Sidebar

21
Sub, Lis

O Bože hvala ti...

Ostale lige
Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Zagrebački melem na sve sportske rane koje smo doživjeli zadnjih dana. Večer za pamćenje na Maksimiru, večer za povijest!

Pisao sam prije nekoliko dana kako sam uspješno eskivirao bilo kakvu vrstu druženja sa radnim kolegama, poglavito sa onima koji znaju koliko sam zaluđen nogometom. Kako objasniti nekome tko sport prati površno šta se to dogodilo u Bakuu, Oslu, a pogotovo u Lilleu. Privlačnijim mi se činilo sakriti se, čak prestati pušiti (nisam još počeo, da se pohvalim!), nego pokušati pronaći opravdanje za ljude u koje sam beskonačno vjerovao.

Kada sam jutros kročio kroz vrata kompanije u kojoj već godinama sve odreda davim „svojim“ nogometašima, rukometašima, košarkašima i inim „ašima“, imao sam osjećaj kao da sam ja jučer na maksimirskoj „ljepotici“ zabio pobjednički gol! Gotovo da su me dočekali i u špaliru mi odreda pružali ruku uz neizbježno „bravo, čestitam“!

Dobro, bilo je već i ranije ponekog razloga za slavlje, govorim o razdoblju u zadnjih 5-6 godina. Cibonino čudo u Beogradu, ili – sada mi je jasno – još veće čudo košarkaške reprezentacije u Ljubljani prije dvije godine. Pa i nogometnih pobjeda koje su bile vrijedne slavljenja. Ali zaista se ne sjećam kada je neki trijumf nekog hrvatskog sportskog kolektiva pao sa ovolike visine. Ne sa neba, nego još malo gore više.

Ja jesam nepopravljivi optimist, negdje duboko u meni postojala je nada da ćemo doživjeti neko čudo. Prizivao sam ga, pisao o njemu u najavi. Ali, iskreno, da me jučer netko prisilo da 100 kuna stavim na remi Dinama, ili na „hendikep“ pobjedu Arsenala, dakle dva razlike za goste, bez razmišljanja bi zaokružio ovu drugu opciju!

Pobogu, kada je Dinamo zadnji put slavio pobjedu u ligi prvaka, bio sam još nadobudni i nabrijani klinjo koji je taj uspjeh ispratio sa istočne tribine povremeno vrijeđajući Zlatka Canjugu i pokojnog predsjednika RH Tuđmana. A ni Dinamo tada nije bio Dinamo nego Croatia, tako da smo sinoć zapravo svjedočili prvoj Dinamovoj pobjedi u ligi prvaka!

Meni se dojmovi još nisu slegli. Još nisam shvatio kako je ekipa koja je bila tako neuvjerljiva protiv Hajduka, sramotno loša u tri od prve četiri europske utakmice, a po mom sudu tek prosječno dobra u preostalim susretima  ove sezone rasturila veliki Arsenal!? Da, rasturila!  Jer Dinamo je imao više udaraca prema golu, bolje šanse. Dinamo je mogao i morao postići  bar još jedan gol, a Arsenal je i ovaj jedan postigao nakon zaleđa.

Dinamo je sinoć bio velika europska momčad, a Arsenal nekadašnji Dinamo. Kako je samo bilo lijepo gledati bijesno-tužna lica Engleza na južnoj tribini. Lica ljudi kojima nije jasno kako su ostali praznih ruku. Koliko sam samo puta imao taj osjećaj...

Kako je lijepo bilo gledati i slušati jednog od najcijenjenijih trenera svijeta kako se vadi na fantastičnog rumunjskog suca i pokušava opravdati svoje pulene. A zapravo bi ispao najpametniji da je samo rekao: pobijedila nas je DANAS bolja momčad!

Naglasak je na „danas“. Suprotno „dobrim, starim“ hrvatskim običajima, ja se pokušavam držati one „U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne ponizi“. Ili – tko visoko leti nisko pada. A ne bih volio da nakon ove prekrasne pobjede bilo tko poleti previsoko. Niti među igračima, niti navijačima.

Nije Pivarić jučer postao igračina svjetskog formata. On je pružio svoj maksimum, pretrčao brdo kilometara, dao sve od sebe, ali nije zbog toga preko noći postao novi Roberto Carlos. Nije ni Fernandes postao kapacitet za Premier League, nego je još uvijek igrač koji nije uspio u Bundesligi, ali koji bi uz konstantu forme i odgovornost u igri kao sinoć mogao opet dobiti priliku  da se pokaže na toj razini. I tako dalje, i tako dalje.

Nije se ni Zoran Mamić nekim čudom probudio sa znanjem i iskustvom Alexa Fergusona, mada mu se na načinu kako je sinoć postavio i pripremio momčad može samo iskreno čestitati. Biješe to i sa trenerske točke gledišta jedno od najboljih izdanja nekog hrvatskog stručnjaka u novijoj povijesti! Imao je ideje, a svaka od njih se pokazala dobrom. Od odabira stoperskog para (Sigali je zaslužio posebnu pohvalu), Ademijevog „gušenja“ Özila (Drago Ćosić je dobro primjetio – kao da su trojica Ademija bila na terenu), Pjace u sredini koji napadački možda nije bio pretjerano raspoložen, ali je zato već u startu „gazio“ Artetu i tako spriječavao da crveni mirno grade svoje napade.

Modri su igrali defenzivno, prepustili su Englezima inicijativu, ali to nipošto ne znači da su igrali kukavički. Dapače! Nakon osvojene lopte po pet-šest igrača Dinama je hitalo u napad. Uostalom, pogledajte situaciju kod prvog gola: Tri igrača Dinama su na šesnaest metara, još dvojica na dvadesetak od gola Ospine. I to je najbitnija razlika naspram nekadašnjeg Dinama, onog koji je primao po šest-sedam golova protiv protivnika ovog ranga.

Neki kao da pokušavaju pronaći način da umanje vrijednost ove pobjede, pa spominju šest promjena u sastavu Wengerove momčadi u odnosu na prvenstvenu utakmicu protiv Stokea, kao i derbi protiv Chelseaja u subotu. Kao da je netko nagovorio francuskog učitelja i njegove učenike da podcijene protivnika, i kao da Dinamo u subotu ne igra derbi! Nama je naš važan kao njima njihov! Osim toga, i nama je na klupi ostao Henriquez, Ćorić je dobio mrvice kao i najskuplje pojačanje klupske povijesti. A startao je i 82 minute na terenu izdržao čovjek koji se nedavno vratio nakon višemjesečnog izbivanja zbog ozljede. Ne, pobjedu Dinama ne može umanjiti ništa, pa ni da je na suprotnoj strani stajala momčad koja je nekoliko sati ranije na „Hitrecu“ pobijedila juniore Dinama!

Ovo je ono što sam od Dinama očekivao i priželjkivao svih ovih godina. Ne očekujem da dođemo u polufinale, pa ni da prođemo u drugi krug. Ne tražim čak ni da budemo treći, jer objektivno – teško ćemo to ostvariti, unatoč ovoj pobjedi. Ali, da povremeno skinemo neki veliki skalp, da ostvarimo nešto o čemu će nogometna Europa pričati, to imam(o) pravo očekivati! A vjerujte, Europa je itekako registrirala i prokomentirala zagrebačku utakmicu.

Kada se odigra hrabro, zaista da sve od sebe, a ne onako paušalno, na riječima (da ne kažem kao naši reprezentativci u Norveškoj) onda se može izgubiti. Pogotovo protiv Arsenala, Bayerna, Reala i sličnih protivnika. A ne da izgubiš utakmicu još u svlačionici dok na terenu pokušavaš izmišljati toplu vodu i igrati „kontrolirani nogomet“.

Dinamo je sinoć pokazao kako je nogomet zapravo jednostavna utakmica. Kako je rekao veliki Miguel Munoz: „Kada imamo loptu - napadamo. Kada je ima protivnik - branimo se!"

Dvije ću stvari u moru tih pozitivnih dojmova od sinoć izdvojiti: Dinamo je trkački ne samo parirao, nego i nadtrčao ponajbolju momčad Engleske i kontinenta. Naravno da je igrač više pomogao i u tom segmentu, ali ako smo zbog nečega u prošlosti znali ostati kratkih rukava, onda je to trka.

Druga je izjava Zorana Mamića nakon utakmice: „Hvala Biliću i Jurčeviću!“

Ne samo da je, za razliku od mnogih kolega kojima je ego veći od Sljemena, okrenuo Slavenov broj i upitao ga za savjet, nego je to i javno priznao! Zapravo sam ga već otpisao kao trenera, i u trenucima ove euforije smatram da je premalo igrača napredovalo pod njegovim vodstvom. No, više zbog spomenutog detalja, nego zbog same utakmice i pobjede, zaslužuje novu priliku. Ne zato što ja obožavam Slavena Bilića, nego što je Mamić tim potezom pokazao da je voljan učiti, da se ne smatra bogodanim kakvim se nekada u javnosti predstavlja.

U trenucima dok dovršavam ovaj tekst, uživam gledajući kako rukometaši Zagreba rasturaju najskuplju rukometnu momčad svijeta. Dinamo i PPD su mi vratili vjeru u hrvatski sport nakon bolnih razočaranja proteklih tjedana. Nisam jedini koji će zapjevati: Malo mi za sriću triba...

Sad još samo da vječiti derbi bude praznik nogometa...