Sidebar

18
Sri, Srp

Opet su navijači problem

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Dok je borba protiv "huligana" na tribinama dosegla sljedeću razinu, protiv onih u stadionskim uredima i dalje nitko ne poduzima ništa

Dao sam se navući na tanak led samo zato što nisam mogao odbiti iskrenog čitatelja. Nije ova tema od jučer, ali uvijek sam izbjegavao da pišem direktno o njoj, tek sam povremeno u nekim tekstovima napominjao kako bi naš nogomet bio sretan da su mu najveći problem navijači. Nisam je izbjegavao zbog toga što o njoj nemam mišljenje, nego zato što ono nije do kraja definirano, što nisam do kraja siguran da li je moj stav onaj pravi. Ali pokušat ću. Zbog Duje koji mi je ostavio poruku: "...ja sam Hajdukovac ortodoksni, ali nikoga ne mrzin! Neka se vidi da nismo svi navijači maloumni i redikuli..."

Meni je ova prva rečenica bila dovoljna. Duje, ortodoksni hajdukovac, i Vice, ništa manje ortodoksni dinamovac, makar mu ime ne pristaje uz klub za koji navija. Nije da smo sklopili prijateljstvo do groba, ali evo već nekoliko tjedana fino komuniciramo, virtualno se družimo. Siguran sam da bi tako bilo i kada bi se sreli. Popili bi pivicu, on bi mene podbadao i uživao u tome s visoka (ne znam koliko je Duje visok, mislim na poziciju njegovog Hajduka na ljestvici), ja bih njega podsjetio na Debrecen, Dunaferr, Žilinu, Dilu Gori. Uostalom, gušt pobjede omiljenog kluba bio bi puno manji kada ne bi postojao ljuti rival kojemu te pobjede možeš nabadati na nos. 

Nisam ga pitao, ali Duje vjerojatno utakmice Hajduka gleda sa sjeverne tribine splitske ljepotice, kao što moj prijatelj Zdenko utakmice svoje Rijeke gleda sa zapada Kantride, a moj dragi rođak Marin Dinamo sa sjevera Maksimira. Ja? Ostario sam ja za to, a kada Dinamov navijač ode u mirovinu onda se prebaci na istok, ali nekada sam se vucao po sjeveru (i jedno vrijeme jugu) tog zdanja i vrlo dobro poznam ljude i običaje koji tamo vladaju. 

Percepcija većeg dijela javnosti o ljudima na spomenutim tribinama? Ološ, drogeraši, propalice, pijandure, nasilnici. Pola njih ne zna tko igra niti koji je rezultat. Rušitelji hrvatskog nogometa, kriminalci. I meni osobno najdraža: sinovi jugooficira! 

Činjenično stanje? Obiteljski ljudi, nerijetko očevi (i u manjem broju - majke). Vrlo često visoko obrazovani, makar se to po riječniku na tribini ne bi dalo zaključiti. Ali to onaj tko ne živi za svoj klub ne može shvatiti. Taj ne može shvatiti značenje rečenice: emocije su zajebane! 

Taj ne može shvatiti da neki od tih navijača odvajaju doslovno od usta da bi uz svoj klub ili reprezentaciju bili i u Tbilisiju, Gdanjsku, Razgradu, Tiraspolu, Guimaraesu, Tallinu... Taj ne može shvatiti da je ljubav navijača prema svom klubu ljubav koja ne poznaje granice. Ni prepreke. 

Zbog toga su me pogodili komentari Igora Štimca koji je hrvatske navijače u Glasgowu proglasio izdajicama koji su jedva dočekali posrtaj reprezentacije. Već tada sam ustvrdio kako nitko više od tih ljudi ne želi uspjeh Vatrenih, pa je sramotno da iz usta izbornika (hvala Bogu, bivšeg) kao i iz saveza posljednjih nekoliko mjeseci umjesto jednostavnog "hvala" slušaju bajke o rušiteljima i "tamnim silama" koji žele upropastiti sve dobro što su oni godinama mukotrpno gradili. Prozirna demagogija za naivčine koji će takvu priču "popušiti". 

Navijači uvijek dobro dođu da bi se u državi, posebno u nogometu, skrenula pažnja sa pravih i ozbiljnijih problema. Pa se fino naprave tri-četiri emisije na dalekovidnici gdje gostuju kojekakvi kvazi-stručnjaci i objašnjavaju rekla-kazala događaje. Novinski stupci su puni izvještaja o razularenim masama koje su napadale nedužne starce, žene i djecu sramoteći pritom grad i zemlju iz koje dolaze.

A svaka seoska fešta opasnija je od nogometne utakmice. Na svakoj od tih slavlja mogućnost incidenta veća je nego na stadionu! Jesu li dakle svi koji posjećuju slavlja vatrogasnih društava drogirani idioti koje treba izdvojiti iz društva i od kojih treba čuvati našu djecu? Jesu li se zbog njih ikada oglasili psiholozi i oni koji to žele biti? Je li zbog njih ikada zasjedao sabor i donosio zakone "o spriječavanju nereda na zabavama vatrogasnih društava"?

U cijeloj priči najzanimljivije je kako o navijačima odlučuju oni čija je košulja sve drugo, samo ne čista. O Mamiću, njegovim ispadima i načinu komunikacije valjda ne treba trošiti riječi. A nemam niti toliko vremena da bi nabrojio sve njegove eskapade, sramote izljeve bijesa i nekontrolirane uvrede na račun svega i svačega. Između ostalih i na račun ministra zaduženog za sport. Gospodin Jovanović je nekoliko put u svom mandatu upravo tog Mamića, ali i njegove  (bivše) kompanjone u savezu izvrijeđao na nivou koji nije primjeren niti spomenutim vatrogasnim zabavama, kamoli istaknutom političaru.

Zadarski "vanjski suradnik" (a zapravo glavni lik u klubu) Reno Sinovčić je svojevremeno javno prijetio sadašnjem reprezentativnom vrataru da će mu uništiti karijeru, i maltretirao ga je sve dok ovaj nije pristao potpisati sa njim "ugovor o suradnji". Predsjednik NK Zagreb Dražen Medić, također omiljen kod pristaša svog kluba, navodno je istukao svog igrača Vedrana Celišćaka, a unatoč svjedoku i medicinskoj dokumentaciji - disciplinska komisija HNS-a ga je oslobodila. Da i ne spominjem korupciju, suce koji su pod istragom zbog primljenih novaca za "pošteno suđenje". Dokazano, ne rekla-kazala, ne navodno, nego su dokazano primili novac da bi odradili prljavi posao! Ili aferu "offside" u kojoj je osuđeno 15 prvoligaških nogometaša i djelatnika zbog namještanja rezultata. 

Navijači? Kada pročitam posljednji odlomak, oni su najmanji problem!

Ali, nažalost, moramo se složiti svi skupa da problem jesu. Ne navijači, ne Duje ili Marin koji neće štedjeti grla i dlanove da bi pogurali svoj klub do pobjede. Nego ona manjina, minorna brojka individua koja je zaista spremna udariti onoga drugoga samo zato jer oko vrata ima šal drugog kluba. Malo ih je, al' ih ima. I tu sam kod točke zbog koje sam do sada izbjegavao pisati o ovoj temi.

Činjenica je da su se naši klubovi i savez naplaćali kazni zbog neprimjerenog ponašanja gledatelja. Istini za volju, mnoge od njih su apsurdne, kao aktualna koja pogađa Dinamo. Klub mora igrati utakmicu bez gledatelja jer su navijači predsjedniku tog kluba vikali "Mamiću cigane". Mene zanima da li bi reakcija UEFA-e i pazitelja kulture i međuljudske ljubavi okupljenih oko FARE-a bila ista da su navijači galamili "Mamiću Hercegovče, odlazi iz Svetinje", ili "Mamiću heteroseksualče". Ne znam, možda vrijedi pokušati. Jer nije mi jasno je li ta kazna na djelu zato što vrijeđa Rome uspoređujući ih sa Dinamovim predsjednikom, ili zato što UEFA smatra da je sramota biti Rom. Ili ne daj Bože homoseksualac, iliti peder.

Bilo kako bilo, unatoč nekolicini tih besmislenih kazni kojima je jedina svrha napuniti blagajnu bogate federacije koja u Švicarskoj, gle čuda, ne plaća poreze, moramo se složiti da je bilo i onih koje su itekako opravdane. Ovako na brzinu: BBB u Kapfenbergu (Austrija) prije nekoliko godina prilikom prijateljske utakmice protiv Rapida, Temišvar 2009. godine (ne ulazeći u to tko je prvi počeo i u priče da su naši navijači bili izazvani od strane srpskih), Torcida u Sarajevu za prijateljskog gostovanja kod Željezničara, zapaljene baklje u autobusu navijača PAOK-a, zapaljene baklje u autu navijača Dinama na Dugopolju. Ili najsvježije u sjećanju - scene sa jadranskog derbija od prije nekoliko tjedana.

Nebitno je sada šta se točno zbilo na spomenutim destinacijama, da li sam negdje "pobrkao lončiće", činjenica je da postoji određena skupina ratobornih koji s vremena na vrijeme prijeđu granicu dopuštenog navijačkog folklora.

Međutim, dopustite da se zapitam da li će vaučeri spriječiti osobu X da napravi glupost. Napadne nekoga zato što ima auto pogrešnih reg. oznaka, ili kako je rekao Aljoša u večernjoj školi: Purgeri došli na more... Dopustite mi isto tako da se zapitam koliko napad poput spomenutoga na Dugopolju ili nekih napada na dalmatinske studente u Zagrebu imaju veze sa nogometom i sa navijačima uopće! To su ekscesi, kriminalne radnje, i treba ih obraditi kao i svaki drugi zločin. A kakvi se, nažalost, svakodnevno događaju svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. A ne stigmatizirati čitavu jednu skupinu, pokret, subkulturu, na osnovu pojedinačnih ispada. 

Ako ljubitelj kazališta počini zločin, da li će se zbog toga zabraniti poklonicima te umjetnosti iz, primjerice Osijeka, da posjećuju HNK u Zagrebu? Ili će ga moći posjećivati jedino kada Hrvatsko narodno kazalište Osijek preuzme odgovornost za njegova djela?

O ovoj temi sam pisao prošle godine, iako sam se tada doduše ograničio samo na njemačku ligu i protest tamošnjih navijača. Nijemci su taj sukob okončali tako da su sa navijačkim skupinama, u suradnji sa policijom i redarskim službama, uspostavili dijalog. Općenito se u toj zemlji koja se može podičiti najvećim brojem gledatelja na svojim stadionima puno polaže na direktan kontakt sa navijačima. Kod njih zaista drže do onih zbog kojih se nogomet igra, dok je kod nas to samo izreka za prikupljanje simpatija. Kakav status navijači imaju u našim klubovima ili savezu? Nešto malo Hajduk i Rijeka, nešto malo savez preko udruge Uvijek Vjerni, još manje ostali klubovi. U globalu, premalo da bi se uspostavila komunikacija koja će uroditi plodovima, tj. razumijevanjem za potrebe jedne odnosno druge strane.

Umjesto da potražimo savjet upravo u Njemačkoj, kopiramo Talijane gdje je gledanost Serie A u posljednjih 20-ak godina pala za više od 10.000 po utakmici! Naravno, nisu samo mjere saveza protiv suzbijanja huliganizma utjecale na sve manji interes gledatelja, nego i korupcija, afere oko namještanja, prezaduženi klubovi, užasna infrastruktura (prepoznajete li sličnost sa Hrvatskom?), međutim i sve teži način da bi se do ulaznice za utakmicu uopće došlo tjera ljubitelje lopte dalje od stadiona.

Drugi uzor u borbi protiv huligana je Engleska. Danas su u Engleskoj stadioni dobro popunjeni, ali atmosfere gotovo da nema. Nogomet je tamo postao igra za bogate, za elitu. Obični smrtnik teško si može priuštiti odlazak na stadion. Vjerovali ili ne, mnogi od njih odlaze na utakmice u Njemačku, i sa povratnim letom, ulaznicom za utakmicu Bundeslige i jednim noćenjem prođu jeftinije nego da kupe ulaznicu u svome gradu! Mučno mi je i od same usporedbe navijačkog problema Hrvatske 2013. i Engleske u osamdesetima kada su u raznim nesrećama desetci, da ne kažem stotine ljudi izgubili živote. S tim da je za jednu od najvećih (Hillsborough) izravni krivac bila policija!

Dovodi me to do sljedeće točke, odgovornosti čuvara reda i mira. Stvarno mi nije namjera dodvoravanje navijačima i prebacivanje krivnje za sve incidente na neka druga leđa, već sam spomenuo da fanovi nekada prijeđu granicu. Ali, svjedočio sam osobno nekoliko puta neprimjerenim reakcijama "plavaca", korištenju sile i demonstracije moći gdje to uopće nije potrebno. Pitanje je koliko su oni sami krivi zbog toga, a koliko naredba "odozgo" prema kojoj su navijači najveći neprijatelji. Šta se čini na edukaciji policije i redara? Nije isto osiguravati nogometnu utakmicu i, oprostite naši heroji, dragi vatrogasci, ali opet ću reći - vatrogasnu zabavu.

Vaučeri su produbili jaz između organa reda, klubova i zakonodavstva sa jedne, te navijača sa druge strane. A kao što je pokazao protekli vikend, spriječili nisu ništa. Jer, napominjem ponovno: ljubav navijača prema svom klubu je ljubav koja ne poznaje granice ni prepreke. Doduše, ako ništa drugo, pomogli su u ujedinjavanju navijača i dokazali kako ti dečki (i cure) nisu monstrumi, nego su jedni drugima izašli u susret i kupovali ulaznice za utakmice.

Ne raditi ništa bila bi greška, ali način i pristup problemu je u najmanju ruku upitan.

Kamo sreće da se toliko odlučno i sa toliko energije rješavaju svi ostali nagomilani problemi u "močvari"...