Sidebar

21
Sub, Lis

Nitko nije veći od kluba! Ili možda jest?

Typography
Francesco Totti u Romi, Iker Casillas i Raul u Realu, Lothar Matthäus u Bayernu... Zašto je klubovima danas tako teško od svojih legendi se oprostiti dostojanstveno, ili zašto je njima tako teško otići u miru?

Naravno, ima i suprotnih primjera. Čak i više nego ovih spomenutih. Spontano mi padaju na pamet Paolo Maldini ili Franco Baresi u Milanu. Ali u zadnje vrijeme sve češće se događa da klupske legende ne dobiju dostojan oproštaj i svoje često jedine nogometne ljubavi napuštaju poniženo, zaboravljeni od trenera, predsjednika, na klupi ili čak tribinama. 

Jedini koji u takvim trenucima pružaju iskrenu podršku svojim ljubimcima jesu navijači, jer novinarska potpora je zapravo, bar u većini slučajeva, samo glad za pričom. A ovakve poput Totijeve u ovoj sezoni tjednima pune naslovnice. Ta navijačka privrženost pojedincima je zapravo paradoksalna, jer svaki istinski fan podržava klub i ponavlja onu staru kako je klub iznad svega i iznad svakog. Na jednom od naših stadiona to je ispisano na transparentu: Igrače odlaze, uprave prolaze, ostajemo samo Dinamo i mi. A umjesto Dinamo možete staviti ime bilo kojeg kluba.

Dok je u Hrvatskoj i sličnim, sportsko-ekonomski slabijim zemljama u toj izreci puno istine, jer se navijači u iznimno rijetkim slučajevima stignu pošteno upoznati sa igračima prije nego ovi odlepršaju na bogatija odredišta, na zapadu postoje iznimke koje odudaraju od pravila koje nam je nametnuto u modernom nogometu i po kojem su nogometaši u vječitoj potrazi za "novim izazovima". U prijevodu - većom plaćom za sebe i većom provizijom za svoje "savjetnike" koji u biti i određuju šta igrač želi.  

Kada se u takvom okruženju u ovo moderno vrijeme (od "Bosmana" na ovamo, dakle od 1996. godine) pojavi jedan Totti, njemu je zagarantirana naklonost navijača kluba za koji igra i ogroman respekt svih drugih istinskih ljubitelja nogometa. Zauvijek. Ne čudi da je u Madridu Totti dobio ovacije tribina kada je nedavno na utakmici osmine finala lige prvaka ulazio u igru u 74. minuti. Od ljudi čiji je omiljeni klub u karijeri odbio više puta!

Francesca Tottija je pokojni Vujadin Boškov 1993. godine promovirao iz mlade momčadi Rome (Primavera) u prvu ekipu i 28. ožujka u Brescii mu, kao šesnaestogodišnjaku, podario prve seniorske minute u "Giallorossi" (žuto-crvenom) dresu. Jedinom uz onaj talijanske reprezentacije koji će do danas, 23 godine kasnije nositi! Osvojio je on i u najdražem dresu poneki trofej, bio prvak Italije, dva puta osvojio kup, a sa reprezentacijom je prije deset godina došao do naslova prvaka svijeta. Međutim, svjestan je bio da bi prelaskom u Madrid, Barcelonu, München, Manchester (a svugdje je mogao) podebljao novčanik i osvojio poneku "kantu" više. Nijie ga zanimalo, ostao je kod kuće, vjeran svojoj prvoj ljubavi.

Preko 700 utakmica odigrao je "Il Capitano" za Vukove postigavši pritom gotovo 300 golova. Ne treba ni napominjati da je u obje kategorije klupski rekorder, debelo ispred De Rossija (također je cijelu karijeru proveo u Romi!) odnosno Roberta Pruzza. 

Uzmemo li u obzir sve navedeno, zar je moguće da gospodina Spallettija i nadređenog mu Jamesa Pallottu (predsjednik Rome) čudi što će se bez razmišljanja prikloniti na stranu kapetana u sukobu sa trenerom koji je također omiljen među većinom klupskih pristaša, ali koji je ipak iz Toskane (nije Romano di Roma, dakle rođeni Rimljanin) i u drugom mandatu tek nekoliko mjeseci tu (u prvom je klubu donio kup)? 

Iako su u današnje vrijeme rijetkost, igrači poput Tottija koji su gotovo cijelu karijeru proveli u jednom klubu ipak postoje. Na slici je 11 ponajboljih iz te kategorije, nazovimo ih FC Lojalnost. 

 

Zašto klubovi sve teže pronalaze načine da zaslužene igrače u mirovinu, odnosno u "polumirovinu" u bogate arapske zemlje ili u posljednje vrijeme Sjedinjene Države, pošalju uz buket cvijeća, iskren stisak ruke i ovacije tribina? Većinom se radi o egu, s obje strane. Pa si jedan Spalletti nepotrebno pumpa autoritet tako što će pustiti Tottija da se kao klinac zagrijava, a ne uvesti ga u igru, baš kao što to čini Ante Čačić Ivici Oliću.

Igrači koji uživaju bespogovornu potporu tribina u datom momentu u očima trenera, izvršnih ili inih predsjednika, sportskih direktora, postaju opasnost. Njihov utjecaj na trbine je toliki da spomenuti funkcionari u njima vide neprijatelje koje treba eliminirati, ili im slomiti duh i tako ih dovesti do predaje. Obično u trenucima kada stvari ne idu onako kako bi trebale, u slučaju Rome je to niz loših rezultata i opasnost da se prokocka plasman u ligu prvaka. A zapravo nisu svjesni, upravo Totti je dokaz, da je takvim igračima zapravo najviše stalo! Baš kao što je Maldini do posljednjeg pretrčanog kilometra davao cijelog sebe za Milan, Gerrard za Liverpool, del Piero za Juventus, tako i Francesco zadnji atom snage daje kako bi Vučica ove sezone ostvarila zadane ciljeve i izborila bar kvalifikacije za ligu prvaka. 

Veličina kluba se oslikava i u tome na koji način će se oprostiti od svojih velikana, a poput Rome ove sezone u bliskoj prošlosti su griješili neki drugi klubovi, prije svih Real Madrid. Koliko god se Ikeru Casillasu može prigovoriti zbog sumnji da je svojoj djevojci/zaručnici odavao tajne iz svlačionice kako bi se ona profilirala u svojoj novinarskoj profesiji, ipak je nakon više od 500 utakmica u 26 godina na Bernabeuu, odnosno u mlađim kategorijama zaslužio više od "noge u stražnjicu". Nekoliko godina ranije raskinuli su ugovor sa kapetanom i rekorderom Raulom koji je razočarano otišao u Schalke i kasnije odbio oproštajnu utakmicu u organizaciji kraljevskog kluba.

U mojim očima, proglasite me slobodno ludim romantikom, nogomet prije svega živi od navijača. Interes sponzora i tv-kuća, dakle novac koji se slijeva u nogometne klubove i natjecanja, potiče od punih stadiona i interesa navijača. Želja pojedinaca da igraju nogomet, da budu što bolji igrači, treneri, da uđu u legendu, ona također potiče od punih stadiona, atmosfere i doživljaja kakve samo nogomet može ponuditi. Ali, ljudi poput Tottija, De Rossija, Maldinija, Baresija, Cherundola (1999-2015 u Hannoveru), Puyola, Jamiea Carraghera su gotovo jednako bitni za igru kao navijači.

Posebno u ovo moderno nogometno doba...