Sidebar

16
Sub, Pro

Rijeka osigurala "finale" u Sevilli, Dinamo još jednom jadan

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Pobjedom nad Standardom Rijeka je sačuvala šansu za prolazak skupine do posljednjeg kola dok Dinamu ni pobjeda Salzburga u Glasgowu nije bila dostatna

 

Pobijediš 2:0, i to apsolutno zasluženo, a na kraju pronađeš puno razloga za kritiku. Kada je tako, onda znaš da se možeš nazvati velikim! U određenim, u ovom slučaju hrvatskim okvirima. 

Upravo to možemo reći za Rijeku koja je u prvom poluvremenu samljela Standard Liege, nadigrala ga u svim segmentima nogometne igre, i zasluženo na poluvrijeme otišla sa prednošću od dva gola, ali i sa igračem više na terenu nakon što je gostima u 34. minuti isključen igrač.

U drugom dijelu smo zato očekivali kako će bijeli dokrajčiti protivnika, a slično je razmišljao i dio gledatelja na punoj Kantridi na kojoj su se povremeno čuli zvižduci sa tribina dok su Belgijci hitali po smanjenje razlike.

Da li je Kek naredio svojim igračima da prepuste gostima inicijativu, da ih navuku da izađu iz svoje polovice pa ih kazne iz kontri, ili se momčad "samovoljno" odlučila opustiti, previše sigurna u pobjedu, na kraju je nebitno. Meni osobno ni taj drugi dio utakmice nije bitno pokvario dojam. 

Jer da je ovakvu pobjedu ostvario Juventus, Inter ili talijanska reprezentacija, onda bi listom svi rekli kako su odradili taktički perfektnu utakmicu! 

Rijeka je dokazala ono što smo naslućivali već nakon utakmice prvog kola - da je u ovom trenutku bolja momčad od Standarda. Usudio bih se reći za klasu bolja! Sada je još veći žal za propuštenim u tom dvoboju, kao i zbog primljenog gola protiv Seville u sudačkoj nadoknadi, pa onda i zbog preplašenih 20-ak minuta u Rotterdamu. 

Ova momčad je vrijedna drugog kruga Europa lige!

Njega doduše još uvijek mogu ostvariti, makar je teško vjerovati u takav rasplet. Feyenoord je uspio svladati Sevillu, a to znači da će branitelj naslova u zadnjem kolu trebati minimalno bod da natjecanje ne bi napustio već u prvoj fazi. Puno bolja bila bi opcija da su Andalužani osvojili tri boda, osigurali i prolaz i prvo mjesto, pa rasterećeni i u pričuvnom sastavu ušli u taj zadnji sraz s Rijekom. 

Ovako, trebat će novi Stuttgart, neki novi ludi, povijesni dan riječkog nogometa. 

Ja se ne bih usudio kladiti da ovi dečki i trener Kek to nisu u stanju ostvariti... 

 

Zato bih se usudio kladiti da Dinamo sa ovim vodstvom, sa ovim trenerom, europsko proljeće neće vidjeti još 45 godina! 

Ima li smisla analizirati, komentirati, pisati bilo šta? I, šta napisati a da nisam već napisao u ove dvije godine otkako vas davim svojim zapažanjima? Evo, izvući ću nekoliko tekstova koji mi padaju na pamet, a vi ako vam se da pročitajte. Neki su pisani prije dvije godine, neki prije par mjeseci, ali poanta je uvijek ista: Klub kojem je jedina svrha prodaja svega što zna uštopati loptu, a da se ona pritom ne odbije pet metara od noge, ne može biti uspješan. Još ako pritom izgubi dušu, svaku podršku okoline, obraz, onda je rezultat ovo što smo gledali večeras. I što gledamo već godinama čim protivnik nije neki "bratski" klub iz tužne HNL.

Čovjek koji trener nije niti želio biti, pa je logično da trener nije niti postao - odnosno postao je grozan trener kao što je prije toga bio grozan sportski direktor, upropastio je i ono malo talenta što ga je u ovoj momčadi bilo. Gledam Soudanija i ne vjerujem da je to isti čovjek koji je prošle sezone igrao u modrom dresu i nastupio na svjetskom prvenstvu prije par mjeseci u Brazilu. Gledam čovjeka kojem na dresu piše Pinto i tražim sličnost sa Ivom Pintom. Gledam Brozovića i pišem u google njegovo ime ne bi li saznao da li ima brata blizanca, jer to nije isti igrač koji je igrao na San Siru u dresu reprezentacije. Jednostavno, od prvog do jedanaestog redom razočaranja!

Da pričamo o nekoj taktici nema smisla, jer ekipa je prije svega loše trenirana. Nema kretanja bez lopte, nema proigravanja, od tisuću pokušaja prolaska jedan na jedan upale možda dva. Kaže dragi Ćosić kako Dinamo ima problema sa realizacijom, ali to uopće nije istina. Dinamo ima problema stvoriti bilo kakvu šansu!

Mamić uporno forsira 4-3-3 iako je valjda čak i on morao više shvatiti da to ne pali protiv ni jedne iole ozbiljne momčadi. Čak ni u HNL. U ofenzivnim akcijama nema igrača koji će stvoriti višak, proigrati. Ne samo da su samo trojica u toj vezi, nego je jedan od njih čisti defenzivac. Ostaju dvojica od kojih je jedan precijenjen, a drugi ograničen. A obojica nedovoljno pripremljeni. Pa već mjesecima gledamo tiki-taka na zagrebački način - stoperi dodaju loptu jedan drugom do iznemoglosti.

U defenzivi, protivnik taj vezni red preskoči za čas, jer osim ovog čistog defenzivca koji nešto pokuša zatvoriti, nitko se ne trudi pomoći obrani. Ova trojica jer su napadači, a ona dvojica zato što je jedan precijenjen, a drugi ograničen. A obojica nedovoljno pripremljeni.

Već smo prošle godine pjevali kako "ove godine Dinamo mora proći, nikada nisu imali lakšu skupinu". Istu pjesmu smo ponovili i ovog rujna. Vjerujem, i sljedećeg ćemo...

A u međuvremenu ćemo se tješiti kako je Hajduk ispao od Dile Gori i Shelbourna... Da, ima i onih kojima je takvo šta utjeha!

Ja sam već nekoliko puta rekao da mi je gori od svih ovih ponižavajućih poraza ovaj osjećaj. Ne mogu reći da mi je svejedno, jer i dalje sam navijač tog ukletog kluba, ali - navikao sam! Večeras neću imati problema sa snom, neću u glavi vrtiti film "zašto Antolić u 43. minuti nije dodao lijevo" ili "kako Vukojević nije blokirao ubačaj prije gola". Neću proklinjati sreću, suca, zvijezde ili bilo koga jer - navikao sam!

Ima li išta gore za sportaša / navijača nego kada porazi postanu rutina, navada?