Sidebar

26
Čet, Tra

Raspad sistema

Typography
Kako stvari stoje, čini se da ćemo opet u potragu za novim izbornikom. Ili Kovač ipak zaslužuje još jednu priliku?

Mislio sam, ma zapravo – bio sam siguran da sam prerastao onu dječju fazu u kojoj nakon poraza i loših utakmica naših reprezentacija ne mogu zaspati. Možda ni jučer nije u pitanju bilo onih bolnih 0:2 u Oslu, možda ni tih -2 protiv Grčke na košarkaškom EP. Možda mi je smetao polumjesec koji kao da mi se rugao. I zbog spomenutih poraza mojih sportskih ljubimaca, i zbog činjenice da u 2 sata ujutro nisam imao drugog posla nego promatrati njega. Tko zna zbog čega, ali zaspati nisam mogao!

Pametni ljudi bi u takvim situacijama razmišljali o smislu života, riješavali globalne krize, brinuli o novoj školskoj godini, zdravlju, ili bi se u mislima družili sa kakvom ljepoticom. Ja? Ja sam se družio sa Lukom Modrićem, Marijem Mandžukićem, Nikom Kovačom, a te misli bi tek povremeno sasjekao Marijom Hezonjom, Darijom Šarićem ili Lukom Žorićem. I to onda kada bih se htio, unatoč tih -2 u srazu sa Spanoulisom i ekipom, razvedriti i oraspoložiti. Ma lako mi je za košarkaše, kod njih sam siguran da se mogu potući sa svakim, i da će u svakoj utakmici ostaviti srce na terenu. Nogometaši su mi puno veća briga.

Kako se ta vremena mijenjaju! Ne tako davno, ovi prvi su bili luzeri, pi*ke koje otkazuju nastupe za Svetinju zbog umora, ili zato što jedno ljeto žele provesti u obiteljskom okruženju, a ovi drugi su im mogli poslužiti kao primjer „kako se bori za svoju zemlju“! Šta se to, pobogu, u međuvremenu promijenilo?

Eh da mi je znati... možda onda danas radno mjesto ne bih pohodio kao mumija. Neispavan, ljut na cijeli svijet, crven od bijesa. I srama. Znaju neki kolege koliko sam zaluđen nogometom, pa ih danas izbjegavam. Čak sam i pušiti prestao da ne bih nekoga od njih sreo u našoj pušačkoj prostoriji! A baš bi mi cigareta danas dobro došla. Možda bi mi ona razbistrila misli.

Nisam ništa pametniji nego jučer nakon utakmice. Nije mi (ne)prospavana noć pomogla da shvatim neshvatljivo i odgovorim na pitanje: Šta se događa sa hrvatskom nogometnom reprezentacijom?

Neću biti pronicljiv ako „izvalim“ da tu nešto ne štima. Nestala je kemija, nestao je momčadski duh, nacionalni ponos, naboj, vjera u vlastitu moć i mogućnosti. Ako je ičega od toga uopće bilo. A ja vjerujem da jest. Međutim, priznajem da ja i nisam neko mjerilo.

Igrao sam nogomet, makar deset stepenica niže od ovoga o kojem tu pokušavam pisati, pa neću zamjeriti Mandžukiću desetak promašenih prilika u ove dvije utakmice. Neću zamjeriti Srni što ga je po ćevape dva puta poslao čovjek kojemu su prevelik izazov u karijeri bili engleski drugoligaš Cardiff i nikad lošiji Celtic Glasgow. Neću zamjeriti izborniku što je poslušao neke glasove, među njima i moj, koji mu je sugerirao da pokuša sa Vrsaljkom na lijevom boku. Doduše, isti ti glasovi će danas tvrditi kako je na lijevom boku morao igrati ljevak, ali to je neka druga tema.

Ja sam jednom promašio prazan gol, a onda još pao na prednju stranu guzice da me je i danas sram kako sam to uspio izvesti. Po iće i piće sam išao nekoliko puta. Fućkaš nogometaša koji nije! Iako naš Mario i Dario od tog sporta žive, za njegovo obavljanje su itekako dobro plaćeni, neću im predbaciti promašaj, „ronjenje“, ili Modriću onaj neuspjeli pokušaj „asistencije“ Skjelbredu kada je Vrsaljko vadio kestenje iz vatre.

Ali, kao propali nogometaš, navijač, bloger, kao Hrvat, imam pravo prigovoriti na zalaganju! Mogu meni Luka Modrić i Darijo Srna objašnjavati da su „dali sve od sebe“ do ujutro, to se jednostavno nije vidjelo na terenu! Do prvog norveškog gola sam tješio samog sebe da igramo na sigurno, ne riskiramo previše jer nam i bod donosi miran nastavak kvalifikacija. U neku ruku čak mi se dopalo da smo i mi napokon naučili igrati na rezultat. Minimalnim trudom i rizikom do cilja. Makar je prvi cilj zapravo morala biti pobjeda. „Nije oku lijepo, ali je svrsishodno“ tješio sam se.

No nakon tog prvog gola ionako polumrtva vojska potpuno se raspala. Kao da je do kraja bilo 30 sekundi, a ne 30 minuta, pa su već slegnuta ramena pala još za nekoliko centimetara, a norveška družina počela nalikovati na Barcelonu u najboljem izdanju. Oprosti kapetane, ali ja nisam vidio želju da se pod svaku cijenu promijeni tijek zbivanja, da se domaćinu pokažu zubi i bar spriječi poraz. 

Detaljnije analizirati jedan od najbeskrvnijih nastupa Vatrenih u njihovoj povijesti mislim da nema smisla. Ne treba meni još jedna besana noć, a upravo do toga bi dovelo vraćanje na Ullevaal stadion.

Bio sam uvjeren kako je četvrtak u Bakuu izoliran slučaj, loš dan koji se desi i najboljima. Pa i spomenutoj Barceloni kada u Bilbau potone kao školska momčad. I u najavi utakmice sam bio bahat, samouvjeren. Samo sam čekao da dečki pokažu karakter, pregaze Norvešku kao plitak potok, pa da Židaku i sličnima „sve po spisku“ što mi kunu što je Svetinja... i ostao grubo razočaran, prizemljen kao ona dva iz poznatog i ponosnog događaja "oba su pala".

Kako nema smisla analizirati, tako nema smisla ni tražiti krivca za ova četiri dana "ponosa i slave". Krivica je kolektivna, naravno. Ali, zna se tko je "jednakiji među jednakima"! Zna se tko je zapovjednik, a tko vojnici. Ili bar tko bi trebao biti zapovjednik, a koju zadaću bi trebali obavljati vojnici. 

Ja Niku Kovača obožavam, to nije tajna. On je moj Livnjak, ponosni domoljub, poštenjačina. U svakoj minuti u svoja 83 nastupa za našu nacionalnu selekciju on je davao cijeloga sebe. Išao glavom gdje mnogi ne bi ni željeznom šipkom. Trčao do besvijesti. I to je možda Nikin problem. Njemu je takav pristup nešto sasvim normalno, jedini naravan i prirodan. A nije. Imamo se prilike u to uvjeriti iz tjedna u tjedan u raznim klubovima, imali smo nažalost priliku u to se uvjeriti i u ova dva izleta naše reprezentacije. 

Niko je i u roditeljskoj kući, a i u društvu u kojem je odrastao odgojen tako, da je jedini put predanost poslu i pošten odnos prema onima koji ti drže palčeve i za/zbog tebe deru glasnice. Sjetiti ćemo ga se iz ta 83 nastupa za Vatrene, a možete upitati navijače bilo kojeg od pet klubova za koje je igrao u Njemačkoj i Austriji, i garantirano nećete čuti da će se neki od njih sjetiti jedne utakmice u kojoj Niko Kovač nije dao sve od sebe. I da to i laik na tribini i pred tv-ekranima nije primjetio.

Stoga shvaćam njegov odgovor na pitanje zašto se igrači Hrvatske više ne bacaju na glavu. To pitajte njih. Jer, Niko Kovač je samo iskren - njemu to zaista nije jasno! No, shvaćam i reakcije javnosti. Takav odgovor si jedan zapovjednik ne smije dozvoliti. Ma kakvu vojsku vodio! 

Ne mogu ni drvlje i kamenje po tim dečkima. Nisam nikada bio reprezentativac, ali jesam muž i otac, i mogu razumjeti da ima reprezentativnih obveza koje nisu užitak. Pa i ove dvije utakmice, sa putovanjima od nekoliko tisuća kilometara. Hoteli, strani jezici, različite klime... ljudski je da ti u određenim momentima sve skupa ide na jetru, i da ti nije do režima na kojem od prvog dana insistira izbornik. Možda je on tu zaista pogriješio, možda treba malo popustiti uzde i dati dečkima malo slobode. Slično kako je to, većinom uspješno, uspjevalo Slavenu Biliću.

Međutim, to onda ne bi bio Niko Kovač. On bi samome sebi pljunuo u lice ako bi pokušao "glumiti balkanca" (ovo ne mislim ni malo ponižavajuće ili uvredljivo!), ležernog i opuštenog prijatelja igrača. Da se vratim na onu vojničku metaforu: Niko Kovač je uvijek bio komandos kojemu običaji "običnog" pješaštva nikada nisu bili bliski. Ako je problem samo u tome. A bojim se da nije. 

Jer problemi naše reprezentacije su počeli nakon onih 5:1 protiv Norveške u Zagrebu kada je izbornik šokirao javnost jer je rekao istinu! Jer mi tada unatoč visokoj pobjedi nismo pokazali ništa posebno! Ali, nismo navikli da bilo koji od aktera tako visokih pobjeda u Hrvata ne dopusti da ga se tapše po ramenu, i da sam kroji hvalospjeve sebi i svojim podanicima u narednim mjesecima. On je izrekao ono što je vidio svatko tko je taj dan bio na Maksimiru, a nogomet ne gleda isključivo kroz postignute golove, koliko god oni bili najvažniji u nogometu. On je tada pokušao upozoriti na to da će doći vrijeme kada nećemo uspjeti zabiti pet golova iz tri prilike, čemu smo bili svjedoci jučer i u četvrtak.

No, u očima većine "stručnjaka" ispao je bahati pametnjaković. I još gore - očito je tim opaskama uvrijedio igrače!

Da li je ego (većine) naših reprezentativaca zaista toliki? Očito da jest. "Pobijedili smo 5:1, publika nas ovacijama ispratila sa terena, a ti nas kritiziraš? E pa, sad ćemo ti pokazati!" Neću optužiti nikoga da namjerno sabotira izbornika, ali negdje u podsvjesti je i ono naše, ili "balkansko": Ma 'ko te j... Jer, mi nismo Nijemci pa da automatizmom prihvatimo autoritet. Mi imamo svoje "ja". U mnogim situacijama odlična osobina, ali u nekima baš i ne. Nije li znakovito da je jedini čovjek nikada, niti jednom izjavom ili potezom, nije okrznuo niti doveo u pitanje autoritet izbornika, a da se s druge strane toliko puno pisalo o njemu i njegovoj poziciji - Ivan Rakitić. On je, poput izbornika, odrastao u nekom drugom svijetu, sa drugim vrijednosnim sustavom. Opet ću napomenuti, ne nužno po svemu boljem, ali jednostavno drugačijem. 

Ma, obožavam tog Kovača, opet ću napomenuti. Ne aboliram ga od svih grijeha, jer on ih je evidentno činio. I u ovom kvalifikacijskom ciklusu, i na SP u Brazilu. Ali ne smatram poštenim svu krivnju svaliti na njegova leđa. Očito se nešto nije poklopilo. Možda nije pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ili nije pravi vođa za ovu vrstu ljudi. Ili se jednostavno dogodila "rujanska kriza", odnos izbornika i igrača je zapravo vrlo dobar, i svi skupa će nam već u sljedećoj akciji dokazati da je ovaj horor iz Bakua i Osla slučajnost. Ta bi mi opcija bila najdraža, a da li je tako, to ćemo saznati već u srijedu. Ne sumnjam da će "brend" ili neki od članova Mamićevog IO okrenuti nekoliko brojeva i raspitati se kod igrača šta misle o svom šefu. 

Kad već spominjem taj trust mozgova, zanima me opet gdje je njihova odgovornost? Izbornika se poziva na odgovornost, s pravom, igrače se p(r)oziva, a gdje je odgovornost vodstva saveza? Šta su oni napravili u svom mandatu da bi nogomet podigli na veću razinu? Koliko su uložili u infrastrukturu, koliko daleko je stigao "nacionalni kamp" koji je promijenio više lokacija i pojeo više kamena temeljaca nego jedna obiteljska kuća? Gdje su u svemu tome oni? 

Glupo pitanje. Pa jedan od njih je dogurao do mjesta prvog dopredsjednika isključivo zahvaljujući tome što je za nekoliko milijuna nečega prodao nekoliko igrača... 

Uostalom, opet samo onako usput, bez da bilo kojem selektoru tražim alibi - nije zgorega spomenuti da je već godinama čovjek koji obnaša funkciju izbornika hrvatske nogometne reprezentacije jedan od najlošije plaćenih među svojim kolegama! 

Da li izbornik zaslužuje još jednu šansu? Da ćemo doći do Eura, ja u to niti najmanje ne sumnjam. Vjerojatno izravno, pogotovo ako nam UEFA ne oduzme onaj jedan bod. U tom slučaju mi smo sa dvije pobjede svakako dalje, jer imamo bolji međusobni omjer i gol razliku od Italije i Norveške. Ako ne, onda moguće kao najbolji treći. A ako ni tako, onda kroz dodatne kvalifikacije. Ali, Francusku ćemo vidjeti. Ja bih najviše volio - sa izbornikom Nikom Kovačem! Ali, pod uvjetom da doista nisu popucale sve veze između njega i igrača. A to će se saznati najkasnije prekosutra. 

Za kraj, još jedna igra teorijama zavjere. U biti nisam poklonik takvih teorija, i dugo sam razmišljao da li da to uopće podijelim s vama, ali napisat ću - pa šta bude. 

Sedam od jedanaest igrača koji su započeli utakmicu u Oslu su na ovaj ili onaj način vezani za Zdravka Mamića. Samo Subašića, Perišića, Rakitića i Srnu Mamić nije transferirao u inozemstvo. A djelomično smo imali prilike čuti kako su se ti transferi odvijali. Indikativno je da su se našim nogometašima noge oduzele nakon što je Mamić javno prozvao izbornika, i to vjerojatno zato što je u "njegovoj" reprezentaciji više igrača iz Rijeke, nego iz Dinama. Znamo da sa mnogima od reprezentativaca Mamić preko svoga sina i dalje njeguje "poslovan" odnos, isti onakav protiv kojeg se putem suda bori Eduardo. Koliki je Mamićev utjecaj na igrače? Da li postoji mogućnost da je on igračima "naredio" sabotažu radi nekih svojih ciljeva? Takvu mogućnost svakako ne treba isključiti. 

Osim toga, bilo bi krasno kada bi se moglo opet za sve okriviti Mamića...