Sidebar

14
Čet, Pro

Bronca kao sudbina?

Typography
Još jednom, četvrti put u nizu, Hrvatska rukometna reprezentacija zapela je u polufinalu. Zašto nam je godinama to polufinale ukleto? 

Opet smo gledali kako naši rukometaši nakon jednog velikog polufinala napuštaju parket pognutih glava. Mi koji već 20 godina drhtimo uz njih smo imali besanu noć u kojoj smo se pitali samo jedno: zašto?

Oni malo radikalniji, poput našeg dragog televizijskog komentatora Drage Ćosića, na to pitanje su lako našli odgovor: suci! Priklonili su se tom mišljenju i neki reprezentativci, a pogotovo izbornik Goluža. Portali su puni gnjeva prema njemačkom sudačkom paru, Hrvati su gotovo unisono poručili: Ceo svet je protiv nas!

Jesmo li ohladili glave? Jesmo li prihvatili da ćemo opet igrati za broncu? Jesmo li prihvatili da je to zapravo sjajan rezultat? Dobro, ovo zadnje možda još ne, ali jednog dana kada budemo gledali rukometne rezultate iz razdoblja 2012. - 2014. biti ćemo ponosni što je Hrvatska na četiri velika natjecanja u nizu među najboljim rukometnim silama svijeta. 

Idemo onda realno i trezveno analizirati sinoćnji poraz.

Suci? Makar će me sada stići salve kritika, mnogi od vas će mi spomenuti majku, tvrdim: dao Bog da uvijek imamo takvo suđenje! Je li bilo grešaka? Da, bilo ih je. Ali, sa obje strane parketa! Pogledajte utakmicu još jednom, ovaj put bez komentara Drage Ćosića (primjerice na youtube kanalu prvenstva), i onda ocijenite suce. Vjerujte mi, shvatit će te da su sudili više nego korektno. Naravno, nakon utakmice u kojoj Ćosić već u trećoj minuti galami "gospodoooo", žali se na dosuđeni sedmerac iako usporeni snimak pokazuje da Horvat stoji metar u prostoru, i to kao da nitko od nas nema slike: "Vidite, tu je sada Horvat već izvan prostora", teško je ne biti pod dojmom i ne optužiti djelitelje pravde za poraz. 

Tko je onda krivac? 

Poraz je lakše preboljeti kada nađeš Pedra pa uperiš prstom u njega i sav svoj bijes istreseš njemu na glavu. U tom kontekstu, najlakše bi bilo reći: Čupić! Ma, ni na kraj pameti mi nije tog sjajnog dečka optužiti za posrtaj! Hvala mu na svakoj minuti, znam da ću se i u budućnosti često veseliti njegovim golovima. Ali, na ovom turniru Horvat je bio za nijansu bolji, sigurniji. 

Poznato je da je najlakše biti general poslije bitke, ali oni koji su sa mnom gledali utakmicu mogu potvrditi: Hrvatska dobija sedmerac nakon faula na Horvatu, Čupić staje na crtu, a ja sam rekao: "Čupko je promašio nekoliko sedmeraca na prvenstvu, neka da nekom drugom da puca..." Nažalost, nije. Glupo je sada uopće raspravljati o tome, ali zar ne bi izbornik trebao biti taj koji bi morao osjetiti kako igrač diše, ako sam već ja, rukometni laik, 1500 km udaljen od mjesta zbivanja, osjetio da Čupko nije na onoj razini na koju smo navikli? 

Protiv Francuske smo imali 15:12 i igrača više. Nakon te dvije minute na semaforu je pisalo 15:14. Protiv Danske smo imali +2, sedmerac i dva igrača više, a nismo uspjeli zabiti niti jedan gol. Zar već tada, nakon promašenog penala, a pogotovo nakon prvog promašaja Čupka s krila ne bi bilo logično, s obzirom na iskustvo iz utakmice protiv Francuske, da pozovemo minutu odmora? A u toj minuti odmora dovoljno je bilo reći: "Dečki, bolji ste od njih, nemojte da vas hvata panika, pobjeda je u našim rukama. Samo polako, smireno..." Ne, Goluža čuva onaj zeleni karton kao da mu o njemu život ovisi. A ima dva...

Je li taj "Pedro" onda izbornik? 

Nije mi sjeo od samog početka. U Švedskoj, na jedinom velikom natjecanju u posljednjih šest godina na kojem nismo ušli u polufinale, bio je bahat, donosio je nerazumljive odluke. Bez pravog objašnjenja je otpisao neke igrače, a one koji su bili tu kažnjavao bi nakon jedne pogreške, pa bi ostatak utakmice prosjedili na klupi. 

Međutim, od tada je Goluža znatno napredovao. I u komunikaciji s javnosti, i trenerski. Gledajući naše nastupe na ovom prvenstvu, vidjelo se da imamo glavu i rep. I ova utakmica sa Danskom bila je sjajno pripremljena do najsitnijeg detalja. Sve do tih početnih minuta drugog dijela, kada je nažalost i kapetana broda zahvatila panika. 

Dojma sam da Slavko može još napredovati kao trener, upravo na tim sitnicama kao što je ta spomenuta, nažalost nepozvana minuta odmora. Nisam za njegovu smjenu. Ako je naučio nešto iz lošeg nastupa u Švedskoj, naučiti će i iz ovih poraza protiv Francuske i Danske. Samo, i on bi trebao najprije pogledati u ogledalo prije onakvih izjava, makar su one izrečene vruće glave. 

Danska nas nije pobijedila zato što je bolja, kao ni Francuska prije par dana, nego zato što je bila pametnija. Zato što je Wilbek nekada davno prošao tu školu i popravio te sitnice na kojima naš izbornik još treba poraditi. Suci su tu bili nebitni. Da smo mi nastavili igrati kao u prvom poluvremenu, ni četiri suca ne bi spriječila našu pobjedu. Kao što nas ni sto sudaca ne bi zaustavilo na Olimpijadi 2004. godine.

Međutim, u jednom je izbornik u pravu: Sve ostalo je bilo podređeno uspjehu Danaca! Svi drugi su putovali, oni su od početka u istom gradu. Svi drugi su imali mnogo teži put do polufinala, oni su se šetali jer su birali skupinu u kojoj će igrati. No, to je problem EHF-a (i IHF-a) i njihove organizacije. Njihova nebriga za igru i podilaženje raznim lobijima glavni su razlog zašto rukomet nikada neće dostići popularnost nogometa, pa i košarke. Rukomet je valjda jedini sport koji u posljednjih 20-ak godina nije napredovao gotovo ni milimetra u smislu popularnosti. Pravila su ista kao u prošlom stoljeću, ne čini se ništa kako bi se zaštitilo znanje, kako bi se nagradila maštovitost. Samo jedan mali primjer: koliko bi igra bila atraktivnija da se vremenski ograniči vrijeme napada!? A ne da ono ovisi o tome kada će netko podići ruku, po svome nahođenju. A to je samo jedna od brojnih sitnica za koje vodeći ljudi nemaju sluha, mada bi bile u interesu rukometa. 

Još jedan razlog sinoćnjeg poraza treba tražiti u svježini momčadi. Ili, pitanje: zašto smo dva puta bili olimpijski pobjednici, jednom svjetski prvaci, tri puta srebrni na svjetskim prvenstvima, dok smo na europskim prvenstvima "samo" dva puta uspjeli prijeći prepreku zvanu polufinale?

I na olimpijskim igrama i na svjetskom prvenstvu postoje momčadi protiv kojih imamo priliku rotirati, odmarati glavne uzdanice, svježiji doći do borbe za odličja. Na europskim smotrama takvog protivnika nema. Podcijeniš li bilo koga, može ti se dogoditi kiks kojeg je teško ispraviti. 

Naš glavni igrač Domagoj Duvnjak na ovom prvenstvu, uključujući i sinoćnju utakmicu, odigrao je 339 minuta, ili preko 48 po utakmici. Danski glavni igrač Mikkel Hansen odigrao je jednu cijelu utakmicu manje, točno 60 minuta. Da, već sam spomenuo kako su se Danci praktički prošetali do polufinala, ali zar je Drago Vuković putovao na sjever kontinenta samo da popuni broj? Ni druga opcija na toj poziciji, Josip Valčić, nije proveo puno više vremena na parketu - 78 minuta. Treba li onda čuditi da Duvnjaku u zadnjoj minuti lopta ispada iz ruke, ili da Štrlek (331 odigrana minuta, konkurent Ninčević 40) maši dvije za redom u situaciji kada nam se Danska ponudila?

Neću ni spomenuti one koji nisu bili tu, a možda još uvijek mogu pomoći. Od finala svjetskog prvenstva u zagrebačkoj areni prošlo je već pet godina, a tada su nas iz našeg saveza uvjeravali kako je budućnost pred nama, kako su Francuzi stari, kako nemaju mladih snaga... U tih pet godina oni su osvojili sva tri zlata: europsko 2010., svjetsko 2011. i olimpijsko 2012. godine. Na dva od ta tri pohoda "mlatili" su nas: 2010. u finalu, 2012. u polufinalu. I 2014. u skupini.

Sve to vrijeme čupamo kose zbog obrana Omeyera (danas 37 godina), a bitnu ulogu još uvijek igra Fernandez (danas 36 godina). Usporedbe radi, Ivano Balić danas je 34-godišnjak, a Petar Metličić Fernandezov je vršnjak, i prestao je igrati tek prošle godine. Zadnju utakmicu za reprezentaciju odigrao je prije pet godina! OK, ako izbornik smatra da mu nije potreban Balić, prihvatit ćemo to, ali zašto onda ne vjeruje više onima koji su tu? Vukoviću, Valčiću, Mandaliniću, Sliškoviću, Ninčeviću, Buntiću. Svi oni skupa jedva da imaju poneku minutu više od Duvnjaka samoga!

Mnogo je dakle razloga zašto smo opet ostali za korak kratki, puno više od pukog: suci su nas pokrali. Na suce smo se mogli žaliti prije nekoliko godina, kada smo mi "pjevali" rukomet, igrali ga na jedan gotovo nježni način, a sa druge strane dobivali batine od nekakvih drvosječa, i ne bivali zaštićeni. Danas, ruku na srce, i mi dobro tučemo. Udaramo, vučemo za dres, služimo se kojekakvim sitnim trikovima da bi destabilizirali protivnika. 

Moglo bi se reći da smo se prilagodili. Rukometu kakvog je "stvorio" IHF i EHF. 

A u suštini je to tako lijep sport...

 

P.S: Prije godinu dana na ovim stranicama sam napisao tekst "Izlet na parket" u čast našim rukometašima i još jednoj medalji koju su tada osvojili, ali i kao svojevrsno upozorenje i kritiku da je moglo bolje. Pročitajte ga i sada, puno stvari se može prenijeti na danas.