Sidebar

14
Čet, Pro

Njemačka skinula "talijansko prokletstvo" i nakon drame osigurala polufinale

Typography
Nakon 120 minuta rovovske bitke, zatim još devet serija udaraca sa jedanaest metara pobijedio je nogomet!  

U rječniku hrvatskog jezika, iako ja doduše koristim nešto starije izdanje "Anića", pod pojmom nogomet je objašnjeno kako se radi o igri u kojoj se lopta udara nogom ili glavom te da je cilj igre pobjeda postizanjem više golova. 

No postoje momčadi koje si za cilj postave da ne prime gol, odnosno u fazi kada se igra na ispadanje do pobjede dođu nakon produžetaka i pucanja penala. I odrekao bih se nogometa bar na neko vrijeme da je ta momčad večeras prošla u polufinale! 

Divim se, zaista jesam, toj taktičkoj zrelosti Azzurra, disciplini, sinkroniziranom kretanju linija u obrani koje je već mnoge protivnike dovodilo do očaja, pa i Nijemce večeras. Rukometno kruženje oko šesnaesterca, a u njemu i oko njega devet plavih plus fantastični vratar. Pa ti probijaj ako možeš! Znam da cilj opravdava sredstvo, znam da bih potpisao odmah i bez razmišljanja da moj klub, moja reprezentacija do naslova i titula dolazi na takav način, ali teško prihvaćam da tim koji vrijedi preko 200 milijuna eura igra kao da je totalni autsajder. Tome se mogu diviti kod Islanda, ali ne kod četverostrukog svjetskog prvaka! 

Ali ne mogu se diviti, odnosno zgražam se, kada vidim da taj fantastični vratar već u 80. minuti, netom nakon izjednačenja, oteže sa ispucavanjem lopte. Krade vrijeme i sugerira kako je cilj ostvaren - imamo remi, imamo produžetke! A i u njima slika ista, pa je dakle zaključak jednostavan - jedini cilj Conteove družine bio je dovući se do raspucavanja sa bijele točke. Kao da su za protivnika imali Engleze, a ne Njemačku koja je pobijedila u posljednjih šest utakmica na velikim natjecanjima koje su išle do penala, pa su spekulirali da su sa jedanaest metara u prednosti. 

Nije se ni Njemačka proslavila, ali bar je na teren izašla sa jasnom željom da ostvari pobjedu. Mada sam razočarano morao primjetiti da je Löw prilagodio taktiku protivniku, išao kopirati "talijanskih" 3-5-2 i igrati nešto opreznije nego u dosadašnjim utakmicama. Ne sjećam se kada se svjetski prvak na tako drastičan način pokorio suparniku i u potpunosti promijenio svoj način igre. Valjda je tome kumovao i rezultat iz prijateljske utakmice prije tri mjeseca kada je, upotrijebivši upravo tu formaciju, Njemačka ponizila Italiju sa 4:1. Ali u prijateljskoj utakmici. 

A one su nešto totalno drugo u usporedbi sa ovim natjecateljskim u kojima je Squadra Azzurra majstor igranja na rezultat. 

Ne žalim što im se ta igra na rezultat večeras osvetila, jer ponavljam - Njemačka nije briljirala. Po bokovima je dosta curilo, i Hector i Kimmich su napravili nekoliko grešaka. Uz to ih nije mazila sreća pa su rano ostali bez Khedire, nešto kasnije i bez jedinog napadača Gomeza, uz malo više hrabrosti i želje Italija je mogla do pobjede. Čak i u devedeset minuta! Uostalom, ako površno gledamo statistiku, Elf je bio tek za nijansu bolji. Jedini segment u kojem su debelo nadmašili Talijane jest onaj nebitni posjed lopte. No zagrebemo li malo više vidit ćemo da je Njemačka imala duplo više dodavanja u posljednju trećinu polja odnosno u "key zone", dakle zonu opasnosti od protivnika. 

Simptomatično je i da je uz vratara Neuera heroj nacije Hector, jedini igrač u kadru "Mannschaft" koji igra u "malom" klubu poput Kölna, a koji je prije samo šest godina igrao u šestoj ligi! I onda onako hladnokrvno zabije pored svjetske vratarske legende Buffona za polufinale.

Zasluženo. Sve drugo bi bio poraz nogometa!