Sidebar

20
Sub, Lis

Falija si! Na volej me dočekao moj šibenski prijatelj Ante nakon pobjede protiv Irske. Ante, tebi puno pozdrava, hvala ti što si mi tako vjeran i čitaš šta pametujem, ali nije brate ni da sam toliko falija. Ruku na srce, nisam očekivao da ćemo Irce dobiti na onaj način. Da mi je netko pričao da ćemo momčadi koja je u prethodnih 15 mjeseci ukupno primila tri gola, mi uvaliti tri u 47-48 minuta, ni u ludilu mu ne bih vjerovao. A kad bi mi rekao da ćemo od ta tri gola dva dati glavom, ismijao bih ga.

Ircima smo golove dakle dali koristeći se njihovim najjačim oružjem. Čvrstom i dobrom skok igrom. Ali, i tu se vraćam na to da nisam bio toliko u krivu, glavninu te utakmice lopta je bila na zemlji i u našoj kontroli. Irskoj ekipi smo tek na momente dopustili da nametnu svoj stil, popularni kick & rush. Nije to bila laka utakmica kako rezultat sugerira, niti su Irci bezazlen protivnik, što će dokazati u preostale dvije utakmice naše skupine. Izgubili su jer su Vatreni bili odlično pripremljeni, puni samopouzdanja, i jer su znali kako primiriti napaljenog protivnika. A gdje ne bi bili napaljeni pored onakve podrške sa tribina.

Nažalost, ne možemo dugo uživati u toj pobjedi, jer već sutra čeka nova utakmica. Nije sudbonosna, ali bi u slučaju pobjede mogla biti jedna od onih koja će ući u anale hrvatskog nogometa.

Protivnik je Italija. Četverostruki svjetski prvak, zadnji put prije tek šest godina u Njemačkoj. Jednom prvak Europe, i finalist iz 2000. Nogometna zemlja, velesila. Nećemo se sakriti i drhtati od straha, ali unatoč euforiji koja nas je zahvatila nakon izvedbe protiv Iraca, realnost je da je Squadra Azzurra favorit. Uostalom, i kod njih je zbog odlične igre protiv aktualnih europskih i svjetskih prvaka raspoloženje odlično. Kako među navijačima, tako i u reprezentativnom kampu u Poljskoj.

Mnogo se priča o nekoj novoj Italiji, ofenzivnoj, razigranoj. Suprotnoj od onog kakvom se desetljećima smatrala izabrana vrsta naših susjeda. Ima istine u tome, iako je pogrešan dojam da ti momci u plavim dresovima sada igraju joga bonito.

Talijanski izbornik Cesare Prandelli je popustio igračima taktičke okove, ali ih nije do kraja skinuo. I dalje je jedan od glavnih ciljeva ne primiti gol, a uz takvo razmišljanje naravno idu i određeni zadaci. Također se puno tinte troši na brojeve, dakle 3-5-2, 5-4-1, 5-3-2 i tako u nedogled. Na Prandellijevih 3-5-2 koje je suprostavio Španjolcima danas se gleda kao vrhunsko ostvarenje i odličan taktički potez, dok je Cico Kranjčar prije šest-sedam godina bio neznalica i staromodni pijanac jer je primjenjivao taj sustav. Ali to je sad već druga tema.

Da li će talijani istrčati u ovoj ili onoj formaciji, to uopće nije bitno. Teoretski, Engleska je protiv Francuske prije neki dan igrala sa svojim tradicionalnim 4-4-2. Bilo je 4-4-2 i na terenu, s tim da je ovih prvih 4 stajalo na šesnaestercu, ovih drugih 4 na dvadeset metara od svog gola, a ova dvojica tri metra ispred. Hoću reći, ako mi našeg sutrašnjeg protivnika stisnemo, ako budemo imali snage, moći, muda da ih napadnemo visoko i razvučemo na krila, tih revolucionarnih 3-5-2 brzo bi se pretvorilo u 5-nešto-nešto.

Jednu stvar ipak moram priznati: De Rossi na centralnom stoperu je odlična ideja talijanskog stručnjaka. Snašao se na toj poziciji odlično, vrlo dobro iznosi loptu, siguran i pravovremen u startovima. Protiv Španjolske je odigrao utakmicu bez greške. Nadam se da će proraditi famozni zakon velikih brojeva, i da je u utakmici protiv Hrvatske red na neku omašku.

Tradicija? Hrvatska nikad nije izgubila protiv Italije. Hrvatska nikad nije izgubla drugu utakmicu na velikim natjecanjima. Hrvatska je uvijek kad je pobjedila prvu utakmicu na velikim natjecanjima otišla najmanje u četvrtfinale. Sve to lijepo zvuči. I ništa ne znači. Može poslužiti tek kao psihološki kick onima koji su nervozni i malo praznovjerni kad je nogomet u pitanju. Kao što ću ja utakmicu opet gledati sa balkona, jer smo sva tri gola protiv Irske dali dok sam ja razdražljivo slinio po cigareti na tom balkonu, a jedini primili dok sam ja bio na kauču, tako će nekima ta tradicija poslužiti kao neka vrsta smirenja.

To što smo davne 1994. pobjedili u Palermu sutra nažalost neće igrati nikakvu ulogu. A ako ćemo o tradicijama, poznato je da su tu da se ruše. I još mi pada na pamet: Hrvatska nikad nije izgubila domaću kvalifikacijsku utakmicu. Pa nas Englezi pobjediše na Maksimiru. I da ne nabrajam dalje neke tradicije, primjerice onu vezanu za Dinamo i amsterdamsku Arenu.

Danas neću postavljati kružiće na virtualnom terenu i pisati o tome kako bi ja to postavio momčad za ovu utakmicu. Kao prvo, da mi Ante ne bi opet prigovarao da sam falija, i kao drugo jer sam gotovo siguran da će igrati ista momčad kao i protiv Irske. I teško je tome pronaći protuargument, jer u toj utakmici niti taktički, niti trkački, niti na bilo koji drugi način nije bilo slabe karike.

Jedino bih, s obzirom da se radi o protivniku protiv kojeg ćemo se tu i tamo morati i braniti, razmislio u Ćorluki na desnom u obrani kako bi Srni omogućio manje trošenja u stalnom vraćanju u zadnju liniju. U tom slučaju stavio bih Vidu na stopera, jer bi nam njegova brzina mogla dobro doći u borbi protiv Cassana i Balotellija. No iskreno, nakon onakve partije ne bih ni ja imao srca Rakitiću reći da ispada iz ekipe.

Šta ako izgubimo? Mogao bih tu sada nabrajati popularne fraze: kako će se zemaljska kugla i dalje okretati, kako će sunce i sutra izaći na istoku i zaći na zapadu, kako će se nogomet i dalje igrati. Da, sve to je istina. Ali ako izgubimo, za nas će to sutra biti smak svijeta, prekosutra samo katastrofa, a u subotu ćemo pomalo dolaziti sebi shvaćajući da ima još jedna utakmica.

Šalu na stranu, opet treba ponoviti da je Italija favorit. Isto tako, treba se sjetiti kako je ružno i tužno bilo gledati prošlo svjetsko prvenstvo bez kockastih, te u tom kontekstu prihvatiti da je samo sudjelovanje na ovom europskom golem uspjeh. Osim toga, jedinog protivnika kojeg smo morali dobiti, prema rejtingu i raspodjeli jakosnih skupina prilikom ždrijeba, pobjedili smo ostavljajući ga bez trunke šanse.

Prema tome, idemo se nadigravati, idemo bodriti naše dečke, ako ne u Poznanj, onda na ulice, trgove, kafiće te svim srcem stati iza njih. Ako im pomognemo da dođu do još jedne pobjede, petak će mnogima biti neradni dan. A u nekoj drugoj varijanti, nemojmo očajavati. Jer, nogomet će se i dalje igrati.

Osobno, na tu drugu varijantu i ne pomišljam. Ipak ću ja tu utakmicu gledati na balkonu...

Napokon počinje!

Još od studenog prošle godine, kad su Bilićeve trupe u Istanbulu pregazile Tursku, iščekujemo ovaj dan i našu prvu utakmicu na Europskom prvenstvu.

Slaven  Bilić, kao i svi izbornici, već danima priča o izvrsnim pripremama, o dobroj atmosferi i spremnim igračima. Devedeset minuta u Poznanju, kao i dva sudara sa velesilama Italijom i Španjolskom, pokazat će da li je stvarno tako.

O Irskoj reprezentaciji je puno toga rečeno. Uvijek je tako, prvi suparnik na velikim natjecanjima se mjesecima secira u najsitnije detalje, pa se o njemu najviše i zna. Međutim, ono što mene osobno pomalo smeta je to, da se Irsku tretira kao totalnog autsajdera i momčad koju bi Vatreni morali dobiti. Imamo li pravo na takvo razmišljanje?

U kvalifikacijama za SP 2010. Irska je natjecanje u skupina završila na drugom mjestu iza Italije, ali bez poraza, što joj je donijelo dodatne kvalifikacije. Istina, „The Boys in Green“ nisurasturali, ali je činjenica da ih ni Italija nije uspjela pobjediti u dva susreta. Dodatne kvalifikacije su voljom ždrijeba Irskoj dodijelile Francusku, Thierryja Henryja i Martina Hanssona sa njegovim asistentima, koji jedini nisu vidjeli što je vidio cijeli stadion i milijuni gledatelja pred tv-ekranima.

Kvalifikacije za ovo prvenstvo zeleni su također okončali kao drugi u skupini, ovaj put iza Rusije od koje su doživjeli i jedini poraz, i to na domaćem terenu. Play-off utakmice su prebrodili lako, svladavši Estoniju već u prvoj utakmici sa 4:0, nakon čega je uzvrat, slično kao i u našim dvobojima sa Turcima, bio samo formalnost.

Poznato je, i puno puta ponovljeno, da igraju tipičan otočki nogomet. Dakle, puno trke, tempa, muške igre, a malo manje tehnike, duplih paseva i općenito lopte na zemlji. Tom  nogometnom stilu treba dodati i trenerski potpis talijanskog stručnjaka Giovannija Trapattonija, koji im je ugradio i dozu catenaccia. Sve navedeno naravno dovodi do zaključka kako ih je teško probiti. Uostalom, možemo samo ponoviti kako su ih u protekle četiri godine u službenim susretima uspjeli pobjediti po jednom Rusi i Francuzi, i to u oba slučaja u Dublinu.

Iako na koncu uvijek pobjeđuje momčad, i klubovi u kojima pojedinci nastupaju ne igraju nikakvu ulogu, nije zgoreg spomenuti kako svi reprezentativci Irske igraju Engleskoj, i to većinom u Premier League. Izuzetak čine Robbie Keane, koje je Englesku nedavno zamjenio Sjedinjenim Državama, Mc Geady koji kruh zarađuje u moskovskom Spartaku, te Darren O'Dea koji je formalno igrač Celtic Glasgow, ali je posljednjih nekoliko sezona proveo na posudbama u engleskim drugoligašima. Dakle, radi se mahom o igračima koji se iz tjedna u tjedan nadmeću sa najjačima.

Sve navedeno ne znači da se trebamo bojati ili previše respektirati protivnika. Ali s druge strane, pokazuje da nemamo pravo misliti da igramo sa bezveznjacima, i da naši dečki u slučaju nepovoljnog rezultata ne trebaju ni igrati preostale dvije utakmice, kako se moglo čuti od kojekakvih „stručnjaka“ posljednjih dana.

Kako slomiti Irce?

Svi se mi volimo igrati trenera, posebno izbornika, a kako ima nas kojima nije dovoljan Championship Manager, malo sam škrabao po taktičkoj ploči.