Sidebar

16
Sub, Pro

Kada je marketing bitniji od svega...

Ostale lige
Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Nakon debakla kraljevskog kluba u 172. El Clasicu u Madridu je nastala panika. Navodno su neke zvijezde zaprijetile "Ili ja, ili trener!", navodno se "o glavi" radi i predsjedniku Perezu, navodno je u svlačionici turobna atmosfera. Puno tih "navodno", ali teren je pokazao da je razlika između dva velika rivala golema, i to ne od jučer...

Ako niste baš navijač Reala, onda ste u subotu još jednom mogli uživati u nogometu a'la Barcelona. Možda sam neuka seljačina, ali nikakva Beethovenova simfonija, Picassova "škrabotina" ili Puccinijeva opera ne može mi ni približno izazvati emocije koje nahrupe uslijed perfektno odigrane nogometne utakmice. A ako ono od katalonske momčadi u subotu nije bilo perfektno, onda je bilo prokleto blizu! 

U satima i danima nakon tog velikog dvoboja čuđenje. "Zar je između vječitih rivala tolika razlika?" ili "Gdje je toliko pogriješio Benitez?" bila su najčešća pitanja, a zapravo pobjeda Barce i nije toliko iznenađenje. Pa čak ni u ovoj visini! 

2000. godine Real je, pod istim predsjednikom koji je na vlasti i danas (u međuvremenu je dvije i pol godine na toj poziciji bio i Calderon) krenuo u projekt "Los Galacticos". Ideja je bila da kraljevski klub dovede ponajbolje svjetske igrače i postane dominantan u svijetu nogometa kao što je to bio pedesetih godina kada je pet puta za redom osvajao naslov prvaka Europe. Perez je tada počeo probijati granice transfernih odšteta, pa su 2000. i 2001. dovedeni Luis Figo za 60 milijuna, a Zinedine Zidane za 73.5 milijuna Eura. 2002. im se pridružio "originalni" Ronaldo za 45 milijuna, a godinu kasnije David Beckham za 37.5 milijuna Eura. Pored takvih suma, transferi poput onog Conceicaoa (25 mil.), Waltera Samuela (23 mil.), Jonathana Woodgatea (18.3 mil) čine se kao dječja igra.

U drugoj eri Florentina Pereza, započetoj 2009. godine, izdaci za zvijezde dosegle su nivo više. C. Ronaldo je Manchesteru plaćen 94 milijuna Eura, Gareth Bale 91, James Rodriguez 80 milijuna, već zaboravljeni Kaka Milan je napustio za 65 milijuna, a po 35 milijuna koliko su plaćeni dolasci Xabija Alonsa iz Liverpoola i Benzeme iz Lyona pored spomenutih suma zvuče kao da su se dogodili na rasprodaji.  

U tih 15 godina, računajući dakle i razdoblje vladavine Ramona Calderona (srpanj 2006. do siječnja 2009.) transfer bilanca, tj. ukupan iznos za koji su dovedeni igrači minus iznos za koji su igrači prodavani iznosi nevjerojatnih -897.10 milijuna Eura, a ukupno plaćene odštete za igrače čak 1.522 milijuna, odnosno milijardu i petstodvadesetdva milijuna Eura! Među njima su i papreno plaćeni prolaznici poput primjerice Illaramendija (32 milijuna) ili Robinha (24 milijuna). 

Za usporedbu, u istom razdoblju Barcelona je u "nove noge" investirala nemalih, ali ipak neusporedivo manjih 1.117,65 milijuna. To je manje za, recimo, Cristiana Ronalda, Benzemu, Modrića, Balea, Jamesa, Kroosa i još ostane za Neymara. Gotovo da smiješno zvuči da je Bayern München u tih petnaest godina za odštete izdvojio 645,95 milijuna Eura. No, na to ćemo se vratiti nešto kasnije. 

Barca je u posljednje vrijeme nekoliko puta visoko slavila protiv Madriđana. U studenom 2005. u Madridu je bilo 3:0, briljirao je Ronaldinho. U rujnu 2009. na istom stadionu semafor je na kraju pokazivao 2:6, uz po dva gola Messija i Henryja. U studenom 2010. bilježimo 5:0 za Blaugranu, ali na njenom Camp Nou. Tu su, opet u studenom koji očito ne leži Realovcima, 2004. godine slavili 3:0. Što se Reala tiče, jedinu rezultatski uvjerljivu pobjedu u ovom stoljeću protiv Barce upisali su u svibnju 2008. godine (4:1), ali u situaciji kada je prvenstvo već bilo odlučeno.

Dakle, visoke pobjede Katalonaca u posljednje vrijeme nisu tako rijetka pojava, vrijedi to i za Bernabeu stadion, da bi ovih subotnjih 4:0 bilo tretirano kao čudo!

Benitez je 13. trener od del Bosquea koji je vodio Real od 1999. do 2003. godine, a javna je tajna kako su tu klupsku legendu otjerali jer - optički nije pristajao uz projekt "Galacticos". Zamijenio ga je "zgodniji" Queiroz, no on je ostao manje od godinu dana. Jedini koji se zadržao dovoljno da skupi četverocifreni broj dana, tj. nešto više od tri godine, bio je Jose Mourinho. Svi ostali manje od dvije sezone. Barcelonu su pak od 2003., kada je u Madridu smijenjen del Bosque, vodila samo petorica - Rijkard, Guardiola, Vilanova (zbog bolesti ga je povremeno mijenjao Roura), Martino i sada Enrique. Kod Bayerna dirigentsku palicu su u ovom stoljeću držala šestorica.   

Od igrača koji su nastupili u posljednjem El Clasicu, u redovima pobjednika čak sedmorica su iz klupske omladinske škole. Kod domaćina jedan jedini, a i taj je ušao s klupe - Carvajal. Što se te stavke tiče, kod Bayerna bitnu ulogu igraju trojica (Lahm, Müller, Alaba), kada je zdrav među kandidatima je i Badstuber, a na vrata prve momčadi kucaju neki mladići poput Gaudina koji je već nekoliko puta nastupio za seniore. 

I za kraj - trofeji. Prvenstvo Španjolske dva rivala većinom podjele među sobom. U zadnjih 15 godina samo tri puta netko drugi je osvojio Primeru - dva puta Valencia te jednom Atletico Madrid. Od preostalih dvanaest trofeja sedam je pripalo Barceloni, Realu dva manje. Kup je u katalonsku prijestolnicu otišao tri puta, dva puta pripao je kraljevima. A onaj možda najvažniji, sigurno najprestižniji - "pehar sa velikim ušima" ili ligu prvaka - Barca je osvajala četiri puta, Real dva puta. Baš kao i Bayern sa više nego dvostruko manjim ulaganjima. Uz to, Bayern je klub bez i jednog centa duga dok ih "kraljevski" klub ima preko 600 milijuna! 

Usporedimo li dakle sve ove brojke, pogotovo one o odštetama za igrače, a još više ove o radu omladinske škole, vrlo lako ćemo doći do zaključka kako je pod Perezom Real više no ikad postao nakupina (pre)dobro plaćenih zvijezda, a sve manje nogometni klub sa kojim se navijaču lako identificirati. Odnos prema legendama (spomenuti del Bosque, Raul, Casillas) sve je drugo nego kraljevski, a predsjednik je otovreno priznao kako je neke igrače dovodio isključivo vođen njihovom popularnošću i marketinškom isplativošću. 

Paradoksalno je da gotovo nema trenera na svijetu koji ne bi volio voditi Real, a zapravo se radi o klubu koji struku najmanje cijeni. Ili će netko pronaći suvislo objašnjenje zašto je smijenjen Ancelotti? Ili Pellegrini koji, istina, nije osvojio ni jedan trofej, ali je u cijeloj sezoni izgubio samo sedam utakmica, u prvenstu tek četiri? To je klub u kojem se stolica opasno tresla i aktualnom treneru već uoči derbija, a u tom trenutku je imao jedan jedini poraz, i to u pretposljednjem kolu na gostovanju kod Seville. Ma koliko god meni od prvog dana nije jasno zbog čega su Beniteza uopće postavili za trenera!

FC Real Madrid će uvijek biti veliki klub. Uvijek će za njega navijati milijuni širom svijeta, a bijeli dres će se nositi na svim kontinentima. Bit će i trofeja, kako domaćih, tako i internacionalnih. 

Ali da porazi poput ovog u subotu ne bi bili "normalni" ili očekivani kao što je, ma koliko nekom možda zvučalo glupo ili pretenciozno, ovih 0:4 bilo meni, onda Real mora opet postati nogometni klub. Zaboraviti galaksije, ne kupovati igrače zato što su popularni, nego one koji su u datom momentu potrebni, ne dozvoliti da se bilo tko postavi iznad kluba, pa ni iznad trenera.

Ovo posljednje se ne odnosi samo na Cristiana Ronalda...