Sidebar

14
Sri, Stu

Rijeka ponosno do prvog boda, Dinamo izgubio samo 0:3

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Maštao sam o šest, priželjkivao četiri, prihvatio bih čak i dva, a na kraju smo osvojili jedan bod.

Proklinjao sam sinoć UEFA-u, HTV, HNS... ma odreda sve moguće institucije koje su mi pale na pamet.

UEFA-u zato što je „dopustila“ da najprije igra Rijeka, pa Dinamo. Zar ne bi bilo ljepše da je večer završila sa riječkim remijem, nego sa još jednom Dinamovom blamažom?  HTV što je uživo prenosio utakmicu iz Sofije, a ne onu ispod stijena Kantride. I još jednom HTV, i to zbog komentatora Stjepana Baloga. Ne znam da li me više iritirala Dinamova „igra“ ili njegovi komentari prepuni netočnih podataka, pogrešnih procjena, ulizivačkog stava. Da, kamo sreće, nisam imao sliku nego samo ton, rekao bih da je naš prvak (kako taj podatak ružno zvuči nakon sinoćnje patnje) bio u najmanju ruku bolji za dva gola, ali eto – lopta nije htjela u mrežu. A istina je, koliko god je točno da su „dva i pol“ od tri gola tragikomična, da su modri zasluženo poraženi. I to zasluženo ovim rezultatom. Došao sam do  zaključka da je postoje tri mogućnosti tako lošeg komentiranja i mazanja očiju nedužnim navijačima: 1) Gospodin Balog je na teškim opijatima 2) Nema pojma o nogometu ili 3) I njemu je voljeni vođa Zdravko financirao usluge stomatologa kao nekim kolegama iz tiskanih medija.

Ali, idemo krenuti sa svijetlijom stranom jučerašnjeg euroligaškog „dvobroja“ , a to su još jednom ovog ljeta i jeseni nogometaši Rijeke.

Ne volim te usporedbe niti sam mišljenja da one puno govore o snazi momčadi, ali vojska Matjaža Keka jučer je nadigrala momčad koja je nešto više od tri puta vrijednija od nje! Pepe Mel je pokazao da utakmicu shvaća maksimalno ozbiljno, iz početnog sastava jedino je Nijemac Steinhöfer do sada bez minutaže u Primeri. A ti igrači, prekaljeni profesionalci koji su prije nešto više od mjesec dana do 86. minute u šahu držali madridski Real na njegovom Santiago Bernabeu sa Kvarnera odlaze sretni što su osvojili bod. Treba biti pošten i priznati kako je remi vjerojatno najrealniji ishod, jer imali su i gosti svojih prilika, ali uz „sekundicu“ sreće više, sinoć bi se na Korzu opet orilo „Ovdje nitko nije normalan...“. Uostalom, gol su primili nakon spleta nespretnih reakcija u obrani.

Mogla je Rijeka imati i igrača više, stoper Perquis je u trenutku kada je već imao žuti karton najprije vukao Krstanovića za dres, a nedugo zatim nasrnuo i na Vargića u skoku nakon ubačaja iz kuta, iako nije imao šanse da dođe do lopte. Ako ništa, drugu javnu opomenu zaslužio je zbog „akumuliranih prekršaja“, a bilo je ih je od strane francuskog Poljaka i nakon žutog kartona bar četiri-pet.  

Još jednom nakon Stuttgarta, pa ako hoćete i Žiline, Riječani su pokazali kako se puno može postići ako poštujete osnovne postulate nogometne igre: timski rad, (taktička) disciplina, trka. Zvuči logično, ali da baš i nije tako vidjeli smo nešto kasnije na stadionu Vasil Levski.

Rijeka je bila ravnopravna momčadi iz jedne od najjačih liga svijeta, a teško da možemo izdvojiti pojedinca koji je tome pridonio najviše. Naravno, oduševio je Benko još jednim eurogolom, ali i sprintom sa jedne strane na drugu stranu terena u smiraj utakmice. Ali, nije li jednako tako komplimente zaslužio Tomečak, ne samo zbog asistencije, nego zbog „kopanja“ po cijeloj desnoj strani terena, i to u oba pravca? Ipak, ne bi li bilo nepošteno izdvojiti asistenta i strijelca, a pritom ne spomenuti Marića, Maleša, Kneževića koji su „milijun“ puta uklizali, presjecali napade, istrčali kilometre i kilometre? Dapače, i oni nešto neraspoloženiji pojedinci (Brezovec, Krvržić) jučer su zaslužili prolazne ocjene zbog poštivanja od trenera zaprimljenih uputa. Zbog poštivanja protivnika, poštivanja suigrača. Poštivanja nogometa!

Rijeka je prošla Žilinu i Stuttgart, uzela bod Betisu i uživa respekt cijele Hrvatske zato što ima momčad, zato što nitko od tih dečki nije uhvatio „Boga za m... pardon, bradu“ i nitko ne uživa poseban status. Pa ni jedan Anas Sharbini, ljubimac tribina i vjerojatno najplaćeniji eksponat u svlačionici nema zagarantirano mjesto. Zato što Kek može postaviti prvih jedanaest onako kako on misli da je najbolje na osnovu odrađenih treninga i na dobrobit rezultata, a ne po naredbi odozgo (za više, pročitaj članak „Ima li hrvatski nogomet problem struke?")

Baš mi je uspio ovaj prijelaz, zar ne?

Dinamov nastup bi zapravo opet mogli sažeti u dvije riječi: Bože sačuvaj! Zapravo, ako ćemo biti do kraja iskreni, najbolje bi bilo ne napisati ništa, jer to ničim nisu zaslužili. Bio sam uvjeren da ću sinoć nakon utakmice oduševljeno sjesti pred tipkovnicu i uživati u pisanju o sjajnom danu hrvatskog nogometa, o tome kako jedva čekam nadolazeći derbi lidera i drugoplasirane momčadi prvenstva, ekipa koje su osvojile četiri boda u Europa ligi. Ispao je ćorak. Otišao sam ravno u krevet ne vjerujući svojim očima, zapanjen onime što sam vidio u tih 90 minuta.

Kmečanje kako je rezultat nepravedan, proklinjanje sreće (!?) ili bilo kakva druga isprika koju su nabrzinu skuhali protagonisti još jedne u nizu blamaža maksimirskog kluba samo je bijeg od realnosti. Surove realnosti koja kaže kako možemo biti sretni da smo primili samo tri gola. Puno toga smo naučili od naših stručnjaka u posljednje vrijeme, pa me ne bi začudilo da je Dinamov plan igre bio: pustiti protivnika da zabije dva gola, opusti se, pa ga onda napasti. Zapravo kad bolje razmislim, to bi mi bilo jedino logično objašnjenje za onakav nastup.

Za detaljniju analizu zapravo samo još jednom pročitajte što sam napisao o Rijeci, i sve suprotno – to je trenutno Dinamo. Timski rad? Nula. Većina njih vjerojatno ne bi znala odgovoriti na pitanje što je to uopće. Taktika i (taktička) disciplina? Dupla nula. Niti se primjetila ideja trenera, niti se naziralo kako je oni na terenu planiraju sprovesti u djelo. Trka? Hahaha. Valjda sam dovoljno rekao.

Nakon ovakvih poraza i sveopćeg razočaranja zapravo je najlakše pljuvati. Sada bih mogao skupiti stotinu poena i udarati u tamburu u koju udaraju svi mediji danas, pa krenuti u obračun sa svim mogućim likovima iz Maksimirske.

Ali zapravo ću izvaditi trubu i trubiti ono što trubim otkako sam počeo piskarati po ovom portalu, a to je da kad-tad na naplatu dođu silne promjene trenera, postavljanje beskičmenjaka kojima je jedini cilj slikati se sa Mourinhom ili u CV dodati još jedan redak u kojem piše „trener Dinama“. Kad-tad na naplatu dođe guranje pojedinaca zbog osobne koristi, a nauštrb nekih drugih koji nikada nisu dobili pravu priliku. (Jadno je što se taj sistem u međuvremenu „prebacio“ i na reprezentaciju.) Kad-tad dođe na naplatu što se klub pretvorio u privatnu igračku pojedinaca, trgovačko društvo kojem je svrha jedino što više prodati. I još se s time hvaliti. Kad-tad dođe na naplatu da Dinamo igra, Dinamo „puši“, a da nikoga to pretjerano ne boli. Osim, valjda, njih samih. Ne pišem o svemu ovome pod dojmom razočaranja što ponovno nećemo dočekati proljeće u Europi, na to smo već navikli. Sve to ponavljam već godinama boreći se i svađajući pritom i unutar obitelji.

Dinamo je postao klub koji postoji isključivo da bi gospodin Mamić mogao po Beogradu držati predavanja o uspješnoj prodaji maloljetnika u ruke bogatih zapadnjaka, klub koji je izgubio čitavu generaciju (ako ne i više) navijača koji su jednostavno digli ruke, klub kojem su najveći problem fantomski huligani (plaćenih članaka po medijima bilo je i jučer, iako je činjenica da nikakvih nereda u Sofiji nije bilo). Klub kojega non-stop žele rušiti, većinom drogeraši i sinovi jugooficira. A usred svega on, nedodirljivi vladar i jedini istinski, pravi navijač Dinama.

Koncentrirajmo se samo na sinoćnji ogled, mada je on samo ogledalo nakupine koja se taloži već nekoliko godina. I opet ću ponoviti, ne pišem sve ovo pod dojmom sinoćnje utakmice. Tko ne vjeruje, neka prošeta po tekstovima koje pišem od prošle godine.

Brozović je sada nešto više od godinu dana u Dinamu, a sjećam se jedne jedine pristojne utakmice u tom razdoblju, one u Beču. Kod svih ostalih, uključujući i većinu u HNL postavljam si pitanje: Kako je taj čovjek završio u dresu sa malim d na prsima? Dobro, odgovor znam, ali… Ili Sare, igrač koji je došao ovog ljeta i kojeg su čak dežurni dupelisci velikog vođe proglasili promašajem, koji u niti jednoj od do sada odigranih utakmica nije pokazao ama baš ništa, dobije priliku u utakmici o kojoj najvjerojatnije ovisi šansa za prolazak skupine? Valjda pokušaj da se kamuflira još jedan promašaj sportskog direktora.

Sammir ne zaslužuje niti spomen. Pokušat ću nabaviti snimku utakmice i izbrojati koliko neuspješnih pokušaja driblinga je imao, da bi nakon toga samo stao očekujući da će drugi već trčati za njega, oduzeti loptu, i opet je dati njemu da pokuša novi nemogući proboj. Dobro, treba shvatiti i tu taktiku, da je uspio napraviti slalom i uz svršavanje Stjepana Baloga poentirati, Mamić i Igor „nećeš razbojniče“ Štimac bi nas danas uvjeravali kako je baš to karika koja tako silno nedostaje našoj reprezentaciji, i kako je Ivan Rakitić krivac što smo u kvalifikacijama na drugom mjestu. Evo, gojazan kakav jesam i stariji od njega, izazivam ga na utrku na 400 metara. Garantiram da bih pobjedio, jer „Filho“ bi na 80 stao.

Greške su sastavni dio nogometa, kao i promašaji, tako da niti osuđujem Zeleniku zbog drugog, niti Soudanija zbog trećeg gola ili neuspješne realizacije u nekim izglednim prilikama. Sve skupa ih osuđujem zbog stava „boli me neka stvar“, makar i taj stav mogu shvatiti kada pročitam do sad napisano. Ipak su oni zaposlenici u privatnoj tvrtki, a dok plaća sjeda na vrijeme – koga briga za firmu?  

Nema veze. I reprezentacija je privatizirana, pa će se preko nje netko uspjeti prodati, i Mamićevi fanovi će moći galamiti kako je Maminjo „Bog“ koji je Eskimima prodao led. Prvaci ćemo ionako sigurno biti, a ako tu slučajno nešto zapne, naći će se već neki poguranac… A iduće sezone krećemo u novi pohod na ligu prvaka i proljeće u Europi.

Naravno, sa Sammirom kao glavnom uzdanicom.