Sidebar

14
Sri, Stu

Tipično Dinamo

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Tako blizu, a tako daleko. Ili: Došli u Rim, a Papu vidjeli nisu. Još jedna tužna Dinamova priča

To je vjerojatno subjektivan dojam, valjda tako misli svaki navijač za svoj klub, ali ipak nekako imam osjećaj da je u slučaju Dinama ekstremno koliko boli taj klub može nanijeti svojim pristašama. Koliko tijesnih poraza u „povijesnim“ utakmicama, razočaranja na korak do velikog cilja, nespretno i nesretno primljenih golova. A još kada si „luđak“, pa ti se sva ta razočaranja usječu u pamćenje: Auxerre tri puta, Heerenveen i „austrijski zločinac“, Sheriff, Salzburg, Werder Bremen, svi oni su nas zaustavljali na korak do nekog cilja, nakon svake od tih utakmica bar na nekoliko dana zgadio bi mi se nogomet.

Hoćete još? Kad je Dinamo u pitanju, nije problem. U devedesetima Marseille koji nam je „oteo“ proljeće u Europi u zadnjoj utakmici skupine lige prvaka '99., Olympiakos protiv kojeg smo na -17 °C ostali kratki za prolazak skupine lige prvaka, Spartak '96. kada smo prosuli 3:1 sa Maksimira, i to ne uvjerljivo, nego taman koliko je bilo dovoljno Rusima da prođu – 0:2. Steaua '93. kada u Ljubljani nismo bili u stanju obraniti 2:1 pobjedu iz Bukurešta za prolazak u ligu prvaka, Atalanta '90. kada je jedna od najboljih Dinamovih generacija ispala iz kupa UEFA nakon 0:0 i 1:1.  Portugalsko prokletstvo osamdesetih, Sporting i Porto '82. odnosno '84. A ako nije dovoljno ni to, bilo je razočaranja i „knap“ ispadanja i u sedamdesetima, primjerice protiv Torina ili Perugie.

Oni koji suosjećaju i koji su skupa sa mnom patili nakon svih tih iskustava sigurno su primjetili da jedan nedostaje. Najbolniji, nezaboravni Newcastle, taj ćelavac Ketsbaia i potoci suza koje sam prolio nakon njegova gola za 2:2 i ispadanje iz lige prvaka nakon herojske bitke sa igračem manje.

Šta je zajedničko Newcastleu i Austriji? Da, datum. 27. kolovoza koji ću u budućnosti pokušati prespavati, a pogotovo neću gledati utakmice. Bar ne Dinamove. Mali brat neće zamjeriti što mu neću biti u stanju slaviti rođendan, i on je inficiran plavim virusom pa će shvatiti.

A sinoć oko 22:10 sati mislio sam kako ću napokon preboljeti traumu 27. kolovoza, da će jednom jedna od tih „povijesnih“ utakmica otići na našu stranu, da ćemo jednom mi biti ti koji će protivnike natjerati na suze i očaj, na ispuštanje sigurne pobjede iz ruku. Nažalost, u toj nadi živio sam samo desetak minuta.

Nikakvo seciranje i analiziranje sada neće pomoći, a zapravo ne treba biti nikakav stručnjak za zaključak kako je Dinamo bez lige prvaka ostao u Zagrebu. Sinoć na Franz-Horr-Stadionu / Generali-Areni gotovo je sve štimalo. Eh, kamo sreće da su prvu utakmicu odigrali upola ovako hrabro, napadački.

Svidio mi se komentar privremenog trenera Zorana Mamića koji krivcima za neuspjeh nije htio proglasiti isključivo bivši stručni stožer na čelu sa Jurčićem, mada je jasno da za poraz u prvoj utakmici najveću krivicu snosi upravo Kruno. Podcijenio je suparnika, još gore – takvo razmišljanje je prenio i na momčad, pa nije ni čudno da smo morali ganjati veliki zaostatak. Naravno, kriv je i onaj koji ga je po treći put u četiri godine posjeo na trenersku stolicu, a Zoran Mamić je toga svjestan. Bar nešto, makar ni to neće pomoći.

U sinoćnjem dvoboju je osim početnih i završnih 10-ak minuta Dinamo apsolutno dominirao utakmicom. Sammir je napokon zaslužio da mu čestitam na izvedbi, makar je napravio nekoliko pogrešaka. Primjetio se nedostatak snage, pa je našu desetku trebalo zamijeniti možda koju minutu ranije, ali sve u svemu ideja sa Sammirom kao „lutajućom špicom“ je uspjela. Uostalom, asistirao je za dva gola. Često sam kritizirao i Marcela Brozovića, pa ću iskoristiti priliku da i njega pohvalim. Kada sam ga vidio u početnom sastavu, digla mi se kosa na glavi. Ali, Brozović je – ne samo zbog gola – odradio vrlo zrelu utakmicu, posebno trkački je bio na visini zadatka. Nadam se da će takvih predstava biti više. Komplimente zaslužuje i Fernandes koji je pravio najviše problema obrani ljubičastih. Šteta što je izostao pravi doprinos Soudanija, on je već pokazao da može biti opasniji. No, za mene najbolja kupovina Dinama ovog ljeta jeste Ivo Pinto. Konjska pluća, tzv. moć ponavljanja i neprestano špartanje po desnoj strani, koncentracija i snaga da je i u 70. minuti nakon tisuća otrčanih metara bio u stanju centrirati za gol. Portugalac bi vrlo lako mogao postati novi ljubimac Maksimirskih tribina!

Ako ćemo tražiti dlaku u jajetu, možda je možemo naći u zamjenama. Već sam spomenuo da je Sammiru nakon 50-ak minuta ponestalo snage i bio je sazrio za vađenje, ali veća pogreška je bilo prerano povlačenje i „zatvaranje utakmice“ uvođenjem Leke. Ne zato što je Leko sukrivac za drugi gol domaćina, nego što je tom izmjenom momčadi na neki način poslana poruka: povlačenje. A Austria je bila zrela za još jedan gol. Nije to pametovanje dan poslije, vjerujte mi da sam to pomislio čim sam ugledao brojeve 2 i 27 na tabli u rukama četvrtog suca. Ali, i to nije nešto što nije zaslužilo kritike. Uostalom, pitanje je i u kakvom je kondicijskom stanju ekipa, možda trkački više nije mogla parirati prvaku Austrije. Jer nakon tog nesretnog gola nisam imao osjećaj da su Modri u stanju još jednom krenuti svim silama prema golu domaćina. Tako da je Leko za Soudanija vjerojatno ušao iz nužde, a ne zbog taktiziranja i preranog povlačenja.

Budućnost donosi Europsku ligu, dakle – povratak u budućnost, jer riječ je o kupu kojeg su Zagrepčani već nekoliko godina imali priliku gledati u svom gradu. U ovom trenutku to je utješna nagrada i iskreno – slaba utjeha. Dva puta za redom bili smo sudionici lige prvaka, i makar smo se u deset od dvanaest utakmica osramotili, Champions League je nešto posebno. Sudjelovanje u njoj nije usporedivo sa Europa ligom, mada se radi o itekako atraktivnom natjecanju. Ne tješi me ni poruka koju sam dobio od prijatelja Hajdukovca, a koji je naravno želio ostati anoniman, u kojoj piše: „Nemoj biti previše tužan, kamo sreće da ja mogu svoje na jesen gledati u Europi, kamo sreće da smo mi ispali od kluba iz grada za koji sam čuo i po nogometu, a ne po jednom od najvećih diktatora svih vremena.“

Način na koji se momčad predstavila sinoć na Dunavu ulijeva optimizam da bi u „drugoj“ ligi mogli doći do dobrih rezultata, možda čak najzad dočekati famozno proljeće u Europi. Nisam od onih koji će nakon jedne loše utakmice sve dovesti pod znak pitanja, pa tako ni nakon dobre neću isijavati preveliku vjeru u kvalitetu momčadi. Na kraju krajeva, u grupnoj fazi Europske lige čekaju neki klubovi koji su po svemu kvalitetniji od Austrije koja nas je zaustavila u čekaonici lige prvaka. Međutim, bit će i protivnika protiv kojih se možemo nadati bodovima, a uz podršku tribina i oni iz prve jakosne skupine moći će se nadigrati i pobijediti, kao Villarreal prije nekoliko godina.

I tako smo došli do jednog bitnog faktora – navijača. Huk tifoza koji su igrači osjetili sa tribina Generali Arene sigurno je izvukao dodatnih „par posto“ iz svakog pojedinca. Lijepo je vidjeti popunjen stadion kao u zagrebačkoj utakmici, ali ako nema atmosfere, pjesme, makar one bile povremeno prekinute uvredama na račun gospodara svemira Zdravka Mamića, onda nema ni dodatnog motiva za aktere na travnjaku. Vjerojatno je taj vlak zbog spomenutog gospodara svemira već davno prošao, ali nadam se da ćemo u utakmicama Europa lige na Maksimiru doživjeti pravo nogometno ozračje, slično onom kakvo je stvorila publika u Rijeci prošli četvrtak prilikom gostovanja Stuttgarta.

Poraz u prvoj utakmici i u konačnici oproštaj od lige prvaka u ovoj sezoni mogao bi imati i dobre posljedice. Sudeći po komentarima vodećih ljudi kluba (čitaj Mamića), napokon su shvatili važnost trenera. Čini se da će, kao onomad kada je u Maksimirskoj stolovao Vahid Halilhodžić, na klupu sletjeti iskusan i provjeren stručnjak. Bez priprema neće moći bitnije promijeniti fizionomiju momčadi, ali moći će pristup i (taktičku) disciplinu, dvije bitne stvari zbog kojih Dinamo danas nije sudionik elitnog europskog nogometnog natjecanja.

Danas i sutra ćemo još tugovati, ali najkasnije u petak kada nas ždrijeb svrsta u jednu od skupina Europa lige okrenut ćemo se novim izazovima. I njih, nadam se, uspješno prebroditi.