Sidebar

20
Ned, Svi

Moraš se boriti! Još ništa nije izgubljeno!

Typography
Kako je jedan od raka oboljeli momak pomogao Darmstadtu pri ulasku u drugu, pa onda i prvu ligu... Ili - priča o moći sporta i prijateljstva!  

Kada mu je dijagnosticiran zloćudni tumor na mozgu, Jonathan Heimes je bio 14-godišnji dječak. Prvak pokrajine Hessen u tenisu u svojoj kategoriji, baš kao i njegova najbolja prijateljica, tri godine starija Andrea Petković. Iako će sam za sebe reći da mu je nogomet još bolje išao od ruke. Oboje treniraju u Darmstadtu kod Zorana Petkovića, oboje maštaju o velikoj karijeri. Andrea je danas jedna od najboljih tenisačica svijeta, ali će reći: "Sretna sam sa onim što sam ostvarila, ali ovo što je postigao Johnny je puno, puno više!"

Šest sati trajala je operacija, Johnny se probudio nakon dva tjedna u komi. Imao je 43 kg sa svojih 170 cm i nije mogao pomicati kompletnu lijevu stranu svog tijela. Ali, nije niti pomišljao da odustane. Vratio se. U školu, među prijatelje, pa čak i na teniski teren! Nije igrao, ali je zajedno sa svojim bivšim trenerom podučavao mlade tenisače u TEC Darmstadt.

Pet godina prolazi bez metastaza, bez bolova. Naučio je ponovno govoriti, jesti, piti, hodati, nošen čeličnom voljom za pobjedom nad opakom bolesti. A onda šok. Metastaze na kičmi, posvuda. Ni tada ne posustaje. Jedino čega se boji jesu invalidska kolica. Nijh ga je više strah nego smrti. Nova operacija, ovaj put četiri sata. Sve je prošlo dobro, ali dva dana kasnije više ne osjeća noge - Johnny je paraliziran i proživljava svoju najgoru noćnu moru.

Tada mu prijatelj šalje SMS sa sadržajem: 4:6, 4:5, 15:40. Dvije meč-lopte protiv tebe. Moraš se boriti! Još ništa nije izgubljeno!

Odbija vježbati upravljanje kolicima, umjesto toga ponovno je sa Zoranom Petkovićem na teniskom terenu i radi lagane vježbe sa lopticama. Trenira između kemoterapija, koliko je to moguće. Uskoro uz pomoć oca pravi prve korake, a noću zapisuje svoja iskustva koja će kasnije izaći u vidu knjige sa naslovom "Comebacks".

U to vrijeme iza njega je već 21 terapija, drugi put je pobijedio rak i započeo svoj treći život. 19. veljače 2013. godine napunio je 23 godine. Nekoliko dana ranije u Frankfurtu su obavili još jedan MRT, i ponovno su "našli nešto". Metastaze u glavi. Sve ispočetka. Kemoterapije, metotreksat, bolnica.

"Johnny je dokaz da se ovoj bolesti može pogledati u lice i ostati na nogama. Kroz snagu volje na koju je naučio bavljenjem sportom, i naravno vrijednostima iz obiteljske kuće. Njemu je uvijek bilo bitno da ostane ono što jest, unatoč bolesti!" rekao je Dr. Volker Beck, specijalist na području psihoonkologije. 

Još jednom Johnny je iz bitke izašao kao pobjednik. "Svejedno kako jako vas sudbina udarila, uvijek idite prema naprijed, nikad nazad!" Ispunjava obećanje da će pomoći drugoj bolesnoj djeci i kroz prodaju narukvica sa natpisom "Moraš se boriti, ništa nije izgubljeno" skuplja preko 150.000 Eura za udrugu "Hilfe für krebskranke Kinder" u Frankfurtu. 

Početkom lipnja na glavi su mu ponovno pronašli "nešto". Trenutno je opet na terapijama, sjedi u njemu toliko omraženim kolicima. Ali, osmjeh mu ne silazi s lica! Nakon 29 "običnih" kemoterapija, 3 visokodozirane kemoterapije, i skoro 60 zračenja ovaj dječak sve podnosi sa osmjehom. I bori se.

Kada god stigne, odlazi na utakmice Darmstadta i bodri momčad sa kojom je prije nekoliko mjeseci proslavio ulazak u prvu ligu. Igračima je njegova priča motivacija, na toj proslavi su ga doveli k sebi na pozornicu i pjevali mu "Ohne Johnny wären wir gar nicht hier!" - Bez Johnnyja ne bi ni bili tu! Vjerojatno je istina. Ta fanatična borbenost koja je Ljiljane dovela tu gdje jesu sigurno ima veze i sa njihovim vjernim navijačem.

A on je sa otvorenim ustima i dječačkim sjajem u očima uživao u trenutku. A iza pozornice ga je dočekala jedna djevojčica koja ga je pitala da li se može uslikati sa njim. "Kao da sam ja nešto posebno. A nisam. Samo se borim dok više ne budem mogao. Kao nekada na teniskom terenu." 

Nije želio da bude u centru pažnje. "Samo sam htio da budem što bliže treneru i momčadi, da im čestitam na uspjehu. Onda su me pogurali na binu. A u kolicima nije baš lako pobjeći!" Kapetan Sulu je održao dirljiv govor čiji sukus je cijela momčad kasnije otpjevala, a preko 15000 navijača je Johnnyju poručilo "You'll never walk alone". Neponovljivo. 

 

"Prije uzvratne utakmice doigravanja za ulazak u drugu ligu u Bielefeldu, a kod kuće smo izgubili 1:3, trener Schuster nam je podijelio Johnnyjeve narukvice. Rekao nam je da, ako mislimo da je problem što jurimo tih 1:3, razmislimo kroz šta je sve prošao naš navijač. I kako bi ga razveselili ako bi uspjeli!" rekao je u intervjuu za FAZ kapetan Sulu. "I jeste" nadodao je Johnny "Bio sam sretan već kada sam vidio narukvice na vašim rukama. Bilo je to najljepših 120 minuta mog života!" 

Ta priča traje i dalje. Najprije nejverojatnih 4:2 u toj uzvratnoj utakmici u Bielefeldu, sa odlučujućim golom u 122. minuti. Onda marš kroz drugu ligu i drugo mjesto. Pa sada 10. mjesto nakon osam odigranih utakmica u Bundesligi. Sa daleko, daleko najmanjim budžetom u ligi. Sigurno i zbog Johnnyja. 

Od njega su naučili: Aufgeben ist keine Option! (Odustajanje nije opcija!)

* Dijelovi teksta su preneseni/prevedeni sa stranice www.dumustkaempfen.de