Sidebar

21
Sub, Lis

Izlet na parket

Typography
Zadnjom utakmicom Hrvatske reprezentacije i osvajanjem nove bronce za nas je okončano rukometno svjetsko prvenstvo. Konkluzija još jednog velikog uspjeha, ili ipak razočaranja?  

Odmah na početku odgovor na pitanje iz naslova: uspjeh, definitivno. Zato upućujem iskrene čestitke svim reprezentativcima, stručnom stožeru i liječničkom timu, čelnicima saveza, svima koji su na bilo koji način bar malo zaslužni za brončanu medalju. Treću u nizu na posljednja tri velika natjecanja. Iako su nakon poraza od Danske neki od njih razočarano ustvrdili da im je više dosta bronci, puno je ljepši osjećaj kući putovati kao pobjednik i sa kolajnom oko vrata. Za trideset godina kada unucima budu pričali o ovom natjecanju, osjećati će se puno ponosnije kada mogu reći da su osvojli broncu, nego kad bi morali priznati: igrali smo odličnih sedam utakmica, i onda se raspali. 

Glupo je uspoređivati sportove, ali zamislite da smo posljednjih deset godina konstantno među prvih pet reprezentacija u nogometu. Ili košarci. Jasno, oba ta sporta su popularnija u svjetskim razmjerima, veća je konkurencija, ali ipak.

Zamislite da nam je BDP u istom razdoblju među najboljima, ili da imamo jednu kompaniju koja je među tri u svijetu . Ili, zamislite da je Lopta među tri najbolja sportska portala na svijetu. Gdje bi nam bio kraj?

Dakle, sve ovo što su igrači sa grbom HRS-a na prsima u proteklom desetljeću napravili, a nastavili i u ovom, vrijedno je pohvale, poštovanja i ponosa svih nas koji grizemo nokte prateći njene nastupe.

Gledamo li samo ovo prvenstvo, trezveno i bez emocija, zapravo je malo čudo da su dečki treći. Buntić, Lacković, Vuković - cijela vanjska linija koja bi u većini momčadi na svijetu bila prvi izbor nama je nedostajala. Buntić i Lacković od početka (zanemarimo nekoliko Blažovih minuta) a Vuković u tri posljednje utakmice. Ozljedio se i Štrlek, nevjerojatni Duvnjak se pred polufinale i dvoboj za treće mjesto mučio sa fibrom. Znači, mi smo praktički bez pola ekipe došli do medalje!

Ovo nije analiza učinka pojedinaca, ali gotovo da nema igrača koji nije zaslužio pohvalu. Možda, s obzirom na poziciju koju igra, na prezentacije u klubu, imamo pravo više očekivati od Marka Kopljara u napadačkom dijelu. Imam osjećaj da je Marku glavni "problem" što je previše pristojan dečko. Trebao bi nekada biti bezobrazniji, opaliti po golu, grubo rečeno misliti na svoju statistiku, a ne gledati da li ima bolje postavljeni suigrač.  

Ponovno smo promovirali nekoliko mladića. Kroz nastupe Zagreba već smo upoznali Mandalinića, Stepančića, Marića, Ivića, Šprema. Redom klinci između 20 i 23 godine. Ne, nisu još na toj razini da već sutra mogu nositi ovu reprezentaciji, ali već su na ovom turniru pokazali da se na njih može računati već u bliskoj budućnosti. 

Napredovao je i izbornik. Sjetimo se nervoznog, bahatog pametnjakovića sa svjetskog prvenstva u Švedskoj, posljednjeg na kojem smo ostali bez medalje. Sjetimo se poteza od kojih se dizala kosa na glavi, a koje bi on potom objašnjavao sa "zato što sam ja to tako htio" i usporedimo to sa ovih devet nastupa u Španjolskoj, kako onih na terenu, tako i ovih medijskih, i primjetit ćemo golemu razliku. Goluža je mirniji, vuče poteze koji su shvatljivi, igrače ne sjeda na klupu nakon jedne greške i "zaboravlja" ih vratiti u igru. Ohrabruje igrače i nakon promašaja, a medijima i javnosti se obraća onako kako i priliči čovjeku koji je na funkciji poput njegove. Dakako, čestitke i njemu i njegovim suradnicima uz želje da u idućim bitkama budu još bolji.

Zašto onda uopće pitanje iz naslova? O kakvom razočaranju i pomišljamo? 

Opet zamislite. Ovaj put da u onoj nogometnoj reprezentaciji koja je u vrhu već desetak godina imate najboljeg igrača svijeta. Ako vam je lakše, zamislite da je Messi Mesić. Dodajte njemu ponajboljeg centarfora svijeta (pivota) - prekrstimo Drogbu u Drogbečkog. Priključite im ponajbolje(g) igrače (ili igrača) obrane u posljednjem desetljeću - ovaj put recimo neka bude Nesta. A ni ostali nisu za baciti, dapače. Tu je Lampard, na golu je sve drugo nego loši Valdez... I takva momčad da od 2004. godine nije osvojila niti jednu zlatnu medalju? Bi li bilo razočaranja, čak i da se radi o nogometu u kojem je, zaključili smo, konkurencija jača i teže je doći do trofeja?

Imali smo, odnosno još uvijek imamo, najboljeg rukometaša svih vremena - Ivana Balića. Imamo izvrsnog Vorija, imamo već nekoliko godina odličnog Duvnjaka, sjajnog Alilovića (a i prije njega vrlo dobre vratare), trenutno ponajbolje krilo svijeta u Čupiću (prije njega isto tako dobrog Džombu), u obrani neponovljive Gojuna, prije njega ministra obrane Špoljarića i/ili Dominikovića. A od Atene 2004. moramo se zadovoljavati polufinalima, trećim mjestima ili u najboljem slučaju srebru. Uključujući i domaćinstvo 2009. godine.

Vraćam se na početak teksta i ponavljam, čestitam i slavim treće mjesto kao uspjeh. Ali, ipak postavljam pitanje je li se moglo bolje. Na ovom prvenstvu, na onom prošlom, na Olimpijadi u Pekingu, na prvenstvu u Hrvatskoj. Bilo kada u proteklih osam godina. Jesmo li mogli imati sve ovo, i još jedno-dva zlata više? Uz jednostavan pristup - da za reprezentaciju uvijek igraju najbolji! 

Nije riječ samo o Ivanu Baliću, makar je farsa kakve sve smo isprike čuli zašto Mozart nije pozvan. Puno veći respekt Slavko Goluža i čelnici saveza zaradili bi da su od prvog dana rekli: Izbornik je odlučio da mu Ivano Balić na ovom prvenstvu nije potreban, odlučili smo se za druge opcije. Kraj priče. Izbornik odlučuje, izbornik odgovara. Nema rasprave. 

Ali, za reprezentaciju trebaju igrati najbolji, a uvjeren sam da je Ivano itekako mogao pomoći ovoj momčadi. Znamo od ranije da Lacković ima problema sa ozljedama, nisu ovi bolovi u prstima od jučer. Nije li onda logičnije bilo pozvati Balića umjesto trećeg pivota? Ili, jeste li znali da Petar Metličić još uvijek igra rukomet, i to sasvim pristojno u odličnom Montpellieru? Istina, nije to onaj Pero od prije sedam-osam godina, ali u situaciji kada fali Buntić, kada znamo za oscilacije Kopljara, možda bi dobro došao takav igrač da bar na 10-ak minuta uskoči kada ne ide? A mi smo ga otpisali još prije tri-četiri godine. Bio nam je prestar. Denis Špoljarić danas je 33-godišnjak koji vrlo dobro igra u četvrtoplasiranom sastavu Bundeslige, a prema onome od kada ga nema među Kaubojima zbog starosti rekao bih da mu je danas 45. 

Kao jedan od glavnih uzroka za poraz protiv Danaca, uz sve opravdane pehove, stručnjaci su naveli neiskustvo, posebno u toj vanjskoj liniji. Jer, kao, ne može se očekivati da nas u takvoj jednoj utakmici izvlače 20-godišnjaci poput Mandalinića ili Stepančića. Uz sve pohvale za hrabrost što se tako mlade i neiskusne igrače vodi na svjetsko prvenstvo, je li bila potreba da se u tim situacijama moramo oslanjati na "djecu"? Ne bi li u tim okolnostima odlično došao Balić, možda i Metličić, Valčić? Šta bi bilo kad bi bilo, uvijek je poslije lako pametovati. Uostalom, i sa Metličićem i Balićem na vrhuncu snage smo izgubili u Zagrebu 2009. godine protiv Francuza. Tko zna, da je bio Ivano, možda bi i ovaj put protiv Tricolora ostali kratki u četvrtfinalu, ali jednostavno je nelogično da se tako lako odričemo igrača koji sigurno mogu pomoći. 

Dičimo se pomlađivanjem, i imamo pravo na to. Lijepo je što smo sa, gledajući prosjek, jednom od najmlađih momčadi prvenstva došli do trećeg mjesta. Mada, ruku na srce, u onoj standardnoj napadačkoj sedmorki (Alilović - Bičanić, Duvnjak, Kopljar - Čupić, Štrlek/Ninčević - Vori) itekako je iskusnih, da ne kažem starih igrača. I tako već godinama, stalno pomlađujemo reprezentaciju za neko iduće natjecanje. Za Peking, za Hrvatsku '09, za London, za Rio. A ponavljam, stvar bi trebala biti jednostavna - za reprezentaciju moraju igrati najbolji. 

Za sve one koji smatraju da sam pretjerao sa kritikom opet ću ponoviti, dok pišem sve ovo zadovoljan sam i slavim brončano odličje. Ali, ne treba zbog toga zaboraviti na sve one loše stvari koje se događaju u našem rukometu i oko njega. A odricanje dobrih igrača pod izlikom pomlađivanja je jedna od njih. 

Odgovoran za to je jedan čovjek, Alfa i Omega Hrvatskog rukometa - Zoran Gobac. Odmah da napomenem da Gobac nije odgovoran samo za sve loše, nego itekako zaslužan za sve dobro. On je taj koji je doveo Linu Červara na čelo reprezentacije onda kada su samo rukometni insideri znali tko je uopće taj čovjek. On je taj koji je vjerovao u Golužu, on je taj koji vuče sve važnije poteze od kojih se mnogi pokažu kao dobri. 

Ali, on je najodgovorniji zašto smo Metličića gurnuli na margine, navodno jer mu je kapetan zatvorio vrata svlačionice na SP u Zagrebu. On je najodgovorniji zašto niti jedan od tih igrača iz zlatne generacije nije dobio nekakvu oproštajnu utakmicu, zahvalnicu ili bar buket cvijeća. 

Najvažnije - on je najodgovrniji da smo ubili jedan rukometni grad, uništili domaću ligu, a rukometnu velesilu sveli na tek jedan koliko-toliko ozbiljan klub, naravno - "njegov" RK Zagreb. Mada je i Zagreb daleko od razine na kojoj je nekad bio. Opet nešto zamislite. Ovaj put nemoguće - Zadar bez košarke ili Dubrovnik bez vaterpola. Upravo to su Gobac i njemu bliski ljudi napravili sa Metkovićem. Uz "tradicionalnu" pasivnost državnih institucija kada je sport u pitanju, zanemarimo li prigodne govore i obavezno slikanje sa pobjednicima. Klub koji je odgojio Patrika Ćavara, Nikšu Kaleba, Davora Dominikovića, Ivana Čupića, Vladimira Jelčića, Ivicu Obrvana i mnoge druge, a afirmirao Ivana Balića, Petra Metličića, Blaženka Lackovića i još niz odličnih rukometaša, klub koji je bio pobjednik Kupa EHF danas je - trećeligaš! 

U reprezentaciju se danas dakle može zapravo jedino preko Zagreba, Gopčevog Zagreba. 

I još jednom ću napomenuti, veliki je uspjeh što smo deset godina u samom vrhu, čestitam i Zoranu Gobcu na svemu dobrom što čini za naš rukomet.

Ali uz, mislim opravdano pitanje - je li moglo više? Možda finale u Španjolskoj, zlato u Londonu, zlato u Hrvatskoj 2009. godine.

Samo da su neke sitnice drugačije posložene. Samo da za reprezentaciju igraju najbolji, neovisno o godinama, neovisno o klubu za koji nastupaju...