Sidebar

19
Pon, Velj

Toliko o popravljanju gol razlike

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Poraz protiv posljednjeplasirane momčadi skupine udaljio nas je od Brazila i bitno pokvario ocjenu reprezentativne sezone

Nakon ovakve predstave naših nogometaša, tek drugog domaćeg poraza u povijesti kvalifikacija, najlakše bi bilo popljuvati izbornika i njegove odabranike kao što su to učinile tribine Maksimirskog stadiona, iskritizirati sve što nije valjalo - a nije valjalo puno toga - i slavodobitno se tješiti uz povik: znao sam! Ali, na Lopti nikada niste pročitali klasično blaćenje, pa nećete ni večeras. Iako sam bio valjda jedini čovjek u Hrvatskoj koji je iskreno, a ne samo iz kurtoazije, upozoravao na mogućnost da nam se dogodi nešto ovakvo.

Što je pošlo po zlu? O taktici, odabiru igrača i ostalome malo kasnije, glavni razlog večerašnjeg beskrvnog nastupa i poraza je ono naše poznato "lako ćemo". 

Pred utakmicu sa Škotskom navijači, mediji, i nažalost pojedini igrači, najavljivali su glatku pobjedu, popravljanje gol razlike koja bi mogla biti bitna u konačnom zbroju. Kao da nam dolazi San Marino, a ne "hrabra srca". Nisam general poslije bitke, jer sam i u sinoćnjoj najavi utakmice upozoravao: dolazi momčad koja će dati sve od sebe, momčad koja nam ne leži zbog stila igre, i družina koju smo dodatno napalili omalovažavanjem i najavama visoke pobjede. A ni taj San Marino se ne može dobiti bez potrebne doze profesionalnosti i požrtvovnosti.

Neću uprijeti prstom u pojedince i optužiti ih da nisu htjeli, da nije bilo zalaganja i volje, ali kada je u glavi to famozno "lako ćemo", onda noge ne slušaju kako bi trebale. Posebno kada negdje na pola utakmice shvatiš da ipak neće ići tako lako i da se treba "prešaltati" u tri brzine više.

Zanemarimo hercegovački dio priprema koji je i bio zamišljen kao relaksacijski, problem je što je i ovaj dio u Zagrebu odrađen nedovoljno ozbiljno. Kada izbornik prekida trening da bi igrači pozdravili jednog od njegovih prethodnika, onda se u tim igračima probudi osjećaj da je pred njima utakmica koju će dobiti sa pola snage. Nije Ćiro kriv, ali riječima jednako tužnog mi brata: "Da je dragi Bog sašao na zemlju, trening se ne smije prekidati!" 

Reći ćete da sam došao na svoje, vi koji znate da sam od prvog dana protiv načina na koji je Igor Štimac došao do izborničke funkcije. Napominjem: načina. Ali, uz njega i naše Vatrene, ja sam večeras najtužniji čovjek. Ne likujem zbog ovog poraza, nego upozoravam na neke stvari na koje sam skretao pozornost i u trenucima dok smo trijumfalno koračali ovim kvalifikacijama. Tako sam i sinoć napisao kako je Štimac pobrao silne pohvale jer "približava reprezentaciju narodu", ali kako to nije potrebno. Ako netko ima bezrezervnu podršku, onda je to Hrvatska nogometna reprezentacija. Uz preduvjet da daje sve od sebe i maksimalno profesionalno pristupa svakom protivniku. Ovako, to "približavanje navijačima" ispada kao jedan od razloga poraza. Jer, svako slikanje, svako potpisivanje autograma, svaka "izvannogometna" aktivnost odvraća pozornost i koncentraciju sa onog najvažnijeg, a to je priprema za utakmicu. 

Isto tako, zna se da sam od prvog dana protivnik poziva Sammiru, i to isključivo iz nogometnih razloga, a ne nekih koji "nemaju veze sa nogometom" kako je (koliko čujem) izjavio izbornik u kamere HTV-a, pa bi se večeras mogao prikloniti zvižducima većeg djiela stadiona i opet uzviknuti ono "znao sam". Ali, niti je Sammir večeras bio naš najlošiji igrač, niti je krivac zbog poraza. Bio je jednako loš kao i svi ostali, u drugom dijelu sa nekoliko prodora i dodavanja čak i jedan od boljih.

Gdje je onda glavni razlog šokantnog poraza? Ponavljam, uz nekvalitetno odrađene pripreme, u sreći.

Glupost, reći ćete. S pravom. Kako se pozivati na sreću u utakmici u kojoj praktički nismo stvorili niti jednu jedinu pravu priliku!?

U sreći iz tog razloga što, i to sam nebrojeno puta ponovio, sreća prati hrabre. Ali isto tako i sinoć napisao - sreća ti okrene leđa kada najmanje očekuješ. Odnosno - sreća je kurva.

U postavki igre, idejama, željama ili odabiru igrača, naš stručni stožer nije napravio ništa drugačije negoli protiv Belgije, Srbije ili Walesa. Uz jednu bitnu razliku. Tada smo protivnike dočekali sa respektom, pripreme odradili koncentrirano, imali puno bolji pristup, pa nas je i sreća nagradila. Jer primjerice, mi smo Srbiju pobijedili apsolutno zasluženo, ali isto tako, Srbi su u drugom dijelu imali nekoliko izglednih šansi. Što bi bilo da su iz jedne od njih zabili za smanjenje vodstva? Ili, šta da Lovrenu nije sjela bomba u Walesu, ili da se Eduardo nije po "nti" put pokazao kao kralj šesnaesterca u toj utakmici? 

Igor Štimac je od prvog dana pobornik ideje da Hrvatska mora igrati sa što više kreativaca u prvom sastavu. Sa što više nogometaša, a manje igrača. Donedavno standardni član početnih jedanaest Ognjen Vukojević tako je pao u drugi plan, a njegovo mjesto zauzimali Radošević ili Kovačić. Dok rezultat prati - odlično, hrabro, odlučno. Nakon poraza - pogubno. Garantiram, makar je smiješno sipati komentare u stilu "što bi bilo kad bi bilo", da se Maloney prije zgoditka ne bi onako prošetao do našeg šesnaesterca da je u sastavu bio klasični zadnji vezni umjesto Matea Kovačića. Zbog takvih situacija sam u sinoćnjoj najavi priželjkivao Ademija koji je destruktivac sa smislom za igru. U ofenzivi ne bi puno patili, u defenzivi bi bili stabilniji. Maloney bi bio "profesionalno" oboren na 30 metara od Pletikosinog gola. 

Mi smo u veznom redu imali tri kreativca (Rakitić, Kovačić, Sammir), a nismo stvorili niti jednu šansu, niti jednu smislenu i izigranu akciju. Škoti su u potpunosti vladali sredinom terena, Olić i Mandžukić su bili totalno odsječeni. Logično, jer oni su igrali sa petoricom lavova, mi sa četvoricom grlica. Bez zločestoće u toj konstantaciji, jer grlica je jedna krasna ptica. Ali da bi slobodno letjela treba joj prostor koji je jedan takav lav u našem sastavu mogao osloboditi. Treneri vole reći kako ofenzivna igra ne mora nužno značiti tri napadača i tri ofenzivna vezna u sastavu, nego je bitno sa koliko igrača se dolazi u završnicu akcija. To i naš izbornik treba naučiti. Naravno, nakon poraza to zvuči kao pametovanje, ali opet napominjem - na tu pojavu upozoravam još od prvog nastupa pod vodstvom ovog stručnog stožera protiv Švicarske. 

Put u Brazil sada je mnogo teži, gotovo je iluzorno očekivati kako u preostale tri utakmice možemo nadoknaditi tri boda i šest golova zaostatka za Belgijcima. Istina, i njih čeka putovanje u Glasgow, kao i gostovanje u Zagrebu. No, oni će "Tartan Army" zasigurno shvatiti kudikamo ozbiljnije nego mi, posebno nakon ovog podviga Škota u Zagrebu. A u slučaju pobjede Belgije na toj utakmici, sve da mi uspijemo neokrznuti proći kroz Beograd, u izravnom dvoboju trebala bi nam visoka pobjeda. Da, ta gol razlika... 

Jedan kiks, ma koliko bolan ovaj poraz bio, nije razlog za defetizam i predaju. Opet ću se sjetiti Francuske i svjetskog prvenstva na koje smo se plasirali samo zato što je Bog u Solunu (Grčka : Danska)  i Kijevu (Ukrajina : Hrvatska) bio Hrvat. Ako smo mogli tada, zašto ne bi i sada? Uostalom, taj baraž smo do sada uvijek odrađivali uspješno i iako među mogućim protivnicima ima doista teških, protiv svakog od njih bi imali velike šanse, da ne kažem - bili favoriti. 

Ali, samo da ih shvatimo i za njih se pripremimo profesionalno...