Sidebar

21
Sub, Lis

Imamo još jednog trenera u "petici"!

Typography
Naš bivši izbornik Niko Kovač od danas je trener Eintrachta iz Frankfurta. Hrvatska je tako, pored senzacionalnog Slavena Bilića u Engleskoj, dobila još jednog trenera u jednoj od najjačih svjetskih liga!

Otkako je napustio, odnosno otkako su ga prisilili da napusti klupu hrvatske nogometne reprezentacije, Niku Kovača gotovo da nismo viđali u domaćim medijima. Nije se on nikada gurao na naslovnice niti je imao nekog svog novinara kojem bi platio večeru, popravak auta ili novo zubalo, a zauzvrat dobio reklamu u vidu priče za naivce kako se pola Europe otima baš za njegove usluge. Prepustio je to nekim drugim osobama, nekim drugim bivšim izbornicima. A oni su umjesto u Ukrajini, Rusiji ili Engleskoj, gdje su ih spomenuti plaćenici silom gurali, završili primjerice u Iranu. I tamo su jednako uspješni kao i svojevremeno ovdje.

Da sam ja na mjestu Nike Kovača, ja bih likovao! Ekstra za ovu situaciju bih otvorio račun na nekom od takozvanih društvenih medija i redom u neku stvar slao sve one neznalice koji su ga otpisali. Ali, Niko Kovač nije ja. On se svih ovih mjeseci niti jednom nije javio u bilo koju redakciju i ispričao neku svoju priču. Stoički kako se nosio sa svim pritiscima dok je vodio Vatrene podnio je i rastanak. On je znao da je netko prepoznao kvalitetu, pošten odnos prema poslu, poslodavcu, navijačima. Disciplinu po kojoj je prednjačio kao vođa, bilo kao izbornik, bilo kao kapetan. Sve što kod nas "ne prolazi", jer "mi nismo Nijemci". 

Zato Nijemci jesu Nijemci, pa ne čudi da je naša bivša desetka prvu priliku da samostalno vodi nekog prvoligaša dobila upravo u zemlji u kojoj je rođen. U zemlji u kojoj ga samo po dobrome pamte još iz igračkih dana. Tamo gdje vrlo dobro znaju, pročitao sam danas u mnogim komentarima, da "Berliner" rođenjem i Livnjak porijeklom sa klupe Hrvatske reprezentacije nije otjeran zbog loših rezultata, nego jer ima kičmu! Zato što je svoj i što nije naučio funkcionirati u sistemu gdje valja biti dobar sa "funkcionerima" i ljudima iz partije, odnosno stranke. 

Nije tajna, to ću priznati kada god mi se ukaže prilika, da Kovače obožavam. Niku pogotovo. Isto tako ću priznati da ta privrženost nije samo plod njegovog (pre)kratkog mandata na klupi mlade pa A reprezentacije, nego i oduševljenosti izdanjima u kockastom dresu. Voljeli ga ili ne potvrditi ćete da je bio primjer požrtvovnosti i odanosti. Ima tu i lokalpatriotizma, s ponosom pričam kako su Robi i Niko iz Livna, baš kao što sam nekada s ponosom u istom kontekstu pričao o Davoru Šukeru. Njega u međuvremenu rado prepuštam Osijeku, sa Kovačima mi se sigurno neće dogoditi isto. 

Ali nisu samo to razlozi zašto sam danas sretan kao da sam ja dobio posao u jednoj od najboljih nogometnih liga na svijetu. Drago mi je zato što mogu čiste savjesti učiti sina kako se isplati biti pošten, kako se za uspjeh ne mora uvlačiti nikome u stražnjicu. Da ga propaganda neće dovesti na bilo koju poziciju i da tisuću puta ponovljena laž neće postati istina. Kad tad će tako biti i u Hrvatskoj.

Naravno da pukim preuzimanjem kormila frankfurtskih Orlova braća Kovač nisu postigli neki vrhunski rezultat, makar su rijetki Hrvati koji se od osamostaljenja mogu pohvaliti da su radili u zemlji svjetskih prvaka. Pred njima je težak zadatak spašavanja broda koji je početkom ove godine počeo tonuti. Kao što sam u Švabi pisao, Eintracht nije pobijedio od 24. siječnja, sa ionako loše 14. pozicije pali su na 16. koja u Njemačkoj znači play-off za očuvanje prvoligaškog statusa. Momčadi fali svako samopouzdanje, atmosfera u klubu je loša, navijači su u posljednjih nekoliko utakmica zvižducima ispratili momčad u svlačionicu. 

Situacija neodoljivo podsjeća na onu kada je preuzeo Hrvatsku uoči doigravanja za odlazak na svjetsko prvenstvo. Tada je misiju apsolvirao bravurozno, ne sumnjam da će i ovu! 

Preuzeo je klub koji, istina, u ovom stoljeću nije postigao neki veći uspjeh. Zapravo već 20 godina, otkako je 1996. prvi put u povijesti ispao iz prve lige, šeta između Bundeslige i Bundeslige 2. Unatoč tome radi se o jednom od najpopularnijih klubova u zemlji. Na utakmice Orlova na Waldstadionu i ove, rezultatski užasne sezone, redovito dolazi prosječno 46 tisuća ljudi. Oni maštaju o prošlim vremenima, 1959. su bili prvaci Njemačke, četiri puta osvajali kup, 1980. čak i jedan europski trofej - kup UEFA. No zasada će biti zadovoljni da se na ljestvici pomaknu bar jedno mjesto prema gore. 

Momčad ima potencijal, vjerujem da kvalitetom pripadaju u sredinu ljestvice, negdje između 9. i 12. mjesta (u Švabi sam ih na početku sezone tamo i svrstao). Siguran sam da će Niko brzo pohvatati konce i ostvariti zacrtane ciljeve.

A onda će se i naši vrli novinari natjecati koji će napisati ljepši, mirišljaviji članak.

Slaven Bilić može napisati knjigu o tome...