Sidebar

14
Čet, Pro

Točka na i europskog nogometnog prvenstva

Typography
Prije nekoliko dana završio je po mnogima najlošiji Euro u povijesti. Stavimo točku na i i osvrnimo se još jednom na zbivanja u Francuskoj, podijelimo pohvale i kritike...  

Život ide dalje. U Francuskoj najkasnije od nedjelje, u ostatku Europe je već odavno tako, samo u Portugalu luduju. Ne mogu reći da su zamijenili noć i dan, jer to im je ionako običaj, ali vjerojatno ovih dana puno njih neće raditi obligatornu sestu.

I šta je na kraju ostalo? Ili bolje rečeno – čega ćemo se sjećati?

Malo toga, zaista malo. Ovo europsko prvenstvo zapravo je samo još jedan korak ka ubijanju nogometa u korist profita. Što više sudionika (FIFA je najavila proširenje SP-a na 40!) posljedično donosi što više novca od reklama, televizijskih prava, fan zona. Jer, dabome, nogomet je postao biznis u kojem se uspjesi mjere ostvarenim prihodima, utrženim transferima, a ne postignutim golovima ili brojem, osmjesima ili veseljem navijača. Biznis u kojem je problem ako će se glavni protagonisti nakon utakmica na travnjaku slikati sa svojim podmlatkom, oni bi naime mogli imati neprimjerene logotipe na odjeći, pa bi se sponzori mogli naljutiti. Igra? Ona je ostala u drugom planu. Ni sada, nekoliko dana nakon što je turnir završio, pored najbolje volje se ne možemo sjetiti nečega što će se urezati u pamćenje. Nešto čega ćemo se sjećati i za 20 godina.

Portugalskog naslova, možda Shaqirijevih škarica, Islandskog čuda, i to je sve. I navijača. Onih koje nogometni oci više ne gledaju kao navijače, nego konzumente. Irski (i oni „obični“ i oni sa sjevera), Islandskog huka, Velšana koji su – grubo rečeno - bili sretni da su ispali u polufinalu jer su se ionako uvalili u kredite da bi pratili svoje ljubimce pa za smještaj i ulaznice plaćali i trostruko veće cijene nego u Portugalu prije 12 godina kada Walesa nije bilo na euru. Iako su tada u svojoj kvalifikacijskoj skupini osvojili drugo mjesto.

Naravno da se kvaliteta čitavog turnira razvodnila, slijep je onaj koji to negira. Činjenica je da među osam reprezentacija koje su otpale nakon prvog kruga osim Albanije nema nogometnog patuljka, zakazale su zemlje iz srednje ili „srednje visoke“ klase tipa Rusija, Ukrajina, Češka, ali isto tako se niti jedan od tih „patuljaka“ nije dovukao dalje od osmine finala. Island? Da, njih smo bar uoči ovog natjecanja mogli svrstati u male nogometne nacije, ali oni su kvalifikacije okončali na drugom mjestu, baš kao i Wales, i lako moguće da  bi i u onom starom sustavu sudjelovali na Euru.

Previše se taktiziralo, kalkuliralo, pa su čak i oni fanatici poput mene, kojima je nekada i 0:0 melem za oči, povremeno zaspali pred tv ekranima. Kalkulirali su i oni veliki, čuvali snage, pa je ispalo da su autsajderi igrali zatvoreno, u skladu sa svojim mogućnostima na nivou „srednja žalost“, a favoriti onoliko koliko su morali, pa je i to ispalo ista ta srednja žalost. Sve do velikog finala koje je bilo – srednja žalost.

Postignuto je ukupno 108 golova, 2.12 po utakmici (prije četiri godine 2.45). Samo u četiri utakmice grupne faze jedna od ekipa postigla je tri gola, niti jedna četiri. U nokaut-fazi također su četiri utakmice završile tako da je jedan od protivnika postigao tri gola, od toga u dva slučaja više (Belgija-Mađarska 4:0, Francuska-Island 5:2). Jasno je da se pogriješilo širenjem broja sudionika na 24, uz sav respekt prema baš svakoj naciji i reprezentaciji. Već sam tijekom kvalifikacija pisao o tome da su one postale više-manje suvišne kada ih gotovo polovica sudionika na kraju okonča sa uspjehom, a od preostale polovice opet je pola njih kojima je jedino bitno sudjelovati i tu i tamo senzacionalno oteti poneki bod favoritima (npr. San Marino, Andora, Farski Otoci). Ne kažem da bi takvim reprezentacijama trebalo „zabraniti“ sudjelovanje, ili kako su neki predlagali napraviti neke „predkvalifikacije“ na kojima bi ti mali između sebe odredili putnike u „prave“ kvalifikacije. Na Farskim Otocima primjerice svaka utakmica je praznik, i takvi događaji služe popularizaciji nogometa. Kamo sreće da Real Madrid, kao nekada, u sklopu europskih kupova prije Londona i Rima mora posjetiti primjerice Tiranu! Ali kvalifikacije za Euro za koji moraš biti  Nizozemac (da ne kažem Srbin) da ga ne dohvatiš, to nema nikakvog smisla.

Kao ni sami Euro na kojem ne pobijediš niti jednu utakmicu i ipak nastaviš natjecanje i dobiješ priliku osvojiti naslov. No sve to je nebitno dok je blagajna pun(ij)a! No dobro, dosta je kukanja, makar sam proteklih dana shvatio da nisam razočaran samo ja, nego većina navijača, komentatora, stručnjaka. Možda neki od vapaja zaista dopru do onih koji odlučuju. A dok nešto ne promijene, već sada se grozim sljedećeg Eura, također sa 24 sudionika  (ako se u međuvremenu ne predomisle pa ga čak i prošire!) i to raštrkanog u 13 zemalja. Od Bakua u Azerbajdžanu, na krajnjem istoku, pa do Dublina u Irskoj, na krajnjem zapadu kontinenta. A između njih 5300 kilometara! Već se radujem. Hvala Monsieur Platini! (O samom sustavu kvalifikacija sada nećemo trošiti riječi, jer ulaznicu za Euro će dobiti i pobjednici svake grupe „lige nacija“, što znači da će i one spomenute „važno je sudjelovati“ reprezentacije dobiti realnu šansu za plasman. Bit će dovoljno vremena da se zbog toga živciramo.)

Idemo se osvrnuti na nekoliko sitnica vezanih uz ovaj Euro, tek toliko da stavimo završnu „točku na i“ ovog natjecanja.

Organizacija

Laž bi bila tvrditi da je sve bilo vrhunski. Previše je bilo propusta, od unešenih baklji, utrčavanja u teren za vrijeme utakmica (koje je UEFA, da ne bi bila sramota, vješto izbjegla prikazati putem svojih službenih prijenosa), pa do dijelom katastrofalnih travnjaka od kojih su neki mijenjani za vrijeme trajanja turnira. Bilo je i praznih mjesta na mnogim utakmicama, no to više die na dušu UEFA-e nego organizatora. Teško je napuniti glomazni Velodrome kad na njemu igraju Island i Mađarska. Nije dakle sve bilo idealno. Međutim, s obzirom da se samo nekoliko tjedana uoči početka ozbiljno raspravljalo o odigravanju utakmica bez prisutnosti gledatelja, da se nažalost samo nekoliko dana nakon što su spušteni zastori dogodio strahoviti teroristički napad (kako sada desetak baklji na travnjaku stadiona u St. Etienneu izgleda smiješno, mada su od mnogih nazvani istim imenom) i to u jednom od gradova domaćina, onda ćemo zanemariti i oprostiti poneku rupu na travnjaku ili dobronamjernog „streakera“.

Taktičke novosti

Nije ih bilo. Ničeg što već nismo vidjeli na klupskoj razini, ili u kvalifikacijama. Doduše, teško je i izmisliti nešto novo, evoluirati nogomet na neki novi nivo po pitanju brzine, psihofizičke spreme ili formacije. Znali smo odavno, u tih mjesec dana se samo još jednom uvjerili, da su statistički pokazatelji poput posjeda lopte, čak i stvorenih šansi, udaraca prema golu, samo jedna gotovo nebitna stavka i igračka za tv-kuće i fanatike poput mene. Puno važnija je efikasnost, kompaktnost, organizacija igre i sposobnost igranja na rezultat. Island je možda i najbolji primjer. Zasluženo u četvrtfinalu, mislim da ćete se složiti, a po utakmici  najmanje šuteva prema protivničkom golu i posjed lopte u prosjeku 36%! Odigrali su dvije utakmice više od Austrije koja se oprostila već nakon grupne faze, a imaju isti broj šuteva prema golu!

Nadam se da to nije trend koji će sada slijepo slijediti svi treneri. Nogomet a’la Ateltico Madrid (u ligi prvaka, protiv nominalno jačih protivnika) ima svoje draži, ali ipak mi je draže kada treneri pokušaju stvoriti atraktivnu, oku ugodnu igru. A kako umrtviti favorita, skupljeg, moćnijeg, popularnijeg od sebe, to su treneri na ovom prvenstvu mogli naučiti.

Kao i prije dvije godine na SP, potvrđena je iznimna važnost trenera/izbornika. Od trijumfalnog Santosa, po meni najzaslužnijeg čovjeka  za portugalski naslov, preko finaliste Deschampsa koji je bio dovoljno pametan da početnih 4-3-3 transformira u 4-4-2, čime je izazvao eksploziju Griezmanna, pa do Lagerbäcka koji je igru Islanda doveo do savršenstva. Njihovog savršenstva, jer bolje od prikazanog Vikinzi teško da mogu ostvariti.

Plan i ideja igre prilagođeni kapacitetima ekipe, ali i fleksibilnost kada ne ide po zamišljenom, odlike su majstora izborničkog zanata. A ne pouzdati se u to da imaš igrače iz Reala, Barcelone ili Juventusa, pa šta dragi Bog da...

Također mi je drago da, unatoč spomenutoj fiksiranosti većine ekipa na defenzivu, polako odumire ideja „falš devetke“, a na scenu se vraća pravi napadač. Jedan takav riješio je finale u korist Portugala, a jedini takav kojeg su imali u kadru „krivac“ je za ispadanje svjetskog prvaka u polufinalu. Ne tako davno otpisani, da ne kažem zaboravljeni Gomez, od Fiorentine odbačen na posudbu u Bešiktaš, silno je nedostajao momčadi koja ima toliko sjajnih veznjaka! Renesansa devetke!

Najbolji igrač

UEFA se odlučila za Griezmanna, ujedno i najboljeg strijelca natjecanja. Tom izboru se teško nešto može prigovoriti, Antoine je eksplodirao nakon „kazne“ i mjesta na klupi u drugoj utakmici u skupini protiv Albanije. Ostanimo u Francuskoj i sjetimo se „Bilićevog“ Payeta, čovjeka koji je povukao u prvom dijelu prvenstva, makar je u završnici pao u formi.

Eden Hazard je na trenutke podsjetio zašto vrijedi tolike milijune, ali „sakrio“ se kada je bilo najpotrebniji momčadi. Teško je ne spomenuti ponajboljeg stopera današnjice, Nijemca Boatenga, a već sam spomenuo da je sjajnu ulogu odigrao njegov suigrač Gomez.

No na jednu stranu svi drugi, posebno mjesto pripada Garethu Baleu! Dugo već nisam vidio zvijezdu koja se toliko podredila kolektivu, ali ne marketinški deklarativno, nego iskreno, od srca. Realov igrač je vukao za trojicu, postigao neke važne golove, a moglo ga se vidjeti na svim djelovima terena. Nije mu bilo strano ući u duel, uklizati, kao ni ispraviti grešku suigrača ako je bilo potrebno.

Ne znam po kojim kriterijima ga UEFA nije uvrstila niti u najbolju jedanaestorku, svojim nastupima Bale je to više nego zaslužio!

Istina je također da je Ramsey odigrao pet vrhunskih utakmica, u šestoj nažalost nije imao pravo nastupa zbog kartona, tako da i njemu skidam kapu na odrađenom poslu. Ali Gareth je ipak  za mrvicu upadljiviji pa ću njega staviti na pijedestal!

Najbolja momčad

Uvijek je teško izabrati najboljih jedanaest među petstotinjak kandidata, od čega je bar 50-ak njih zaslužilo da ih se bar uzme u obzir kada je u pitanju najbolja momčad prvenstva. Mislim da sam na kraju uspio složiti ekipu koju mogu argumentirano objasniti. Pa krenimo redom.

Vratar - Tu mi je bilo čak i najteže, jer nekoliko čuvara mreže se istaknulo odličnim obranama, a neki od njih su otpali već nakon prvog kruga (Austrijski Almer, Švedski Isaksson) pa ih nisam mogao uzeti u izbor. Iz sličnog razloga otpao je fenomenalni veteran Buffon koji je doduše igrao četvrtfinale, ali i odmarao u posljednjoj utakmici u skupini, pa je skupio četiri vrlo dobra nastupa. Baš kao Yann Sommer i "siva trenerka" Kiraly, odnosno McGovern. Na kraju je dvojba bila Neuer ili Rui Patricio, a pobjedu je odnijela njemačka jedinica. Iz jednostavnog razloga što je primio samo tri gola u šest utakmica, od čega čak dva sa bijele točke. Portugalac je bio fantastičan u polufinalu, finalu, pouzdan, ali je zato primjerice protiv Mađarske primio tri komada...

Obrana - Četvorica u liniji više nisu uzus, često se izbornici odlučuju za trojicu stopera i visoko postavljene bočne igrače. Italija je tako odigrala sve utakmice! No ipak je većina početnih formacija takva da su četiri igrača pozadi. I tu je nekoliko sjajnih kandidata, posebno na stoperskim pozicijama gdje su briljirala sva tri Talijana (Chiellini, Barzagli, Bonucci), oba Nijemca (Boateng, Hummels), Pepe je kao pravi vođa vodio Portugalce, a i među onima koji su se oprostili ranije možemo naći kandidate, kao npr. Švicarskog Schära ili Engleskog Cahilla. Odlučio sam se za Njemačko-Portugalsku kombinaciju Boateng-Pepe. Jedan je trenutno najbolji stoper na svijetu, sa savršenim pregledom igre i pasom, a bez drugog bi Selecao teško došao do trofeja. 

Na bočnim pozicijama bilo je nešto lakše izabrati pravoga, pogotovo lijevo. Nova akvizicija dortmundske Borussije Guerreiro zasjenio je sve, odigrao pet sjajnih utakmica i tako si ispred konkurencije (primjerice De Sciglia, inače desnog bočnog koji se odlično snašao na lijevoj strani) priskrbio mjesto u najboljem sastavu. Na desnoj strani dvojba je bila: Kimmich, Piszczek ili Srna. Mladac koji je prošle godine igrao u drugoj ligi impresivno je opravdao povjerenje Löwa, ali je i katastrofalno pogriješio kod drugog gola Francuza u polufinalu. Piszczek je podsjetio na dane kada je sa Borussijom harao ligom prvaka pa bi i on bio dostojan kandidat. Odlučih se za našeg kapetana, na neviđeno. Mnogo je pohvala pokupio za svoje nastupe, a kada znamo da ga je nakon prve utakmice pogodila obiteljska tragedija onda ti nastupi vrijede još više. Osim toga, za razliku od mnogih koji su kvalitete tog čovjeka priznali tek sada, ja sam i uoči prvenstva tvrdio da nam Srna treba...

Vezni red - Bilo bi mjesta za Modrića, ali neki su odigrali više od tri utakmice, kao npr. Irski heroji Hendrick i Hoolahan. I za Iniestu bi se još uvijek našla pozicija, mada je očito da više nije onaj stari. Na strani su svoje uloge vrlo dobro odigrali Blaszczykowski, nešto ofenzivnije naš Perišić i David Silva, a spomenuti ću Velšanina Allena. Ipak, mjesta sam ostavio za trojicu i odlučio ih podariti belgijskom "bulldogu" Nainggolanu, čovjeku kojeg bih uvijek poželio da mi čuva leđa, Aarona Ramseya koji je povezao najboljih pet utakmica u karijeri te uz Balea bio najzaslužniji za polufinale Walesa, te za Tonija Kroosa koji možda nije bio upadljiv kao prije dvije godine u Brazilu, ali je izrastao u fenomenalnog veznjaka. Čovjek je pravi dirigent, od svih igrača je imao daleko najviše dodavanja (653), a od toga čak 93% točnih! 

Napad - Zaista cijenim ulogu Cristiana Ronalda u trijumfu Santosove družine, zapravo ga od vremena u ManU ne pamtim tako discipliniranog u igri, podređenog kolektivnom uspjehu. Ali, nije mi pokazao dovoljno da bi zauzeo mjesto među najboljih jedanaest. Drugi su to jednostavno zaslužili više, kao primjerice već spomenuti Vatreni Perišić, Talijan Giaccherini ili Belgijski ofenzivni vezni Hazard. Svojim osobnim nastupom može biti zadovoljan i Alvaro Morata, makar su Španjolci razočarani ispadanjem već u osmini finala. Francuzi će istaknuti Girouda, Nijemci s pravom Gomeza, Mađari Szalaia. A ja? Oduševio me Bale koji je odigrao ulogu povučene špice, a zapravo ga je bilo svugdje. Iako je bio nešto manje primjetan u polufinalu i finalu, svoje mjesto je u ovoj ekipi zacementirao i Payet, a napadački trio upotpunjuje najbolji strijelac turnira Griezmann. Mada sam svjestan da se on puno bolje snalazi kada pored sebe ima jednog pravog napadača.

Na "terenu" to dakle izgleda ovako:

Najbolji izbornik

Već sam nekoliko redaka ranije spomenuo kako Santosa smatram najzaslužnijim za pobjednički pohod Portugala, tako da sam odgovor na ovo pitanje zapravo već dao. 

Nije bilo "za prste polizati", ali svrsishodno i uspješno. Od momčadi u kojoj je nekoliko igrača kojima je ego veći od Serra da Estrela (ne mislim samo na Ronalda), čiji su pojedinci nerijetko imali probleme sa disciplinom, uspio je stvoriti kolektiv, klapu u kojoj je svak prihvatio svoju ulogu i podredio se ekipi i uspjehu ekipe. 

U istom kontekstu treba pohvaliti i Šveđanina na islandskoj klupi, s tim da je njegov uspjeh time veći jer je postignut sa maltene anonimcima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ova momčad razvijati pod samostalnim vodstvom dosadašnjeg pomoćnika Hallgrimssona, jer Lagerbäck je najavio mirovinu. 

Naravno da pohvale zaslužuje i Coleman, čovjek koji je Wales preuzeo nakon tragičnog samoubojstva bivšeg izbornika i prijatelja Colemana Garyja Speeda. Nanizao je 46-godišnji stručnjak iz Swansea pet poraza na početku svog mandata, a momčad je pritom postigla jedan jedini gol, i to u 1:6 porazu kod Srbije! Epilog znate, nešto manje od četiri godine kasnije Wales je igrao polufinale europskog prvenstva, a Srbija ga je u cijelosti gledala na televizijskim ekranima!

Iako je razočaranje Francuza ogromno smatram da je dobar posao obavio i Deschamps, jer mnogi zaboravljaju u kakvom stanju je bivši kapetan preuzeo momčad prije četiri godine, i da mu je nedostjalo nekoliko bitnih karika kao npr. Varane ili Sakho, dok se dobrovoljno odrekao Benzeme. Gledajući iz tog kuta, srebro je itekako hvale vrijedan rezultat. 

Suci

Za kraj, par riječi i o djeliteljima pravde, zaslužili su! 

Grešaka je bilo, uvijek će ih biti, tu čak neće pomoći niti tehnologije koje nadiru u nogomet. Puževim tempom, ali dolaze. No u usporedbi sa Brazilom ovo u Francuskoj je bilo "kamilica". Zapravo da možemo gotovo reći da su suci bili bolji od utakmica koje su vodili. Bar u većini slučajeva. Tu se vidi razlika između UEFA-inih i FIFA-inih sudaca, jer ovi su ipak navikli suditi ovako važne utakmice, tu nema nekakvog Nishimure koji upropasti otvaranje pa za to kasnije bude nagrađen ulogom četvrtog suca u finalu. 

Vrlo dobrima su se pokazali i suci iz manjih država, koji inače u svojim ligama sude utakmice manjeg intenziteta, pa ih svakako treba pohvaliti. To su Srbin Mažić, Slovenac Skomina i Mađar Kassai, a ni Škot Collum, Norvežanin Moen, Rumunj Hategan ili Šveđanin Eriksson ne sude baš svaki dan Messiju, ali su svoje zadatke u Francuskoj obavili vrlo dobro. 

Hrvatskih sudaca, po tko zna koji put za redom, nije bilo ni na ovoj završnici.