Sidebar

26
Čet, Tra

Bojkot?

Typography
„Je li moguće da ćeš se odreći reprezentacije?“ pitali su me mnogi poznanici znajući koliko sam dugo, i na koji način vezan uz Vatrene. Kao uostalom i velika većina vas. Onda sam i samom sebi postavio isto to pitanje. Intervju sa samim sobom...

„Proći će tebe to do Bugarske. Nećeš ti izdržati da ne upališ tv, kad se već ne može na stadion. A da ne spominjem europsko prvenstvo..." Zaista, zamišljam tu Francusku sljedeće godine, Vatrene koji gaze, a ja ne želim ni da gledam.

Sjećaš li se kada si se uopće navukao na reprezentaciju?

Kako ne! Tko se ne sjeća prve utakmice, tog 17. listopada 1990. godine i sudara sa Amerikancima? Kakav dan, kakvo oduševljenje! Ali dobro, navukao sam se ja na nju i puno prije te utakmice, dok još nije postojala ni Hrvatska kao država, a kamoli hrvatska nogometna reprezentacija! Znam da mi mnogi neće vjerovati, ali dok sam kao klinac naganjao loptu po selu, lupao njome o zidove i žice, sanjao sam da ću igrati za Hrvatsku. Živio sam u Jugoslaviji, tada relativno stabilnoj zemlji, no učen od oca, majke, djedova i baka da sam Hrvat, maštao sam kako zabijam za Hrvatsku.  

Amere smo apsolvirali u nekom „polu-šarenom“ sastavu, sa prvim kockicama na dresu. Puno manjim od ovih sada. Ali, bio sam tada premlad da bih shvatio značenje tog povijesnog susreta. Nakon toga Rumunjska, Slovenija, turneja u Australiji, Meksiko, Ukrajina. Sve prijateljske utakmice, promidžbene. Nisu mi previše značile, iskreno rečeno.

Onda je došao 23. ožujak 1993. godine. Uoči tog dvoboja za Hrvatsku, a protiv „njih“ se odlučio Veliki Žuti, makar za mene to nikada nije ni bilo upitno. Crvenoj  Zvezdi i majci iz Čačka unatoč. Pros je naš pobogu, zašto je onda čudno što želi igrati za svoju domovinu? I već nakon šest minuta je zabio! Furiji smo trebali poslužiti kao sparing-partner, a nadigrali smo ih i pobijedili 2:0.

Sjećam se da sam dan nakon te utakmice putovao autobusom iz Zagreba prema rodnom kraju, kroz djelomično okupiranu domovinu. Neću nikada zaboraviti lica putnika u autobusu, na trajektu prema Pagu, u kafićima gdje je autobus svraćao. U takvim vremenima, kada je bilo stotine i tisuće važnijih stvari, jedna pobjeda u običnoj prijateljskoj utakmici navukla je osmijehe na lica ljudi širom zemlje. Tada sam prvi put realizirao moć nogometa i njegovu važnost u našim krajevima. Tada sam se zakleo na vjernost. U dobru i zlu. 

Najveseliji trenuci?

Uh, bilo ih je jako mnogo. Nekada naoko ne tako velike pobjede protiv ne tako jakih protivnika. Primjerice protiv Makedonije u kvalifikacijama za Euro 2008. kada su nas u Zagrebu imali na konopcima golom Sedloskog. Uspjeli smo izjednačiti preko Srne i jurišali po tri boda. Stari semafor na Maksimiru nije imao vrijeme, nego samo "običan" sat koji nisam pratio, tako da nisam imao pojma da je već 86. minuta, nego je to zavikao jedan od naživciranih navijača dva-tri reda iznad mene. Možete onda zamisliti veselje i olakšanje kada je Dudu dvije minute kasnije zabio gol za pobjedu?

Ili onih 3:2 protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine, kada nam je moj miljenik Boban spasio svjetsko prvenstvo desetak minuta prije kraja, a popularni Ladić imao jedan od "svojih" dana. Ah da, 4:0 protiv Belgije na putu u Portugal kada je još jedan nekad omiljeni igrač Jerko Leko zabio svoj prvi gol za Vatrene. 

One velike pobjede neću ni spominjati. Dva puta Englesku, Italiju u Palermu, uzvrat protiv Talijana na krcatom Poljudu netom nakon Oluje. Kakvo zajedništvo, kakva euforija! OK, završilo je 1:1, ali u moje pamćenje cijela ta atmosfera danima prije utakmice i na njoj urezala se kao pobjeda. Ili Irska, nevjerojatan gol današnjeg "brenda" u devedesetinekoj... 

A tek velika natjecanja. Suze kada sam shvatio "jebo te kol'ko nas ima" u Klagenfurtu. Nezaboravnu Francusku u koju nisam otišao iz financijskih razloga, a onda slaveći po birtijama potrošio toliko da sam mogao tri mjeseca stanovati u centru Pariza. Toliko mi je trebalo da bi vratio dugove gazdama koji su imali apsolutno razumijevanje za "veresiju". Mjesec dana potpune ekstaze. Paralizirani Zagreb i ludi doček na "Francuzu". "Mi smo pederi, Ćiro majstore" i neizostavno "Davor, Davor Šuker, Šuker". Poznan i "Lijepa li si", što mi i danas mami osmijeh ponosa na lice. (Dok sam ovo pisao, utipkao sam to na youtube, i suze su krenule same, a koža se naježila...) 

Druženja. Sa svim ljudima, iz svih krajeva. Sjećam se lika iz Dubrovnika koji je doputovao u Klagenfurt znajući da neće dobiti ulaznicu, da će utakmicu gledati na nekakvom ekranu u centru grada, ili nekom kafiću. A oboje je mogao i doma. "Jebi ga prijatelju, nije to to!" Sjeo u Fiata, pokupio još četiri prijatelja, i na put od oko 800 km. Samo da bi osjetili atmosferu! A nije da su dečki bili baš "Mini Morris", kao što ni Fiat nije bio baš MAN-ov autobus. 

Nikada nisam krio da sam navijač Dinama. Navijač Dinama sa bosansko-hercegovačkim naglaskom, i nikada nisam imao problema zbog toga. Znam da je povremeno bilo i drugačijih ishoda, ali mene zbog toga nikada nitko nije poprijeko pogledao. Štoviše, sa onima iz "suprotnog" tabora sam imao najbolje fešte. I danas sam u kontaktu sa Šibenčanima od kojih se jedan u Beču bacio u fontanu, pogubio sve dokumente, dosta novca. "Jeba te, bija mi je gušt bacit' se i tako proslavit pobjedu! E!" 

A kada je bilo najteže? 

Ne nužno nakon poraza. Zapravo, najmanje nakon poraza. Recimo prokletih 2:2. Dva puta! Australija na SP u Njemačkoj, Jugoslavija '99. u Zagrebu. U oba slučaja danima nakon toga nisam bio u stanju progovoriti. Šok. "Ma to je samo nogomet..." Pričaj ti Bogu svom, za mene je to bio smak svijeta! I ajde, sebe samog na neki način utješim, ali onda pogledam lica oko sebe. Tu tugu koja se može dodirnuti. Kao u tim vražjim penalima protiv Turske. Uh, ostario sam 10 godina te noći! Onda me dim cigarete smiri, dođem sebi, pa vidim Darija Srnu kako rida sjedeći na travi Happelova stadiona, i padnem u još veći bed. Jesam znao j**** po spisku, biti ljut i na igrače, i na izbornike, ali vrlo rijetko i uvijek samo na momenat. Ipak sam se zakleo na vjernost. U dobru i zlu. 

Nije meni problem čestitati boljem, ne radi se o tome. Relativno rano sam naučio da je poraz sastavni dio svakog sporta. Moja tuga je rijetko bila plod razočaranja samom igrom i porazom, ona je bila proizvod svega doživljenog u onom autobusu nakon Španjolske 1993. Znao sam kako je taj poraz u penalima protiv Turske, ispadanje sa SP protiv Meksika ili Ekvadora, pogodio milijune mojih sunarodnjaka. I kakvu im je radost mogao donijeti. Kada je uspio donijeti u ono ratno doba, kako ne bi sada? 

Ili onaj švedski kriminalac Sundell. Nikada mu neću zaboraviti ime, nikada oprostiti kako nas je pokrao u četvrtfinalu europskog prvenstva '96. protiv Njemačke. Već spomenuti Meksiko prošle godine, i još jedna krađa, protiv Španjolaca na europskom u Poljskoj. Ovaj put u režiji Wolfganga Starka. I dan danas se sjetim svaki put kada ga vidim ili mu čujem ime. 

Najdraži igrači? 

Nogomet je kolektivna igra, i to sam shvatio kao vrlo mlad. Ali, uvijek bi imao nekog koji mi je za nijansu draži od ostalih. Zvone Boban, još od vremena u Dinamu, i prije onog "slučaja milicajac". Slaven Bilić. Žrtvovao zdravlje, karijeru, riskirao nepokretnost da bi bio dio brončane ekipe. Mario Stanić. "Moj" Bosanac, uvijek spreman za kakvu zajebanciju, a na terenu lav. Dario Šimić, najmlađi brončani. Dječak koji je u džep strpao koga god je Ćiro tražio da strpa u džep. Dado Pršo - ne trebam spominjati zbog čega. Braća Kovač, "moji" Livnjaci, pogotovo ovaj stariji koji je glavom išao gdje netko ne bi metalnom šipkom. Naš rekorder Darijo Srna, pa i hobotnica Stipe. Ivan Klasnić, čovjek koji je (kao i Kovači) odbio svaku mogućnost da zaigra za Njemačku. Zbog Hrvatske. Niko Kranjčar, naša "svinja debela" koji je svima pokazao i dokazao kakav je igrač. Eduardo, golgeter koji je zabijao i sjedeći! Svi oni, i još mnogi drugi. Zapravo, rijetko koji da mi nije bio drag na svoj način. 

Ali iskreno, ni jedan mi se ne može izmiješati sa Aljošom. Vatreni lakat je imao nešto čime me je osvojio od prvog dana, prve utakmice. One protiv SAD davne devedesete. Pogledajte na internetu ono dodavanje Šukeru za gol protiv Francuske i sve će vam biti jasno. Ili ono njegovo, otprilike ovako: "Drža san ja njega, drža je on mene, onda san ja njega pustija i pa" kojim je opisao jedanaesterac koji je za nas dosuđen protiv Rumunjske u osmini finala SP '98. Legenda. Živa legenda!

Izbornici?

"Mrzio" sam Barića koji mi je danas poprilično drag. Njegovu "bečku školu", filozofiranje o nogometu kao da je svemirski brod, a pogotovo "Kaj ste očekivali, da ćemo ih dobiti?" nakon poraza protiv Engleza u Portugalu. Sa vremenske distance cijenim što se uspio sa jednom ipak nešto lošijom generacijom plasirati na završnicu velikog natjecanja, baš kao i prije njega Jozić. O Ćiri neću ni trošiti riječi, makar je upravo on jedan od glavnih krivaca za ovo sadašnje stanje! On je stvorio Mamića, on ga ugurao na visoke funkcije. Obožavao sam Kranjčara jer je nakon Barića donio ofenzivni nogomet, a Naneta obožavam i dan danas. Mislim da je Bilić neponovljiv. Njegova iskrena ljubav prema toj funkciji, emocija koju je unosio u svaku utakmicu. Ni Štimca nisam volio od samog početka. Odmah sam smatrao da nije dorastao funkciji, a pokazalo se da sam imao pravo. A Kovač će tek pokazati koga smo mi otpustili šutnuvši ga nakon nepune dvije godine. 

Je li prije zaista bilo sve bolje, ili smo mi navijači postali zahtjevniji? 

Prvih 10-ak godina, dok nije preminuo, sve je konce u svojim rukama držao predsjednik Tuđman. Dinamo se zvao Croatia i bio protežiran na razne načine, a mi smo sa tribina pjevali podrugljive pjesmice. Čak ni on nije praznio tribine ili sastavljao crne liste zbog toga! Politika je, nažalost, uvijek igrala ulogu u savezu. I ovom nogometnom, i onim drugim. Najduže je predsjednik bio Vlatko Marković, poznat po izjavi da je "najkatoličkiji klub" postao prvak 1999. godine. A naša Svetinja se godinama za utakmice pripremala u drugoj zemlji. Znači, bilo je i prije raznih igrica, nekih razočaranja politikom saveza, ali opet je sve imalo kakve-takve granice. A mi nismo uvijek bili huligani i divljaci ako bi bili protiv nečega ili ako bi skandirali protiv njih. Bilo je lakše i ljepše biti navijač, imao si nekakav respekt igrača, a nogometna utakmica bez tvog doprinosa bila je nazmisliva. Danas nas se često tretira kao nužno zlo, za Maltu ti lupe takvu cijenu da te zaboli glava. Zapravo čine sve kako ne bi došao na utakmicu. Takav bar dojam stekneš.

Sa toliko žara pričaš o svemu... Zar je moguće da ćeš zaista za 15-ak dana, umjesto da se negdje prilijepiš uz ekran i goriš uz Vatrene kao inače, otići u šetnju?

U šetnju vjerojatno neću, u isto vrijeme igraju Češka i Turska. Hahaha. Reprezentacija je nama kao žena koju volimo više od ičega na svijetu. Iako znamo da nas vara. Godinama. I godinama mi to trpimo zbog te ljubavi. I Markovićeva sranja, i prije njega pokojnog Šoića koji je od Mamića bježao preko ograde kod maksimirskog stadiona, Tuđmanovu samovolju kada je domaći nogomet u pitanju. Sudačke nepravde, sumnjive utakmice u ligi. Ljubav je uvijek bila iznad svega. Ljubav prema nogometu, reprezentaciji te domoljublje. Ali sada nas je ta žena prevarila sa našim najboljim prijateljem. To ne mogu oprostiti! Ovo što rade brend i našmrkani zadnje tri godine prevršilo je svaku mjeru! Najprije sam dolazak Šukera koji je izabran iako nije predočio nikakav program, ništa. Izabran samo zato što je Šuker, i što je tako rekao Mamić. Pa onda guranje Štimca na izbornički stolac samo zato da bi ga se maklo od drugih funkcija. Njega su se elegantno riješili za sva vremena, jer tko ga sada uzima za ozbiljno? I da ne nabrajam dalje. Osjećam se kao boksač koji je stoički primao udarce, otresao se i nastavio dalje. Međutim ovaj zadnji je bio presnažan. Pao sam, sudac je odbrojao svoje, a ja se ne mogu ustati. Izgubio sam bitku, oni su pobijedili. Oteli su mi reprezentaciju, više je ne smatram svojom. Moram pogaziti zakletvu danu prije davne dvadeset i dvije godine i okrenuti leđa najvećoj sporednoj ljubavi na svijetu.

Jer i ona je okrenula leđa meni.