Sidebar

18
Sub, Kol

Susjedski derbi na praznom Poljudu

Typography
Utakmice protiv Italije uvijek su budile veliko zanimanje, pa ni ovaj put nije drugačije. Unatoč praznom stadionu i usprkos tome što rezultatski dvoboj u petak nije "biti ili ne biti"...

Pobjedom smo prošli i sjedimo u zrakoplovu za Francusku. Ne i teoretski, ali... Čak i remijem možemo rezervirati smještaj u zemlji Tricolora, što indirektno i potiho spominju izbornik i neki igrači. A poraz, mada nam ne bi dobro "legao", ne bi bio katastrofa. Istina, Talijani bi nas preskočili, ali ostali bi ispred Norveške i imali sve u svojim rukama. Uostalom, davno sam rekao: Onaj koji nije sposoban uspješno proći kroz ovakve kvalifikacije, taj definitivno ne zaslužuje da zaigra na završnom turniru. 

Puno je tinte potrošeno proteklih dana na termin odigravanja utakmice. Ne samo u Hrvatskoj, nego i u Italiji, kao i mnogim drugim zemljama. Uistinu, utakmica sredinom lipnja nije najbolji izbor za većinu nogometaša, a izbornicima je još teže nego inače od pojedinaca stvoriti momčad koja je otprilike na istoj razini. Neki dolaze izravno na okupljanje nakon naporne sezone (u našem slučaju Rakitić), neki sa plaže jer su posljednje treninge i utakmicu odigrali još prije tri tjedna (primjerice Jedvaj), dok neki nisu stigli ni odmoriti, a već ih čekaju pripreme za sljedeću sezonu. No nije samo nama tako, sa istim problemima se bori i protivnik u čijim redovima je nekoliko igrača iz Juventusa, potrošenih i fizički i psihički nakon sraza sa Barcelonom prošle subote, kao i igrača iz klubova iza kojih je razočaravajuća sezona - prije svih prvotimci Intera i AC Milana. 

Istina je pak da nama lipanj ne leži ni statistički. U tom terminu smo se, neovisno kako utakmice završavale i tko je stajao sa druge strane, uvijek mučili! Pobjede protiv lošijih reprezentacija ostvarivali iznimno teško (sjetimo se Gruzije na Poljudu prije četiri godine), a protiv iole ozbiljnijih protivnika ostavljali bod(ove). Prije dvije godine protiv Škotske na Maksimiru (0:1), 2009. godine 2:2 protiv Ukrajine, a 2007. protiv Rusije 0:0, oba puta u Zagrebu. Da ni jedna generacija nije imuna na "mučenje na početku ljeta" dokazuje i jedan od bolnijih remija u povijesti Vatrenih, iz lipnja 1999. u Makedoniji, dok su 1995. u Ukrajini izgubili 0:1.

Zapravo je jedini put da smo u šestom mjesecu ostvarili pobjedu bez glodanja noktiju bilo u Sofiji 2005. godine pod vodstvom Cice Kranjčara. Sve ostalo bilo je patnja, makar katkad sa happy endom.

Shvatljiva mi je stoga opreznost Nike Kovača, ne samo zbog toga što nam i remi odgovara. Uz to, kada jednom Realu nedostaje Luka Modrić, naravno da nedostaje i Hrvatskoj, makar smo i nakon njegova izlaska u prvom dvoboju na San Siru bili boji takmca. Uz njega, neće biti ni Ćorluke zbog kartona, kao ni Lovrena zbog ozljede. Izostanci koji se daju kompenzirati, ali koji nisu bezazleni. S druge strane, Conte ne može računati na Chiellinija, što je također jedan težak udarac obrambenoj stabilnosti Azzurra, a mišljenja sam da nam je talijanski Selezionatore napravio uslugu kada je otpisao Daniela Caligiurija koji igra u životnoj formi, i to baš na poziciji koja je u talijanskoj momčadi deficitarna.

Znamo i za onu priču da nas plavi nikada nisu pobijedili, pa su nam među omiljenim protivnicima. Zanimljivo je da smo ih u službenim susretima pobijeđivali dva puta po 2:1 (kvalifikacije za Euro 1996. te u Japanu na SP 2002), a na preostala tri dvoboja bilo je uvijek identičnih 1:1. U prijateljskim dvobojima jedna naša pobjeda, u prvoj utakmici Slavena Bilića na klupi Hrvatske, 2006. u Livornu 2:0, te 0:0 1999. godine.

Ipak, ponovno ću se složiti sa izbornikom, ovaj put će odlučivati "dnevna forma", odnosno tko će "ustati na koju nogu". Da susjede možemo dočekati pred punim stadionom, navijači bi dali onih nekoliko % koji bi nas načinili favoritima. S obzirom na kaznu, ulogu blagog favorita imamo isključivo stoga što smo mi prvi, a oni drugi na ljestvici. Sve ostalo je otprilike al pari. Kod nas nekoliko umornih (prije svih Rakitić), isto tako kod njih (Juventusovi igrači). Kod nas nekoliko "previše odmorenih" (Pjaca, Kramarić, pa i Mandžukić), kod njih također (Immobile, El Shaarawy). Kod nas nekoliko emocionalno ispražnjenih (primjerice Olić nakon spasa u zadnji tren sa Hamburgom), isto tako i kod Talijana (svi igrači iz Intera, Milana, Sampdorije). 

Sve upućuje na remi, u stilu "dobro nama, dobro njima!"

Potpisao ga ne bih unaprijed, nikada i protiv nikoga, za to previše cijenim naše Vatrene i vjerujem u njih, ma u kakvom sastavu bili. Ali ako bi se on dogodio, ne bih pretjerano žalio. Ostaviti Italiju na istoj udaljenosti, natjerati ih na maksimalnu ozbiljnost i angažman u preostalim susretima u kojima im u goste dolaze i Bugarska i Norveška, te - ponavljam se - nazvati Vittel i pitati da li je kamp sljedeće godine u ovo doba slobodan!

O Talijanima znamo sve, kao i oni o nama. Znamo da će nam suprostaviti čvrstih 3-5-2, kao što je gotovo sigurno da ćemo mi istrčati u formaciji 4-2-3-1. Za razliku od dvoboja u Milanu prije sedam mjeseci ovaj put će Conte na raspolaganju imati Pirla, 36-godišnjaka koji je još uvijek mozak momčadi i njen ponajbolji igrač. Jedino je pitanje koliko je psihički u stanju odigrati vrhunsku utakmicu, svi pamtimo suze nakon finala lige prvaka u Berlinu prije manje od tjedan dana...

Organizacija? Nećemo opet o HNS-u, praznim obećanjima o "fan-zonama", fešti, otvorenom treningu. Nije prvi put iz njihovih redova "obećanje - ludom radovanje".