Sidebar

14
Čet, Pro

Portugalu prva europska kruna!

Typography
Na kraju je prvak zaista postala reprezentacija koja je u čitavom natjecanju pobijedila jednu utakmicu! Portugalu iskrene čestitke, ali neka se oni koji su im to omogućili zapitaju ima li to smisla...  

Ostvarila mi se želja, imamo prvaka kontinenta koji je to postao prvi put. Ne neka uobičajena zemlja, neka od onih velikih poput Njemačke, Italije, Francuske, Španjolske, nego maleni i do večeras "beztrofejni" Portugal! 

Od srca, iskreno, bez fige u džepu čestitam izborniku Santosu, njegovim asistentima, svim igračima od broja 1 (Rui Patricio) do 23 (Adrien Silva)! Ali. Ostaje tu taj ali koji neće pretjerano zanimati Portugalce niti ometi njihovo slavlje, zato će se njime još godinama baviti analitičari, komentatori i neutralni navijači. U starom sustavu ne bi ni došli do druge faze natjecanja. U starom sustavu u skupini ne bi imali Mađarsku koja se u Francusku plasirala kao trećeplasirana iz svoje kvalifikacijske grupe pa bi ih u odlučujućoj utakmici za plasman u osminu finala čekao protivnik teže kategorije, a ne bi im bio dovoljan remi. Pobjeda Portugala je samo potvrda da je UEFA (čitaj bivši predsjednik Platimi) u potpunosti pogriješila kada je odlučila proširiti ovaj turnir na 24 sudionika. 

Samo finale bilo je ogledalo čitavog prvenstva. Predugo je trajalo i nikog nije oduševilo! Ako vas je ova utakmica ostavila bez daha onda obavezno provjerite bronhije!

Tu su bile dvije vratnice, po jedna solidna šansa sa obje strane, i to je to. Pola milijardi eura vrijedne noge na terenu, a finale božićnog malonogometnog turnira u Livnu ponudilo je više lijepih poteza. 

Jesam li prekritičan? Sjetite se finala prije četiri ili osam godina kada su Španjolci svladali Italiju odnosno Njemačku. Sjetite se i onoga 2000. godine kojeg je Trezeguet odlučio zlatnim golom, kao i Bierhoff ono četiri godine ranije na Wembleyu protiv Češke. To su bila finala, ovo večeras većim dijelom patnja. Netko mi reče - slična onoj kakvu su nam priredili Portugalci u osmini finala i utakmici sa Hrvatskom. 

Ah da, Hrvatska. Vječno će ostati žal za propuštenom prilikom. Da smo na klupi imali trenera, stratega, a ne demagoga na koncima kojima upravljaju izvršni predsjednik saveza i prvi dopredsjednik, danas bi se veselili mi, a ne Ronaldo i društvo. I tko će se sada braniti od našeg radio i tv mehaničara, on će sada tvrditi da smo mi zapravo drugi ili najmanje treći u Europi, jer jelte, momčad koja je nas izbacila na kraju je postala prvak. 

Šta nas je finale još naučilo? Isto kao i osmina finala - uvijek trebaš imati plan B. Nije ga imao Čačić, nije ga čini se imao ni Deschamps. A Santos je imao tri plana, i svaki je momčad uspješno sprovela! I to bez svoje najveće zvijezde! Uz to - bez pravog napadača nema nogometa! Čovjek odluke, zaboravljeni Eder koji je do sada odigrao 13 minuta na ovom natjecanju, unio je toliko živosti da Francuzi za njega nisu imali rješenja. Nimalo ne čudi da je upravo on postigao taj pobjedonosni gol. 

Domaćin je imao inicijativu, baš kao i neki drugi protivnici Selecaa na prijašnjim utakmicama, istina je i da je vratar skinuo par udaraca, ali zato je vratar tu. Nije tu bilo ništa spektakularnog šta ne bi obranio gotovo svaki profesionalni golman na svijetu. 

Ne, baš kao što se ne može reći da je nezaslužena pobjeda Francuske nad Njemačkom, tako se ni večeras ne smije tvrditi da je pobijedila lošija momčad. 

Drugo je pitanje da li je ona uopće trebala biti tu...