Sidebar

20
Ned, Svi

Spasite Hajduk!

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Vijest o mogućem stečaju Hajduka brzo se proširila i uzburkala more između Marjana i Supetra

Od prvog dana kako sam za svoj gušt i za nekolicinu prijatelja zaplivao "novinarskim vodama" i krenuo u projekt Lopta, ne krijem da sam navijač Dinama. Nisam čak niti jedan od onih koji će reći kako patriotski navijaju za svaki Hrvatski klub u Europi. Pogledam svaku utakmicu koju mogu, ako mi se uklopi u plan čak se zaputim do Poljuda da pogledam poneku utakmicu, ali iskreno - gotovo da mi je svejedno da li će Hajduk proći nekakvu Žilinu, Stoke ili Inter. Jedino što me vuče na stranu bilih je onaj famozni koeficijent.

Ipak, nije mi teško priznati da prema Hajduku osjećam veliki respekt. Puno je klubova na svijetu koji se smatraju Més que un club, ali Hajduk je definitivno upravo to - više od kluba. Dovoljan je pokazatelj ova sezona u kojoj Splićani zaostaju za prvim mjestom u ligi već osam bodova nakon samo trećine prvenstva, a poljudska ljepotica je daleko najpopunjeniji Hrvatski stadion. Ili činjenica da se nakon sjednice Gradskog vijeća na kojoj su neki političari digli ruku protiv jamstva Hajduku, unatoč prolomu oblaka i hladnoći, spontano okupilo nekoliko stotina pristaša majstora s mora u znak protesta protiv takve odluke. 

Listajući razne portale i forume na nekoliko mjesta sam naletio na komentare kako stečaj ne bi bio toliko stravičan ishod, a kao najveći uzor se spominje Glasgow Rangers. Prijatelji dragi, Rangersima je licencija uskraćena zbog dugova u visini od gotovo 170 milijuna Eura, i klub je izbačen iz prve i shodno propisima prebačen u četvrtu ligu. U slučaju Hajduka se radi o 30 milijuna Kuna (oko 4 milijuna Eura) jamstva za kredit, a ukupan dug prema zadnjim izvješćima iznosi nešto više od 100 milijuna Kuna ili oko 13.5 milijuna Eura.

Da li je jamstvo od 30 milijuna Kuna, dakle ne izravni kredit od strane grada, ili kako se u Hrvatskoj popularno zna reći - iz džepa poreznih obveznika, nego samo jamstvo da će grad podmiriti spomenuti iznos u slučaju nelikvidnosti debitora, razlog da se ugasi klub 100-godišnje povijesti? Klub koji je u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj, ali usudim se reći i u Europskim okvirima više od kluba. U cijeloj priči najjadnije mi je što sam uvjeren da svi oni koji su digli ruku protiv jamstva, pokušavajući tako dobiti poneki jeftini poen na političkoj sceni, bili prvi u redu za slikanje ako bi Hajduk sutra osvojio prvenstvo, kup ili nešto treće vrijedno proslave ili dočeka. 

U ovom trenutku nije toliko bitno da je za cijelu situaciju u klubu ponajviše kriv sam klub, odnosno oni koji su ga u zadnjih nekoliko godina zastupali. Hajduk nema kontinuitet ni na jednom ključnom mjestu. U najuspješnijem razdoblju svoje povijesti, sedamdesetih godina, predsjednik Hajduka je cijelo vrijeme bio jedan jedini čovjek - čuveni Tito Kirigin. Aktualni predsjednik Brbić je šesti na toj poziciji od 2008. godine. Šesti predsjednik u četiri i pol godine! Trenere u istom razdoblju gotovo da je nemoguće nabrojati - čak devet njih je osjetilo koliko užarena je klupa Hajduka, s tim da o ispravnosti trenerskih promjena dovoljno govori podatak da su i Vučević i Miše momčad vodili po dva puta.

Isto tako, ne treba zaboraviti da je nakon procesa privatizacije prije četiri godine Hajduk ne samo bio klub bez dugova, nego športsko dioničko društvo sa kapitalom, ako hoćete sa kešom. Neoprostivo je da su se nakon toga ponašali poput pijanih milijunaša i svaku godinu završavali u financijskom minusu, koji je proizlazio prije svega zbog preskupih izdataka za transfere i previsoke plaće koje pojedini igrači nikada nisu opravdali (braća Sharbini, Tomasov, Cernat itd.)

Poznato je da Zdravko Mamić drži sve konce u savezu, pa ni tu Hajduk nema tretman kakav zaslužuje. Međutim, s obzirom na sva previranja oko kluba, na spomenuti diskontinuitet na čelnim pozicijama, nije čudo da se ni jedan predstavnik Hajduka nije uspio ozbiljnije nametnuti u strukturama saveza. U ozbiljnim i sređenim nogometnim državama položaj nekog kluba u savezu nije ni bitan, manje-više svi imaju isti tretman. U močvari kakva je HNS i Udruga prvoligaša imati pravog čovjeka na pravom mjestu može značiti koju Kunu (da ne kažem poneki bod) više. Inače, savez je močvarom prozvao ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, i obećao njeno isušivanje uz mnoge, čovjeku na njegovom mjestu neprimjerene komentare. Najbolji dokaz koliko je od svog obećanja ispunio je aktualna situacija oko Hrvatske nogometne reprezentacije. Pravi političar. 

Poput ovih koji su digli ruku protiv jamstva, da bi 72 sata nakon toga naglo promijenili mišljenje, jer siguran sam da će prilikom novog glasovanja o istoj temi jednoglasno biti odlučeno da će grad, još uvijek većinski vlasnik kluba, biti žirant Hajduku za kredit. 

Ovaj put će klub biti spašen, ne trebate brinuti, ali pišući naslov "Spasite Hajduk" manje sam mislio na sutrašnju raspravu u Banovini, a puno više na budućnost jednog sportskog diva. Znam da u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoji ima dovoljno pametnih ljudi koji imaju formulu za ozdravljenje poljudskog bolesnika. Neka skupe glave i zajedničkim snagama dovedu najveću ljubav svakog Dalmatinca na zelenu granu. Neka uzor ne bude Glasgow Rangers nego primjerice Borussia Dortmund. Njemački klub se prije desetak godina gušio u dugovima u iznosu od oko 130 milijuna Eura, a danas je jedan od najuspješnijih Bundesligaša, kako na sportskom tako i na financijskom planu. 

A političarima još jednom upućujem poruku da podrška sportašima, reprezentacijama, klubovima nije slikanje, organiziranje dočeka i prigodni govor kada se sa nekog natjecanja vrate sa medaljama oko vrata. Tada im potpora zapravo i ne treba. Potrebna im je da bi do tog natjecanja došli, potrebna im je kada se nađu u problemima u kakve je zapao Hajduk. 

Svi dobro znamo da je situacija u zemlji teška, da ima važnijih stvari od najvažnije sporedne, ali ne smijemo zaboraviti na svu radost koju nam donose naši sportaši. I ako se nećete brinuti o klubovima poput Hajduka zbog Brbića, Maleša, Krstičevića ili Caktaša, onda zbog stotine djece koja uče u Hajdukovoj omladinskoj školi, ali i tisuće onih koji sanjaju da jednog dana obuču bijeli dres i istrče na poljudski travnjak. 

Ako ni zbog njih, onda zbog velikana poput šjor Ivana, Bajde Vukasa, Frane Matošića i mnogih drugih koje je iznjedrio Hajduk kroz svoju dugu i bogatu povijest. 

Neka se prisjete proslave 100. rođendana kluba i slika iz cijele Dalmacije koje su obišle svijet, pa će shvatiti koga su htjeli pokopati.