Sidebar

21
Sub, Lis

Može li Madrid šokirati Kataloniju?

Typography
U predvečerje jedne od najvećih nogometnih klupskih utakmica pokušavamo odgonetnuti uzroke krize Barcelone i uspona Reala. Jesu li Kraljevi favoriti na Camp Nou? 

Kada sam posljednji put pisao o dva vječita rivala bilo je to nakon uvjerljive pobjede Katalonaca usred Madrida kada su Modrić i društvo popili četiri komada, a Barca pobjegla na šest bodova već nakon dvanaest odigranih utakmica. Osveta je stigla pola godine kasnije, Real je u „uzvratu“ slavio 2:1 i gurnuo Blaugranu u prvu i jedinu krizu prošle sezone. U njoj su ispali iz lige prvaka, a umalo je rezultirala i gubitkom naslova prvaka koji su im mnogi dodijelili još u veljači kada je Atletico zaostajao osam, a njihov gradski rival čak dvanaest bodova. Ipak, nakon još dva poraza Enriqueova momčad se probudila osmicom u La Coruni i do kraja nanizala još četiri pobjede bez primljenog gola te osvojila još jedan „Campeonato“.

Madriđani su pak došli do još jedne „kante“ u ligi prvaka, upisali „Undecimu“ i tako spasili sezonu u kojoj su smijenili još jednog trenera, u prvenstvu većinu vremena proveli na trećoj poziciji, a od kupa se oprostili administrativnom greškom (igrao Chernyshev, a imao je kartone) koja je samo potvrdila da na Bernabeuu puno toga ne štima.

Šta se u međuvremenu promijenilo pa Real na sutrašnji ogled po mnogima dolazi kao favorit?

Ono što se činilo kao sredstvo za instant-uspjeh malo po malo se ispostavlja kao sustav. Zinedine Zidane nije imao puno trenerskog iskustva kada je dobio priliku voditi Blancose, ali nemjerljivu karizmu čovjeka koji je u karijeri osvojio sve. A tom karizmom je, čini se, osvojio i „kupio“ igrače kojima je godinama pod različitim trenerima problem bio momčadska igra, borbenost, agresivnost, a uspjehe su temeljili na pojedinačnim kvalitetama svojih mnogobrojnih zvijezda. Danas je to ekipa u kojoj individualna klasa ne pati, ali istovremeno nitko nije „prelijep“ da bi igrao ulogu vodonoše. Trkački su neusporedivo kvalitetniji nego na početku prošle sezone, a iako su neke odluke donesene prisilno, zbog ozljeda, pokazale su se kao pun pogodak. Kovačić odlično surađuje sa Modrićem pa je sredina vrlo dobro pokrivena, Bale puno više sudjeluje u defenzivi gdje se, bar povremeno, pojavljuje čak i Cristiano, a mentalno djeluju jače pa i utakmice koje odigraju lošije uz malo sreće odu na njihovu stranu. Primjerice proteklog vikenda protiv Gijona kada je naš Čop promašio jedanaesterac za izjednačenje, ili sraz protiv Athletic Bilbaa  kada je Morata pobjednički gol dao u 83. minuti.

Dogode se i podbačaji. U tu kategoriju svakako spada domaći remi protiv Eibara, pa i proiv Villarreala, a ni u Varšavi se nisu proslavili mada ih gubitak ta dva boda nije previše zabolio. No ukupno gledano, Real u ovoj sezoni nije imao faze duže od 10-ak dana u kojoj bi se nazirali ozbiljniji znakovi pada forme. Međutim, da li je to dovoljno da bi ih se proglasilo favoritima uoči puta na obale Sredozemnog mora?

Ili, da li je Barcelona zaista toliko očajna da bi pred svojim navijačima prihvatila ulogu autsajdera?

Za razliku od svojeg vječitog rivala, Barcelona mora nositi breme očekivanja ne samo pobjeda i trofeja, nego i lepršave igre. Za moderni Real je „joga bonito“ poželjna, ali sve je u redu ako se na kraju podigne pokal. Makar nakon jedanaesteraca, kao u finalu lige prvaka protiv Atletica. I dalje im tepamo „bijeli balet“, ali ako će bodove donijeti manje elegantni bavarski Schuhplattler, neka mu bude!

Ljestvica je neumoljiva, Katalonci zaostaju šest bodova i za razliku od Bijelih sutra  već igraju utakmicu „to be or not to be“ kada je Primera u pitanju. Ma koliko nas je prošla sezona naučila da se svašta još može dogoditi. Problem Enriqueove momčadi je što su one utakmice koje su bile „na nož“, a kakve su Realovci rješavali u svoju korist, otišle na za njih pogrešnu stranu. Izgubiti doma od Alavesa je nedopustivo, pa i bez Messija u sastavu. Celta Vigo je ekipa koja im tradicionalno ne leži, tamo su i prošle sezone dobili „po tamburi“ (1:4), a sezonu ranije Celta je slavila usred Barcelone, tako da taj poraz možemo svrstati u kategoriju podnošljivih.

Međutim, najviše poremećaja izazvao je poraz u Manchesteru. Drugo poluvrijeme u kojem je bivši učitelj sa svojim novim učenicima očitao lekciju starim bitno je poljuljao samopouzdanje bez kojeg nisu ni sa igračem više, na svom terenu, uspjeli zabiti gol Malagi. Oko Camp Nou se uvukao nekakav nemir, pojavile su se sumnje u kvalitete momčadi kojih nije bilo već godinama, a dolazak Reala se dočekuje sa zebnjom i strahom od novog poraza.

Činjenica je ni da igra FCB ne oduzima dah kako je znala u prošlosti. Poput Reala minule sezone, previše se uzdaju u pojedince, posebno u bljeskove trojke MSN. Bokovi su bezopasni, Jordi Alba van forme, a Digne i Sergi Roberto, zapravo vezni igrač, nekonstantni. Stoga ne čudi interes kluba za Darija Srnu, makar je on samo jedan od kandidata. Jedna od opcija koje se spominju jest da domaćin zaigra u 3-4-3 sustavu, sa trojicom stopera (Umtiti, Mascherano, Pique), što su uspješno testirali protiv Leganesa i La Corune. S obzirom da Jordi Alba nedostaje zbog ozljede, ta opcija se čini još izglednijom. No, Real je ipak drugi kalibar pa je pitanje da li će se Enrique odlučiti na takav rizik.

Taktike ionako neće odlučiti ishod ove utakmice. Momčadi se previše dobro poznaju, prevelika je koncentracija klase u oba tabora da bi neka taktička zamka urodila plodom.

Jednima nedostaju Mathieu, Alba i Iniesta, no kako će sa druge strane faliti Bale, Kroos i Morata nitko nema prednosta kada su izostanci u pitanju. Otrcana je fraza koliko je istinita – u derbijima je teško prognozirati pobjednika, moguća su sva tri znaka. Ali, nikada nisam bježao od prognoza, pa ću podijeliti sa vama mišljenje da od sutra kreće Barcelonin lov na Madriđane i da će gosti pognutih glava napustiti Camp Nou.

Ono što je gotovo zagarantirano je spektakl. Zadnji put bez golova ova dva velikana odigrali su daleke 2002. godine, a 1:0 je posljednji put bilo prije sedam godina!