Sidebar

19
Pon, Velj

Hvala!

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Hrvatska nogometna reprezentacija napravila je još jedan veliki korak prema Brazilu pobjedom nad Srbijom 

Nikada mi teže nije bilo napisati nešto suvislo o jednoj nogometnoj utakmici kao večeras. Kada je lopta krenula sa centra Maksimirskog travnjaka, tek tada sam shvatio koliki je zapravo pritisak. Na meni, na svima nama. A kada je turski sudac odsvirao kraj, bilo mi je jasno koliko je tih devedeset minuta bilo iscrpno. Pravo emotivno pražnjenje. Za nas navijače. 

Kako je tek bilo igračima, koliki teret su nosili na svojim leđima svih ovih dana iščekivanja dvooboja, i koliko su njihove glave umorne nakon svega ovoga? Toliko, da se danas pomalo plašim onoga šta nas čeka za četiri dana u Cardiffu. Zbog toga mi je nevjerojatno drago što je i izbornik odmah nakon utakmice okrenuo misli prema utorku i tom, rezultatski gledano, jednako važnim srazom sa Baleom i društvom. 

Kada o tome razmislim, onda je gotovo nemoguće pisati o taktici, pojedinačnom učinku, šansama, bilo čemu od onoga na što inače u ovakvim osvrtima skrenem pažnju. Iskreno, puno tih stvari koje smo večeras vidjeli nisam ni primjećivao. U mislima je do prvog gola bilo samo "zabijte", a nakon toga "ne primite". I opet pitanje - kako li je bilo tek njima na terenu? 

I u najavi sam napomenuo ono što svi mi znamo, utakmice sa Srbijom, posebno ove nogometne, nikada neće biti obični sportski sudari. Možemo mi pozivati na toleranciju i dostojanstvo, ali sa druge strane je ipak - Srbija. U tom svjetlu sam doživio i zviždanje himni današnjeg protivnika i, doduše rijetke, uvrede na račun susjeda. Jednostavno je - neke rane nikad ne zacijele. Nekada ostane bolan ožiljak. 

Zbog toga čestitke svim akterima na i pored terena, hvala im što su odigrali utakmicu bez i jednog incidenta, izuzmemo li odbijanje ispružene Mandžukićeve ruke od strane ponajboljeg srpskog igrača večeras, Ivana Radovanovića. Ali, zanemarit ćemo i tu sitnicu. 

Čitajući početni sastav Vatrenih obuzeo me sitni strah sa jedne, ali i neki osjećaj hrabrosti sa druge strane. Vezni red sa četiri čista kreativca, bez destruktivca i bez izrazitog bočnog igrača (krila) bio je hrabro lud potez izbornika Štimca. Posebno uzme li se u obzir da je jedan od njih debitant. Štimac ima cojones, muda, to mu se mora priznati. U Belgiji je od prve minute postavio debitanta Radoševića, protiv Srbije isto je to napravio sa Kovačićem. A poznata je ona kako sreća prati hrabre. Štimca i našu reprezentaciju je večeras pratila, baš zato jer su bili neustrašivi, jer su kao navijeni trčali po terenu. 

Tražit ćemo dlaku u jajetu? Možemo. Igra nije bila vrhunska. S naše strane gotovo da nije bilo izigranih šansi, nedostajalo je mirnoće u predaji lopte, posebno u drugom dijelu smo dozvolili Srbiji da bude opasnija. Samo zahaljujući splitskoj hobotnici na našim vratima nismo primili gol koji bi donio nervozu i na travnjak i na tribine, a priskrbio svima nama kidanje živaca u rukometnom stilu te neizvjesnu završnicu. Možda je klupa trebala ranije reagirati, zatvoriti prilaze golu uvođenjem tog defenzivca u vezni red kada se vidjelo da Srbi imaju dominaciju na tom dijelu terena u drugom dijelu. 

Ali, pročitajte prvih par redova, prisjetite se sa kakvim nestrpljenjem i u kakvom bunilu ste i sami čekali ovu utakmicu. Ne, nakon ovih 2:0 nemamo pravo na bilo kakvu kritiku. Umjesto toga, još jednom ćemo zahvaliti svim igračima, od Pletikose na golu, svih onih na klupi, nebitno da li su zamijenjeni ili ne, naravno stručnog stožera, pa do Olića i Mandžukića u vršku napada. 

Njima dvojici treba podići spomenik. To nisu ljudi sa ove planete! Toliko trke, toliko borbenosti... ne sjećam se kada sam vidio na jednoj utakmici. Zbog toga ta dva gola, koliko god izgledalo da su postignuta uz dašak sreće, zasluga su nevjerojatnog pritiska koji su Ola i Mandžo vršili tokom cijele utakmice na obranu Orlova. 

Onaj sitni strah koji sam osjetio čitajući naš sastav prošao me kada sam pročitao formaciju za koju se odlučio Siniša Mihajlović. Nema veze sa antipatijama koje valjda svaki Hrvat osjeća prema Mihi, ali ako susjedi traže krivca za večerašnji poraz, neka ga traže isključivo u njemu. Nije da srpski sastav poznam u dušu, niti sam ja taj koji je bio sa njima u protekla četiri dana, ali od pogrešnog odabira golmana, pa do jednako tako pogrešnog napadača, izbornik Srbije bito nam je olakšao posao u večerašnjem susretu. 

Željko Brkić nije lošiji vratar od Stojkovića, ali je zbog ozljede propustio veći dio ovogodišnjeg natjecanja u Serie A, pa je odluka da večeras on stane na branku u najmanju ruku iznenađujuća. Možda ovaj Novosađanin nije izravno kriv ni za jedan gol, ali u pravoj formi, možda je obadva mogao spriječiti. Ignjovski, iako je odigrao korektnu utakmicu, cijelu sezonu muku muči sa formom u Werderu. Šćepović je talentiran igrač, ali daleko od potrebne razine da bi u ovoj utakmici bio sposoban nositi se kao usamljena špica sa našim stoperima. Jasno mi je da Mihajlović uz podršku saveza forsira pomlađenje momčadi, ali u odabiru sastava za večerašnju utakmicu kao da mu je glavni cilj bio nadmudriti novinare iz Srbije kojima je nudio okladu da nitko neće pogoditi početnih jedanaest. A svi smo se mogli uvjeriti koliko je opasan primjerice Dušan Tadić. Zato, hvala i Siniši. Na uzornom ponašanju prilikom posjeta zemlji u kojoj je rođen, ali i na totalnim promašajima u odabiru taktike i igrača za ovu utakmicu. 

Razmišljao sam i koga proglasiti igračem utakmice u ovoj utakmici, i shvatio da je zapravo nemoguće odabrati jednoga. Tim više je ova pobjeda vrijedna, puno vrijednija od tri osvojena boda. Da li je igrač utakmice Mandžukić? Ma, ne bi bilo u redu prema Oliću, koji je bio i nesebični asistent i strijelac gola, doslovno srcem. Možda je to ipak Modrić, koji je sve svoje kvalitete podredio kolektivu, oduzimao lopte, uklizavao, čuvao loptu tako da su bila trojica potrebna da ga sruše. Ne, ipak je to Pletikosa, bez njegove tri-četiri izvanredne parade, tko zna kako bi sve skupa završilo! I tako ukrug, izredao sam svih četrnaest igrača u plavim dresovima, da bi zaključio - igrač utakmice je Hrvatska! 

Zato ćemo večeras svi skupa samo slaviti. Bez pitanja da li je nešto moglo drugačije, bez seciranja svake izborničke odluke, bez da razbijamo glavu o bilo kojem detalju. 

Isto neka naprave i igrači, zaslužili su da se opuste i provesele. A onda, već od sutra navečer, misli će biti usmjerene prema otoku. 

Za još jedan korak prema Brazilu.