati sredinom terena i ukrotiti favoriziranog protivnika. Iako sam tokom cijelog prvenstva izražavao čuđenje takvim i sličnim odlukama španjolskog izbornika, ishod prvenstva mi je začepio usta. Mada, i dalje se čudim što priliku nije dobio moj miljenik Llorente, jer je špica koji zna igrati i na zemlji i u zraku.

Najbolji igrač

Briljirao je Pirlo, odličan je bio Iniesta, no za mene prvo ime prvenstva je Iker Casillas.

Nije popularno nagradu za najboljeg igrača uručiti vrataru, no Casillas je čovjek koji je činio razliku. U momčadi prepunoj fenomenalnih nogometaša, Iker je jedini koji nije napravio niti jednu pogrešku i koji je svojim obranama vukao ekipu do naslova.

I statistika će reći svoje - šest utakmica, jedan primljeni gol, i to već na startu natjecanja. Uostalom, da ga Španjolska nije imala na svom golu, možda bi misija obrane naslova propala već u skupini...

Najbolja momčad

UEFA je odabrala svoju momčad. Kakvog li čuda, u njoj nema Mandžukića, iako je odigrao tri odlične utakmice. Nema ni Karagounisa, čovjeka koji je kapetanski, poput najvećih generala, vodio svoju Grčku do četvrtfinala. Nisu uvrstili ni Dzagoeva, trostrukog strijelca za Rusiju kojeg bi te glavonje, da imaju malo osjećaja za nogomet, stavili bar među rezerve. Ako ništa, kao nagradu tom mladiću i poticaj da nastavi raditi. Jer, oni su birali kompletan kadar, 23 igrača. Zato je sve prepuno Španjolaca, Talijana i Njemaca. Čak i za Engleza su našli mjesta, ne smije se zaboraviti koliko je veliko to tržište.

Ja ću izabrati najbolju momčad po svom ukusu, samo njih 11, ali prema sustavu koji je koristila većina trenera na ovom prvenstvu. To je 4-2-3-1.

Na vratima naravno Iker Casillas. Logično, ako sam ga odabrao i za najboljeg igrača.

U obrani, s desna na lijevo: Coentrao - Hummels - Pique - Jordi Alba

Bio je odličan naš Srna, svidio mi se Grk Torosidis, no Fabio Coentrao mi se od desnih bočnih najviše dopao. Siguran u obrani, opasan u ofenzivi, bivši igrač Benfice je pokazao koliko je napredovao u minuloj sezoni uz Mourinha.

Mats Hummels prije prvenstva nije bio siguran u njemačkoj obrani, većina je priželjkivala Mertesackera na toj poziciji. Stoper Borussije iz Dortmunda je demonstrirao zavidnu kvalitetu i potvrdio da je Löw imao pravo ukazavši mu povjerenje. Kiksao je samo jednom, naivno dopustivši Cassanu da ga izigra i centrira za talijanskih 1:0 u polufinalnom dvoboju. Ali je prije toga odigrao četiri utakmice bez greške.

Gerard Pique ima tek 25 godina, a čitavo prvenstvo je odigrao u maniri najiskusnijih stopera. I kolega pored njega, Sergio Ramos, odigrao je vrlo dobro natjecanje, no Pique mi se više dojmio. Dok je Realov igrač poneki put izgubio živce, zaustavio protivnika grubim startom, Barcelonin je učenik sve situacije rješavao hladne glave.

Jordi Alba je upao u kadar nakon ozljede Puyola, a svojim igrama na prvenstvu je natjerao čelnike Barcelone da priznaju grešku i vrate ga na Camp Nou, odakle su ga kao neperspektivnog otjerali prije sedam godina. Tokom cijelog Eura je bio na visini zadatka, a sve je kulminiralo u finalu kada je još jedan odličan nastup začinio prekrasnim sprintom i egzekucijom za drugi gol Španjolske.

Dva zadnja vezna su Sami Khedira i Andrea Pirlo.

Za ova dva mjesta konkurencija je strašna. De Rossi, Xavi, Busquets, Xabi Alonso, Karagounis, pa i naš Modrić, puno je igrača koji su zapeli za oko. Ipak, dvojica odskaču.

Sami Khedira je bio vođa Elfa, nije odustajao ni kada je bilo očito da je sve izgubljeno, i da Njemačka neće igrati finale. Nije, kao u Realu, tiho obavljao svoj dio posla, nego se nametnuo kao vođa. Osobina koja kod Khedire prije nije dolazila do izražaja.

A Pirlo... Šta reći o majstoru koji je sa 33 godine na leđima odigrao možda i najbolji turnir karijere. Oko njega se sve vrtilo, na njegovoj imaginaciji je počivala strategija viceprvaka Europe. Svi su znali da je najbolji u momčadi Azzurra, no svejedno ga nisu mogli spriječiti da celebrira nogomet. Kapa dolje, nadam se da ćemo još dugo uživati u tvojim čarolijama na travnjaku.

Mjesto ofenzivnog veznog je moglo zapasti Özila, fantastičnog Njemca turskih korijena. Tu su i već spomenuti Dzagoev, kao i Krohn-Dehli, danski veznjak.

Ali kako izostaviti čarobnjaka, a to je Andres Iniesta. Opet je svirao najljepše note, svaki njegov potez je užitak za oči. Ili da ostanem pri glazbenoj usporedbi: stavi ga u bilo koji orkestar, taj orkestar će proizvoditi najljepše melodije. Svaka riječ je suvišna, više i ne postoji ni jedna koja bi opisala tu genijalnost. Hvala Bogu, njemu je tek 28 godina, a kažu da se tada tek ulazi u najbolju nogometnu dob. Šta li nas tek još čeka?

Lijevo krilo pripada Cristianu Ronaldu, i tu gotovo da nema dvojbi. Kapetan Portugala je trebao utakmicu-dvije za hvatanje zaleta, no nakon toga je bio nezaustavljiv i najveće zasluge za još jedno polufinale Portugalske reprezentacije idu upravo njemu. Igrač koji polarizira. Ili ga volite, ili mrzite, sredine nema. Ali da je igračina, to ćete mu u svakom slučaju priznati.

Pandan Ronaldu na desnoj strani je kapetan domaćina, Jakub Blaszczykowski. Možda ne takve kvalitete, ali po važnosti za momčad možda čak i za stepenicu više od popularnog CR7. Šteta je što Kuba, kako ga od milja zovu, nije imao veću podršku suigrača, jer on je u sve tri utakmice pokazao da je igrač bar za četvrtfinale.

I na kraju napadač. Najviše kandidata, a samo jedno mjesto. Subjektivno, navijački - ne zanima me. Za mene nije niti jedno niti drugo, nego smatram da je to mjesto zaslužio. Mario Mandžukić. Torres je ponio titulu najboljeg strijelca zahvaljujući asistencijama i manjem broju odigranih minuta od Gomeza. Obojici respekt, ali ni jedan ni drugi nisu bili važni za svoju momčad kao Mandža. Balotelli je sa dva gola u polufinalu trasirao put Italiji prema finalu, ali ni izbliza nije izgorio u svakoj minuti provedenoj na terenu kao Super Mario. Tri dobre utakmice je odigrao Arshavin, svoju ulogu polunapadača je kvalitetno odradio Fabregas. Ali nitko kao - Mario Mandžukić. Puno sreće u Bayernu, i još mnogo ovakvih utakmica u najdražem dresu ti želim!

Najbolji trener

Tko je čitao moje tekstove tijekom prvenstva, zna da se divim Talijanskom izborniku. Cesare Prandelli je napravio čudo, što vrijeme bude više odmicalo, to će nam biti jasnije. Doveo je na prvenstvo skup osumnjičenika i odveo ih u legendu. Svaki potez je bio na mjestu, svaka reakcija pravovremena i ispravna. Sa zanimanjem ćemo pratiti daljnji razvoj Squadre, ali čini se da imaju pravog čovjeka na pravom mjestu.

Del Bosque je osvojio još jedan naslov, svakako mu na tome treba čestitati. Ali španjolski je strateg na Euro otputovao u statusu glavnog favorita, dok je Prandelli respekt zaslužio tokom natjecanja.

Spomena vrijedni su i Paulo Bento, mladi Portugalac, koji je sa svojima morao kroz dodatne kvalifikacije da bi na turniru eksplodirali, kao i Joachim Löw. Iako se sa ovim zadnjim u Njemačkoj baš i neće složiti. Ipak, Njemačka je imala najmlađu momčad na prvenstvu, i pred njima je zasigurno još mnogo uspješnih godina. Zasluge za to svakako idu i Bundestraineru.

Zapažene uspjehe su ostvarili i Santos sa Grčkom, kao i Bilek sa Češkom. A iako nisu ostvarili prolaz u drugi krug, u tu skupinu ubrajam i danskog izbornika Olsena kao i našeg Slavena Bilića.

Najveće razočaranje

Nisu oduševili domaćini, i jedni i drugi su se nadali da bi mogli iznenaditi, čak otići do kraja. Ispali su već u prvom krugu, i to u oba slučaja zasluženo i bez većih izgleda za plasman među osam.

No, najveće razočaranje je u svakom slučaju Nizozemska. Od viceprvaka svijeta, momčadi koja u sastavu ima najboljeg strijelca Bundeslige i Premier League, uz to znalce poput Sneijdera, van der Vaarta, Robbena, Afellaya itd. s pravom se očekivalo više.

U takozvanoj skupini smrti, iako se ispostavilo da je to zapravo bila ona naša skupina C, nije sramota ispasti. Ali izgubiti tri puta, pritom izgubiti sve simpatije bahatim ponašanjem poput Robbena. koji je prilikom izmjene ljutito preskočio reklamne panoe na suprotnoj strani terena, Oranjama nije trebalo.

Glavom je platio Bert van Marwijk koji je prije nekoliko dana podnio ostavku na dužnost izbornika Nizozemske. Ostaje za vidjeti da li je problem zbilja bio u njemu...

Najbolji sudac

Često ih psujemo, nažalost - često s pravom. Svi koji su bar jednom u životu držali zviždaljku u ustima i pokušali suditi iole ozbiljnu nogometnu utakmicu, znaju kakav delikatan zadatak obavljaju ljudi u crnom. Ne pomažu im ni vlastiti šefovi, uporno odbijajući bilo kakvu uporabu tehničke pomoći pri donošenju odluka.

Bilo je i na ovom prvenstvu mnogo loših odluka, a najgore su one koje su direktno utjecale na rezultat. Na vlastitoj koži smo osjetili šta znači kada sudac ima loš dan. Isto tako i Ukrajina, kojoj je presudio onaj famozni peti sudac.

Na kraju svega, ipak prolazna ocjena djeliteljima pravde, bar od četvrtfinala nije bilo mnogo teških pogrešaka.

Pedro Proenca je među prvima, zasluženo je sudio finale i odradio ga vrlo dobro, iako ne bez greške. Dominacija Španjolske mu je išla na ruku u toj utakmici, pa o sucima nakon finala sigurno nitko neće pričati.

Ipak ću najboljim proglasiti Damira Skominu. Uz Turčina Cakira, Skomina je bio najmlađi sudac na prvenstvu, i tri utakmice je odradio više nego dobro. Zbog mladosti, ali više zbog činjenice da dolazi iz male zemlje sa ne baš pretjerano kvalitetnom ligom, Damir Skomina je za mene sudac prvenstva.

Neka posluži kao primjer svim našim sucima, ali i svim kolegama iz manjih saveza.

Najbolji gol

Proigravanje Montoliva, bijeg Balotellija i udarac pod gredu za vodstvo od 2:0 protiv Njemačke. Prekrasna akcija i završnica talijanskog napadača.

A kako se ne mogu odlučiti, neka prvo mjesto dijele taj gol i drugi španjolski u sinoćnjem finalu. Jordi Alba dodaje Xaviju, sprinta 35 metara, a Xavi mu loptu daje idealno u trk. Sjajna realizacija i 2:0 za Španjolsku. Nije moguće izvesti ni na playstationu.

Najbolja obrana

I za kraj, kako bi nagradio još jednog našeg predstavnika, i ova kategorija.

Stipe Pletikosa protiv Marchisia, dva puta. Splitska hobotnica u najboljem izdanju, dvije reakcije za pokazati mladim golmanima na svim treninzima i seminarima.