Sidebar

18
Čet, Sij

Šta sad, je li Damir opet Sammir?

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Nakon gotovo sedam godina neslavno je završila jedna od najkontroverznijih priča Dinamove povijesti. To zaslužuje poseban komentar, zar ne? 

Sedam dugih godina! Toliko je prošlo otkako čekamo. Da proigra. Ili, budimo pošteni prema njemu, da proigra u kontinuitetu. Da odraste. Da se smiri i napokon počne živjeti iole profesionalno. Da pruži ono što je naznačio da može pružiti. Da prestane piti, ili da bar pije manje. Da ode i postane "najskuplji igrač Dinamove povijesti" (citat tata Mamić).

Sedam godina poslije Sammir je doista najskuplji Dinamov igrač u povijesti. Ne sjećam se da je bilo koji toliko zarađivao, a da će otići besplatno!

Sedam godina! Kada je Jorge Sammir Cruz Campos došao u Dinamo Slaven Bilić je bio izbornik reprezentacije Hrvatske, a uspješne kvalifikacije za EP u Austriji i Švicarskoj te slavna pobjeda na Wembleyu tek su se trebali dogoditi. Možete li sada zamisliti koliko davno je to? Ne? Može onda ovako: Ivo Sanader je bio premijer Hrvatske, i to relativno omiljen. Godinu dana nakon Sammirova dolaska u Hrvatsku Sanader je dobio drugi mandat! Još uvijek premalo? Kriza koja nas sada drma već toliko dugo da se praktički i ne sjećamo kada je počela nije se ni naslućivala! Michael Jackson je bio živ! Jeste li otprilike shvatili? 

Sedam godina, zapravo idemo opet biti do kraja pošteni, pet godina trpim optužbe da sam rasist samo zato što sam već tada tvrdio da taj čovjek ne zaslužuje dres Dinama, kamoli onaj reprezentacije. Posebno nakon što sam to napisao u tekstu "Sammir postao Damir". Iza svake napisane riječi prije nešto više od godinu dana stojim i danas. Pročitajte ako niste, podsjetite se i ako jeste, bit ću toliko samouvjeren i tvrditi da se isplati. 

"Pao je kao Al Capone" reče veliki gazda, a hoće reći da ovaj put nije napravio toliki eksces kao što je znao, nije završio u pritvoru ili nešto slično, nego je napravio "sitnu glupost" zbog koje mu je nastup u Eindhovenu bio zadnji u dresu Dinama. O čemu se radi nije ni bitno, bitan je trenutak u kojem se Mamićevo "odričem se" događa. Nema veze s tim što nije htio potpisati novi ugovor? Dajte molim vas, pa da li doista mislite da smo tolike budale? 

Kada je prvi put stidljivo izjavio kako neće potpisati novi ugovor, bivši izbornik i Mamićev potrčko ga nije pozvao u reprezentaciju. Kao upozorenje, da shvati kako se sa rogatima ne valja bosti. Iako tada nije bio u ništa lošijoj niti boljoj formi nego kada je startao u početnoj postavi protiv Škotske. U utakmici koju smo, samo usput, izgubili. Sada kada je jasno da novi ugovor definitivno neće potpisati, ima razriješene ruke i može sutra već otići iz Dinama. I klub, ali i reprezentacija morali su trpiti sve njegove mušice dok je bilo nade za obitelj Mamić da će na njemu zgrnuti veliku lovu. Sada kada je jasno da taj film neće gledati, Mamići ga se odbacuju štiteći taj isti klub. Jer, klub je svetinja, klub je iznad svih, zar ne? 

Napisao sam već u spomenutom tekstu, Sammiru osobno ništa ne zamjeram. Nije ni prvi ni posljednji talent koji od sebe nije napravio ono što je mogao. Bar za sada. Taj dečko je u mladim danima postao igračka u rukama moćnika, na njega je natovaren prevelik teret koji nije mogao podnijeti, i pod kojim je pokleknuo. On je ostao dječak, pubertetlija u tijelu muškarca koji očito ni danas nije svjestan odgovornosti koju ima kao igrač Dinama, a pogotovo kao reprezentativac. Nedefiniran karakter, bar kada je nogomet u pitanju. Uostalom, mada ovo govorim sa rezervom jer ne poznam čovjeka Sammira, nije svjestan niti odgovornosti koju ima kao otac. Da je tako, valjda bi bilo normalno da su u Zagrebu i u zemlji koju je odabrao kao drugu domovinu uz njega djevojka i sin.

Kada kao 19-godišnjak dođete u stranu zemlju, na drugi kontinent, kada prvi put u životu vidite snijeg, kada već nakon dvije godine postanete predmet diskusija (da ne kažem svađa), logično je da to ostavi traga. A kada ste, kao što je on, indiferentan na sve što se oko vas događa, to nimalo ne olakšava stvari. Prema riječima Zorana Mamića, i odluku o "otkazu" u Dinamu primio je bez emocija, što je zapravo tužno. Ipak je proveo sedam godina tu, pa bi normalna reakcija trebala biti žaljenje, ako ćemo biti patetični - možda čak i poneka suza. 

Šta je ostalo od sedmogodišnjeg loptanja bivšeg mladog reprezentativca Brazila u Zagrebu? Neki će reći: tri utakmice. Werder, Malmö i Villarreal. Nije ni to do kraja istinito, tu i tamo bi bljesnuo i u HNL, ali sve u svemu - premalo. A mogao je biti Eduardo, ljubimac. Ne samo Zagreba i navijača Dinama, nego cijele nacije. Samo da je htio i da su ga pustili da to pokuša biti. Bez pritiska, bez tepanja kako je nečiji "Filho". Ovako, više ćemo se sjećati jednog Tonela koji je tu bio tek nešto više od dvije godine, pa čak i Georga Kocha koji je u dresu modrih odradio jednu sezonu.

Sammir i njegova priča su odličan dokaz kakve mutikaše i interesdžije vode zagrebački klub, a u posljednje vrijeme nažalost i reprezentaciju. Račun za to već je odavno ispostavljen u vidu praznih tribina.

I ovoga puta, kao i prije godinu dana, Sammiru želim sve najbolje. Iskreno, od srca. Neka mu napokon "prorade klikeri" i ovaj rastanak sa Dinamom bude fitilj koji će zapaliti preokret u njegovom poimanju života nogometnog profesionalca.

Želim mu da u dogledno vrijeme zasluži novi poziv u reprezentaciju, a ovih sedam godina bude sažeto u tri riječi: bio sam mlad...