Sidebar

14
Čet, Pro

Realu "undecima", navijačima upitnici iznad glave

Typography
Pobjedom protiv gradskog rivala Real Madrid je jedanaesti put osvojio naslov najboljeg nogometnog kluba starog kontinenta. Međutim, dojam je da Europa nikada u novijoj povijesti nije imala manje zasluženog prvaka...

Nakon što je Cristiano Ronaldo, do tada - vjerojatno i zbog nedovoljno zaliječene ozljede nevidljiv, zakucao loptu u mrežu iza vratara Atletica Oblaka i teatralno kako samo on to zna proslavio taj zgoditak, spuštena je zavjesa na još jedno izdanje najprestižnijeg klupskog natjecanja na svijetu. 

O samom turniru sam već pisao prije dvije godine, a od tada se malo toga promijenilo. Bogati i dalje postaju bogatiji, prvi dio nadmetanja služi tek za pumpanje samopouzdanja (i,naravno, punjenje blagajni), a od četvrtfinala kada zapravo počinje "ono pravo" više-manje su uvijek isti, oni veliki među sobom. Ili bar uvijek iz istih zemalja. Ove sezone se kao "uljez" pojavila Benfica, ali tu je za nju bio kraj.

Cilj opravdava sredstvo. Ili - pobjednici se pamte, odnosno svijet voli pobjednike. Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da se već za par mjeseci, a pogotovo za nekoliko godina, nitko više neće sjećati na koji način je Real došao do trofeja. Zapisano će ostati da su po 11. put osvojili najpoželjniji pehar u klupskom nogometu. To što su u tri utakmice polufinala i finala postigli dva gola od kojih je jedan bio neregularan (zaleđe Ramosa), a jedan slučajan autogol (protiv Man Cityja u polufinalu) rijetki će zapamtiti.

Uvijek sam tvrdio da u prvenstvu koje traje gotovo godinu dana, gdje svaka momčad igra protiv svake najmanje dva puta, gdje se svi više ili manje nose sa istim nedaćama što se tiče ozljeda i suspenzija, odnosno sudačkih previda, na kraju prvakom postane onaj koji je to najviše zaslužio. Turnir je nešto drugo. Bilo europska ili svjetska prvenstva, bilo Europska ili liga prvaka. I iako bih trkom potpisao da moja ekipa, dečki zbog kojih ja grizem nokte, "nezasluženo" dođu do naslova kao primjerice Grčka 2004. godine, ipak mi nakon ovakvih (u množini) nastupa Reala nad glavom stoji nekoliko upitnika. 

Real Madrid je nedvojbeno velik klub. Po mnogima najveći na svijetu. Osobno ga ne simpatiziram, to nije tajna. Onaj Real koji je stvorio Butraguena, Sanchesa ili Michela, takav bi mi mogao biti prihvatljiv. Ovakav Real koji u najveću utakmicu godine ulazi sa jednim jedinim igračem iz vlastitog omladinskog pogona (Carvajal), koji u prvih jedanaest uz spomenutog Carvajala ima još samo jednog Španjolca (Ramos), taj mi je negdje pri dnu ljestvice simpatičnosti. (Usput, kod Atletica su četvorica iz početnih jedanaest ponikli u klubu, a uz njih kao domaći igrač tu je i Juanfran).

No, zanemarimo i to. Nogomet je (nažalost) postao oličenje globalizacije, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama. Zanemarimo i to što je prvakom kontinenta postala momčad koja je u posljednje tri utakmice natjecanja postigla dva gola, već sam spomenuo - jedan neregularan, jedan slučajan. Ali zapitajmo se iskreno kada smo zadnji put gledali tako nemoćan Real Madrid kao u te tri utakmice? 

Real je do naslova došao igravši u četvrtfinalu, kada pravi turnir zapravo tek počinje, protiv ionako (u europskim okvirima) nepoznatog Wolfsburga koji je k tome igrao jednu od najlošijih sezona novije povijesti, i tu se provukao jedva, zahvaljujući strahu Vukova koji nisu bili u stanju obraniti 2:0 ostvarenih pred svojim navijačima. Polufinalni dvoboji protiv Manchester Cityja ući će u povijest kao najdosadnije utakmice lige prvaka ikad odigrane. A u finalu ih je samo lutrija jedanaesteraca spasila poraza protiv Atletica. 

Istina, Kraljevi su imali svojih šansi. Možda su one, kad na kraju saberemo, bile i kvalitetnije od onih crveno-bijelih. Pamtimo primjerice kako je Luka Modrić dva puta u čiste prilike gurnuo Benzema i Ronalda. Ali postavimo stvari ovako: Da nije priznat neregularan gol, da li bi uopće došlo do produžetaka? 

Zidaneov sastav je u tri utakmice imao gol razliku 2:1, a omjer udaraca prema golu u te tri utakmice (sa sinoćnjim produžecima!) bio je 16:6. Računamo li i četvrtfinale, gol razlika je 5:3, a omjer udaraca u okvir gola 26:16 u korist Reala. U usporedbi sa prošlogodišnjim pobjednikom Barcelonom te brojke su porazne. Barca je u posljednje tri utakmice prošlogodišnjeg izdanja lige prvaka postigla čak osam golova, primila četiri, a računajući i četvrtfinale taj omjer je 13:5! 13:5 naspram 5:3! 

Ili, da ne ispadne da se radi o simpatiji prema Kataloncima, recimo da je Ancelottijev Real koji je osvojio naslov prije dvije godine u polufinalima i finalu (također sa produžecima) imao gol-razliku 9:1, sa četvrtfinalnim ogledima protiv Borussije Dortmund 12:3! Samo u jednoj četvrtfinalnoj utakmici tadašnji Real je više puta zaprijetio protivničkim vratima nego ovogodišnji u posljednje tri utakmice! 

Okrutan je nogometni Bog kada takvoj momčadi dodijeli više sreće pri izvođenju jedanaesteraca od one koja je na putu do Milana morala svladati Barcelonu i Bayern. Momčad koja od petnaeste minute ganja zaostatak do kojeg je došlo iz nedozvoljene pozicije. 

Puno se ovih tjedana pisalo o načinu nogometa koji gaji Diego Simeone, pa su razno-razni pametnjakovići više puta spomenuli pojam "anti-nogomet". Volio bih od istih čuti šta je onda ovo što je od četvrtfinala na ovamo pružio Zidaneov Real! S tim da Francuzu dajem određeni kredit, on je ekipu koja očito ima ozbiljnih tjelesnih deficita preuzeo tek početkom godine, nije imao prilike odraditi s njom pripreme i posložiti ih onako kako on želi. A čisto sumnjam da želi Real koji umjesto "bijelog baleta" pleše kazačok, ali u izvedbi pijanog Rusa. 

Madrid danas slavi, čestitkama ću se rado pridružiti, a zbog našeg Luke Modrića neću pretjerano ni žaliti zbog Atleticove sudbine. 

Ali zaista se ne mogu sjetiti kada je jedna momčad manje zaslužila naslov prvaka Europe, uključujući i Chelsea 2012. godine!