Sidebar

14
Čet, Pro

Izlet na parket - 2. dio

Typography
Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je 4. mjesto na SP u Francuskoj, a nacija je po tko zna koji put prošla put od razočaranja do euforije i opet natrag. Zašto su naši rukometaši izgubili šest uzastopnih polufinala? 

 

Nisam od onih koji rukomet prate od siječnja do siječnja, dakle samo onda kada se igraju svjetska i europska prvenstva, mada ću priznati da ga - za razliku od nogometa - nikada nisam igrao. Zanemarit ću školska natjecanja na kojima sam "briljirao" glumeći Veselina Vujovića, tada ponajboljeg rukometaša svijeta i člana reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlato na olimpijadi 1984. i SP 1986. godine, na poziciji lijevog vanjskog. Ipak, kroz dugogodišnje treniranje nogometa, a i "posao" trenera koji sam jedno vrijeme obnašao, vjerujem da o funkcioniranju jedne momčadi znam više od prosječnog kibica.

Priznat ću čak da rukomet ne pratim ni izbliza detaljno kao nogomet, ali pogledam redovno nastupe Zagreba u ligi prvaka i SEHA ligi, informiram se kako napreduje Nexe Našice u tom natjecanju, ispratim nastupe naših igrača za svoje klubove, prelistam rezultate najjačih liga poput njemačke Bundeslige. Većinu reprezentativaca, ne samo hrvatskih, mogu svrstati u klub za koji igraju i donekle sam upoznat sa njihovim kvalitetama.

Uzet ću si stoga za pravo, po drugi put u ove četiri godine otkako sam pokrenuo Loptu kao nogometni blog, da izađem iz nogometnih okvira i posvetim jedan tekst rukometu. Sportu sa kojim su mnogi Hrvati najkasnije od 2003. i 2004. (ako ne i ranije, recimo 1996. ili još za vrijeme bivše države) godine sklopili neraskidiv pakt. Bar kada je reprezentacija u pitanju.

Mnogo puta sam se posljednjih dana na raznim portalima morao braniti i opravdavati. U Hrvatskoj je, pogotovo nakon velikih i dramatičnih pobjeda kao što je bila ona u četvrtfinalu protiv Španjolske, nezamislivo i nemoguće da se ne uskoči na taj vlak euforije i ne dijele statusi na facebooku o ponosu, srcu, domoljublju i tko zna kojim još frazetinama koje u prvi plan iskoče kada neka naša reprezentacija ostvari neki uspjeh. Nezamislivo je da se nakon takvog jednog velebnog rezultata ne vjeruje u nekog od aktera te pobjede.

Morao sam tako opravdavati zašto meni taj trijumf nad Španjolcima nije niti za milimetar promijenio mišljenje o izborniku i njegovom načinu vođenja ove ekipe. Baš kao što sam prije godinu dana morao objašnjavati zašto tog čovjeka ne smatram dovoljno kvalificiranim da vodi našu najomiljeniju momčad (nogomet jest najpopularniji sport u Hrvatskoj, ali vjerujem da su rukometaši čak omiljeniji od nogometaša!), i to iako je u svom prvom natjecanju osvojio medalju.     

Ako ćemo nastup u Francuskoj gledati kao izdvojeno natjecanje, ne miješajući ga pritom sa EP u Poljskoj prije godinu dana, odnosno OI prije šest mjeseci, onda je to četvrto mjesto koje se u ovom trenutku čini kao razočaranje zapravo golem uspjeh! Hrvatska je na to natjecanje otputovala u dosta izmijenjenom sastavu u odnosu na Rio. Nedostajalo je nekoliko bitnih i iskusnih igrača kao što su Čupić, Marić, Kopljar ili Slišković pa je još jedan plasman među četiri najbolja na svijetu svake pohvale vrijedan! 

Ostaje ipak dojam kako su naši dečki na cijelom turniru odigrali tek jednu dobru utakmicu, a to je ona protiv Španjolske u četvrtfinalu. Sve ostalo je bilo "na guranje" protiv slabijih protivnika u skupini, a porazi protiv jačih protivnika u skupini (Njemačka) odnosno u borbi za medalje (Norveška, Slovenija). I tako je od prvog dana otkako je na klupu sletio Željko Babić!

Zbog toga ne mogu razlučiti ovo natjecanje od prethodna dva na kojima nas je on vodio, jer svima bi nam moralo biti jasno da mi pod njegovim vodstvom možemo čak doći do medalje, kao u Poljskoj, ali ne zbog kvalitetnog vođenja s klupe nego zbog pojedinačne kvalitete kojom u nekom ludom danu pobjedimo domaćina europskog prvenstva sa 14 golova razlike. 

Baš kao što ćemo i u nogometu na račun vrsnoće jednog Modrića, Rakitića ili Mandžukića dobiti Španjolce, ali u konačnici nećemo doći do vrhunskog plasmana zbog ograničenosti vođe s klupe. 

Da, Babić nije kriv što je Horvat promašio sedmerac u zadnjoj sekundi utakmice protiv Norveške. Da, Babić nije direktno kriv što smo prosuli 8 (OSAM!!!) golova razlike protiv Slovenije, odnosno njegovim bahatim rječnikom rečeno: "Kako smo ih stvorili tako smo ih i prosuli". Ali, ako Babić (vrijedi i za Čačić) nije kriv ni odgovoran, čemu onda uopće trebamo izbornike i trenere? Čemu onda čitav jedan proces - od kondicijskih i taktičkih priprema, snimanja protivnika, treninga na licu mjesta, priprema utakmice? A tu se očito negdje griješi!

Njegovi zagovornici hvale mirnoću i hladnokrvnost kojom je vodio utakmicu protiv Španjolske. Kao - oko njega sve gori, a on hladan kao led! Kažu i da su mu minute odmora koncipirane tako da igračima uvijek da dvije-tri opcije šta napraviti. U redu, neka su u pravu i neka sve to stoji. Kako onda objasniti da nas je sinoć pobjedila momčad čiji je vođa desetak minuta prije kraja, pri rezultatu -5 (kojim je bio sretan, jer par minuta ranije bilo je tri više) rekao otprilike: "Sad ima da izginete. Igrajte ovih zadnjih deset minuta kao da vam život ovisi!" Tako nekako. Bez "igramo sedmog igrača", bez dvije-tri opcije. Samo emocije. 

Kako objasniti da je veliki Claude Onesta znao zvati minute odmora na kojima ne bi rekao apsolutno ništa, nego je puštao igrače da se međusobno dogovaraju, odnosno dozvolio svom pomoćniku da priča i vodi taj time-out? Minutom odmora možeš malo smiriti ekipu, uzeti protivniku krila na kojima je prethodno eventualno povezao par dobrih napada. Ali, utakmice se ne dobivaju na minutama odmora, one se dobivaju davno prije. Kroz pripreme - kako fizičke, tako i one psihičke. 

A naše psihičke pripreme su uoči svakog natjecanja u posljednje vrijeme: Oslabljeni smo, Duvnjak je umoran i ne znamo koliko će igrati, mlada smo ekipa, jedini cilj je proći skupinu... Kako da momčad vjeruje u sebe ako se u javnost šalju takve poruke? 

Umor? Ne igra Hrvatska neki poseban turnir da je na svakom natjecanju izgovor umor. Norveška je uoči polufinala također odigrala sedam utakmica, dijelom težih nego mi (skupina sa Francuskom, Rusijom, Poljskom, Japanom i Brazilom). Slovenija je uoči utakmice za treće mjesto također odigrala osam utakmica. I nije nam ona kriva što smo dan ranije morali igrati produžetke. U kojima su, usput rečeno, Norvežani i dalje letjeli terenom, a mi jedva dočekali kraj. Umor je sigurno faktor, ali ne prihvaćam ga kao vječiti izgovor za sve podbačaje. S tim da ću ponoviti da četvrto mjesto na SP u ovom sastavu nije podbačaj, ali jest način na koji se do njega došlo. 

Mladost? Šebetić i Mamić su sa 22 godine najmlađi od igrača koji su imali pristojnu minutažu, svi ostali su već igrali velika natjecanja i ponešto osvojili u svojoj karijeri. Osim toga, godinu mlađi je jedan Nik Henigman koji nam je jučer zabio dva efektna pogotka (i to ih je napunio prije nešto više od mjesec dana), Blaž Janc je 20, Blagotinšek 23. Jesu li Slovenci stariji, iskusniji? Henigman recimo igra za Ribnicu. Budite iskreni - koliko vas je čulo za rukometni klub iz tog mjesta, mada se radi o lideru tamošnje prve lige? 

Ali ti dečki su imali Veselina Vujovića, čovjeka na čije su "Duvnjaka uopće ne bih zvao" neki poludjeli, a zapravo bi mu trebali zahvaliti što nam pokušava otvoriti oči. Jer ja sam siguran da on to nije mislio doslovno, da Duleta ne bi zvao, nego da bi svi oni koji su tu morali dati sve od sebe. Čovjeka koji ne nudi tri opcije na minuti odmora, ali pronađe prave riječi kojima razdrma momčad (uoči utakmice ih je pitao zna li itko tko je bio 4. na olimpijskim igrama, sugerirajući im da se onoga tko izgubi utakmicu za 3. mjesto nitko ne sjeća). Čovjeka u čije sposobnosti smo se mogli sami uvjeriti kada je vodeći Zagreb preskočio RN Löwen u ligi prvaka, tada lidera i kasnije prvaka najjače rukometne lige.

A mi imamo Željka Babića kojemu je sveti sedmi igrač, a za pobjede zaslužna pomoć Gospe. 

Ne, meni Gospa ne smeta, dapače. Vi koji me čitate duže znate da sam i sam vjernik, ali smatram da Gospa nema šta tražiti na rukometnim borilištima. Nije fer prema poraženima, ispada da smo Bogorodici draži mi nego primjerice Poljaci koje smo tada ponizili na njihovom terenu. Mada, s obzirom na sve što se događalo prije i nakon te utakmice, i ja osobno počinjem vjerovati da je to bilo djelo neke više sile...

Brane ga njegovi fanovi i tako da će reći da je uoči prvenstva prema kladionicama Hrvatska bila smještena tek na 7. mjesto. Nije cijela istina, većina kladionica nas je svrstala na petu poziciju, no nebitno - prema bookerima i Norvežani i Slovenci su imali veću kvotu, dakle manje šanse za osvajanje turnira od Hrvatske. No, otkada je uopće koeficijent na kladari mjerilo?

Kažu i to da pod Babićem Hrvatska igra moderniji rukomet, brži. Da je on težište igre prebacio na napad (napad kojem su na ovom prvenstvu nekoliko puta sa igračem više suci dizali ruku zbog pasivnosti i bezidejnosti), a mi ni na trećem po redu natjecanju nismo spojili dvije-tri dobre utakmice protiv iole jačih suparnika.

Izgubimo protiv Norveške, izgubimo protiv Francuske, pa pobijedimo domaćina Poljsku nevjerojatnom razlikom, a onda izgubimo protiv Španjolske da bi zatim dobili Norvežane u borbi za broncu. Došli smo do trećeg mjesta, ali sa tri poraza, što nam je nekad bilo razlog za uzbunu. Recimo 2011. na SP smo bili peti, ali sa samo dva poraza i jednim remijem. Goluža je trpio strašne kritike. 2012. u Srbiji smo sa istim učinkom bili također treći, Goluža je opet trpio kritike. Babić nije, jer pobjeda od 14 golova razlike i pobjeda u utakmici za treće mjesto prekrila je sve loše na tom natjecanju, a isplivalo je na površinu sedam mjeseci kasnije. 

Izgubimo od Katara, pobjedimo Francusku i Dansku (kasnije finaliste), osvojimo prvo mjesto u skupini da bi u četvrtfinalu bili zaustavljeni od Poljske. Iste one koja se do tog četvrtfinala probila jedva, uz negativnu gol razliku i čak tri poraza. 

Konstantosti ni traga, napredak da i ne spominjem. 

Vele da više nismo velesila, da osim Duvnjaka i Štrleka nemamo igrača svjetske klase. Opet ću se samo dijelom složiti, jer za mene je i Zlatko Horvat igračina najviše klase, a Cindrić sa Vardarom na najboljem putu da to postane, no koje to igrače svjetske klase imaju Norvežani? Niti jedan ne igra u klubu koji ima kakve-takve šanse za osvajanje lige prvaka! Većina je u Danskoj te u bundesligašima koji nisu u borbi za sami vrh. Slovenija? Većinom Celje, koje je u rangu našeg Zagreba u kojem su dodatna dvojica, tek su pivoti Blagotinšek i Gaber u jačim klubovima (Veszprem i Szeged), dok su veteran Kavtičnik i Jure Dolenec u solidnom Montpellieru. Ni jedan svjetska klasa. 

Čak i ako ćemo prihvatiti taj argument za ovo prvenstvo, šta je sa prošlim EP, šta je sa olimpijadom? Tada smo uz Duvnjaka i Štrleka imali i Čupića, krilo najviše razine koji je tada upravo osvojio ligu prvaka sa Kielceom, Kopljara koji je upravo osvojio još jedan naslov sa Barcelonom, Ivana Sliškovića koji je protiv Štrleka i Čupka izgubio to finale lige prvaka sa Veszpremom. Jesu li to igrači najviše klase s kojima se moglo, trebalo i moralo pucati na najsjajnije odličje? Uz spomenute, mogli smo imati i Mirka Alilovića, sjajnog vratara klupskog viceprvaka Europe kojeg smo natjerali da u suzama napusti reprezentaciju optužujući ga da nije obranio sve što smo mi zamislili da bi trebao obraniti ne shvaćajući da mu obrana uopće ne pomaže. Valjda zato jer je Babić odlučio modernizirati našu igru i težište igre prebaciti u napad... 

Osim toga, mi smo se doveli do toga da više nismo rukometna velesila jer najvrijednije što taj rukomet ima dajemo u ruke bahatim, prepotentnim stručnjacima koji daju neopozive ostavke, pa se ipak vrate. Koji pred milijunskim auditorijem, nakon neobjašnjivog poraza u utakmici u kojoj smo imali vodstvo od osam golova razlike 15-ak minuta prije kraja uz bedački osmijeh ispale: "Kako smo ih stvorili, tako smo ih i prosuli" i kojem budućnost na klupi reprezentacije ovisi o razgovoru sa suprugom!? Ukratko rečeno, molim za oprost zbog izraza, koji nas elegantno jebe u zdrav mozak!

Zašto i ne bi kada je shvatio da može!?

 

P.S. Nimalo me ne zanima da je još u osmini finala ispala Danska, da je ispala Njemačka. Drugi me ne zanimaju, samo Hrvatska. Naposljetku, Njemačka je prije godinu dana na EP bila zlatna, Danska prije šest mjeseci, a Hrvatska slavi četvrto mjesto. Ne tako davno prezirali smo i treće...