Sidebar

20
Ned, Svi

Liga prvaka ili - kako bogati postaju bogatiji

Drugačije priče
Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

"UEFA Champions League" najelitnije je nogomeno natjecanje na svijetu, tu dvojbe nema. No pogledamo li rezultate posljednjih godina shvatit ćemo da je ono u ovoj prvoj fazi zabava za ionako bogate velikane i prilika za laku zaradu. Analiza jednog natjecanja...

Nije originalno iz više razloga. Kao prvo, nisam prvi i jedini koji o tome razglaba. Kao drugo, nakon rezultata kojima smo svjedočili u utakmicama odigranim u prošli utorak tema se nameće sama po sebi. I kao treće, slavio sam i uvijek ću slaviti plasman bilo kojeg našeg kluba u ligu prvaka, jer to je natjecanje koje je po renomeu daleko iznad svih ostalih koja se igraju diljem svijeta.

Međutim, upravo tu smo već kod prvog problema. Kup pobjednika kupova je odavno ugašen, Kup UEFA je od 1999. godine kada je spojen sa KPK doživio nekoliko "revolucionarnih" promjena, no one nisu pomogle da to natjecanje postane atraktivnije pa ga mnogi klubovi iz onih jačih liga (prednjače Englezi) uzimaju kao nužno zlo u kojem se daje prilika igračima iz drugog plana. Samim time, ma koliko osvajanje tog trofeja bilo primamljivo, ruši se vrijednost Europa lige. Lijepo je na zaglavlje klupskih dokumenata napisati "osvajač Europa lige", ali liga prvaka je drugi svijet. Kvalitativno, dakle sportski, a pogotovo financijski!

Aktualni prvak Europe, madridski Real, u prošloj je sezoni samo od UEFA-e dobio 57.414.000 milijuna Eura, ukupno - premije za rezultate + prihodi od marketinga. Usporedbe radi, Sevilla je za isti podvig u Europa ligi dobila 14.612.120 Eura. Olympique Marseille je nastup u skupini F okončao bez ijednog osvojenog boda, no krovna nogometna organizacija na račun francuskog kluba poslala je 32.415.000 Eura. Da li je to pošteno? 

Vratimo se na kratko u povijest. Kup prvaka pokrenut je 1955. godine kao svojevrsni nasljednik Mitropa kupa odnosno Coupe Latine. 1992. slijedi preimenovanje u "Champions League", tj. "liga prvaka", a već sezonu ranije po prvi put se nije igralo (samo) po kup-sustavu, nego su momčadi nakon dva kola bile raspoređene u dvije skupine. Sve do 1998. godine liga prvaka bila je upravo to - liga prvaka. 

Pod pritiskom velikih (bogatih) klubova, od 1998. UEFA počinje činiti ustupke, pa je od tada liga prvaka zapravo liga prvaka i viceprvaka nekih zemalja, a sezonu potom nastup se dozvoljava i trećeplasiranim, čak i četvrtoplasiranim klubovima vodećih zemalja prema 5-godišnjoj ljestvici UEFA. Tako smo već često imali prvaka Europe koji istovremeno nije bio prvak svoje zemlje. Zadnjeg "pravog" prvaka Europe pozdravili smo prije tri godine kada je pehar osvojila Barcelona.

O kakvom se pritisku radi? Okupljeni oko saveza "G-14" najveći klubovi kontinenta često su prijetili osnivanjem vlastite lige, europske superlige, a to bi automatski značilo da bi UEFA izgubila svoje najprimamljivije artikle iz izloga. Klubovi su se vodili jednostavnom logikom, primjerice: Ako se dogodi (a događa se, makar rijetko) da prvak Španjolske nije Real ili Barcelona, znači da oba kluba moraju igrati "neki tamo" kup UEFA, a financijski bi ta sezona bila praktički izgubljena. Nogomet je postao biznis, zar ne?

Možda je Michel Platini imao plemenite namjere kada je uspio progurati ideju da se od sezone 2009/10 kvalifikacije za ligu prvaka igraju "u dvije špure". U jednoj prvaci lošije plasiranih zemalja na petogodišnjoj ljestvici koeficijenata UEFA-e, u drugoj viceprvaci, trećeplasirani i četvrtoplasirani iz bolje plasiranih zemalja. Ipak, dvije su kvake. Prva: Platini je na taj način priskrbio sebi glasove tih "malih" zemalja prilikom izbora za predsjednika europske nogometne federacije, a drugo: Trećeplasirani klubovi iz vodeće tri zemlje idu izravno u ligu prvaka, a zemlje plasirane od 4. do 6. mjesta daju dva kluba. Šanse da oni koji su nekad prijetili odmetništvom ostanu bez lige prvaka i Eura koje se u njoj dijele su minimalne. 

Drugi pozitivan efekat za te klubove jest taj da sada ne moraju igrati nikakva kola i pretkola u kojima se može naletjeti na nekakvu "nagaznu minu" i ispasti iz natjecanja, a u skupini sigurno imaju najmanje jednog "patuljka", protivnika kojeg će u većini slučajeva pobijediti sa pričuvnim sastavom. Tako je manji "zamor materijala", a to opet otvara prostor za turneje po Aziji i Americi koje ne donose apsolutno ništa osim, naravno - love. Svako malo možete čuti nekog predstavnika klubova kako se žali na "besmislene prijateljske utakmice reprezentacija" dok s druge strane dogovara turneju u Kini za koju će klub kasirati hrpu dolara. To su bolesti modernog nogometa...

Šta je međutim dobio navijač? Ne navijač Reala ili Bayerna, nego obični nogometni fan koji druka primjerice za - Osijek? 

Utakmice sa predvidljivim ishodom na kojima se ne da "prevariti" ni kladionice jer su koeficijenti užasni, i koje zvijezde poput Cristiana Ronalda koriste za "pumpanje" statistike. Ako igraju. Liga prvaka zapravo tek od osmine finala postaje natjecateljski zanimljiva. Pa čak ni tada, jer u većini slučajeva je razlika između prvoplasiranih i drugoplasiranih iz skupina ogromna. Prošle sezone je plasman u četvrtfinale ostvarilo svih osam pobjednika skupina, sezonu ranije šest od osam, kao i 2012. godine.

Navijač Osijeka dakle gleda kako su u završnici klubovi iz uvijek istih zemalja. Mogućnost da neki rumunjski klub, kao Steaua 1986. godine, ili neki klub sa prostora bivše Jugoslavije, kao Crvena Zvezda 1991. godine, podignu "pehar sa velikim ušima" je ravna nuli.

U posljednjih pet godina u 40 četvrtfinalnih utakmica igrali su klubovi iz sljedećih članica UEFA-e:

 

Ostalih pet saveza koji se mogu pohvaliti da su u posljednjih pet godina, i to po jednom, imali klub koji je igrao četvrtfinale lige prvaka su: Turska, Cipar, Portugal, Ukrajina i Rusija. Ni u osmini finala nije puno bolje. Osim spomenutih, tu su Grčka, Danska, Švicarska i Škotska.

U pet godina Nizozemska, iz koje su tri bivša europska prvaka (Ajax 4x, Feyenoord, PSV) nije imala predstavnika u drugom krugu! Portugal, čiji su velikani Benfica i Porto trofej osvajali ukupno četiri puta, je samo jednom bio zastupljen u četvrtfinalu (Benfica 2012.) i dva puta u osmini finala. Zemlje bivše Jugoslavije čiji su klubovi osvajali europske kupove (C. Zvezda, Dinamo), igrali finala i nekoliko polufinala (Partizan, Hajduk, Željezničar) danas maštaju o europskoj jeseni, o nečemu većem da i ne govorimo.

Naravno da nije samo format lige prvaka krivac za takvu situaciju. "Bosmanovo pravilo", ukidanje ograničenja broja stranaca u momčadima, ekonomska situacija. Sve je to imalo utjecaj na trenutno stanje u kojem su rezultati poput Chelseajevih 6:0 protiv Maribora, Atleticovih 5:0 protiv Malmöa, ili gol razlika 4:22 nakon šest utakmica (Nordsjaelland 12/13) odnosno 3:22 (Dinamo 11/12) pravilo, a iznenađenja poput Baselove pobjede nad Manchesterom u odlučujućoj utakmici za plasman u osminu finala iznimke.

Vratimo se onom navijaču Osijeka i njegovoj "koristi" od lige prvaka. Reći ćete da ni u prošlosti navijač takvog kluba nije svoj klub gledao u polufinalu kupa prvaka, da je i prije ispred bijelo-plavih iz grada na Dravi bilo nekoliko klubova, i u pravu ste. Ali, sjetimo se Osijeka sa kraja prošlog i početka ovog stoljeća kada se ravnopravno nosio sa Dinamom i Hajdukom, igrao zapaženu ulogu u kupu UEFA. A sve to zahvaljujući sjajnom radu u omladinskoj školi koja je oduvijek nepresušan izvor talenata. Danas je nešto slično gotovo nemoguće ponoviti, jer talent će odlepršati prije nego li uopće dođe u situaciju da ostavi trag u prvoj momčadi. U većini slučajeva u Dinamo, jer to je klub koji nudi igranje atraktivnih europskih utakmica, u najboljem slučaju lige prvaka. Čime smo opet kod one "Platinijeve" reforme od prije pet godina koja je omogućila klubovima poput Dinama, Maribora, Bate Borisov itd. puno lakši put do lige prvaka, u onoj lošijoj varijanti do Europa lige. 

S obzirom da je kod nas situacija ipak specifična, nije riječ samo o Osijeku i Hrvatskoj. Ista stvar je u Švicarskoj gdje Basel osvaja naslov pet godina u nizu, Bjelorusiji koja devet godina ne zna za drugog prvaka osim Bate, Sloveniji gdje je Maribor uzeo zadnja četiri naslova, Grčkoj u kojoj Olympiakos ima devet od zadnjih deset... Ponajviše zahvaljujući prihodima iz lige prvaka u domaćim natjecanjima postaju nedostižni konkurenciji, a s druge strane se ne uspijevaju približiti eliti. Ako u jednoj sezoni i uspiju zaprijetiti velikima, oni će za sljedeću zakapariti jednog-dvojicu bitnih igrača, i priča kreće od početka.

UEFA je otvorila vrata svojeg najveselijeg tuluma za lošije odjevene goste. Ali tamo od ponoći, kada prava fešta krene, ostaje samo društvo u skupocjenim odijelima. Tada oni koji su na party došli u poderanim trapericama u najboljem slučaju mogu preseliti u birtiju pored luksuznog restorana, ovima u smokinzima tamo ne paše ni klima ni glazba. 

Još jedan negativan efekt su sve češće afere sa namještanjem utakmica u UEFA-inim natjecanjima. Nekada je prvak Makedonije uz malo sreće u ždrijebu zaigrao protiv Reala, Bayerna. Napunio stadion, obradovao navijače i priuštio im nezaboravan doživljaj. Nerijetko su se na takvim utakmicama događale senzacije poput pobjede Rijeke protiv Reala 1984. godine, a koje se prepričavaju generacijama. Danas je prvak Makedonije svjestan da do dvoboja sa Realom može doći samo uz pomoć trikova, pa se igrači i klupski službenici služe drugačijim trikovima... 

Ne želim da me se shvati pogrešno, u UEFA Champions League vidjet ćemo sve najbolje što svjetski nogomet danas nudi. Najbolje igrače, najbolje poteze, najzanimljivije okršaje. Ali, tek od četvrtfinala, puno rijeđe kolo ranije. Ostatak je punjenje blagajni. 

Kriv je Bosman, krive su razne gospodarske krize koje u redovitim razmacima tresu planetu, kriva je Europska unija i "slobodan prohod radne snage" koji je doveo do toga da gledamo engleski derbi Manchester United - Chelsea, a od 26 igrača samo su petorica Englezi, s tim da je jedan ušao s klupe. 

No krivi su i oni koji prema vlastitom sloganu "care about football" - brinu o nogometu, a čine upravo suprotno!

U društvo Barcelone, Reala, Bayerna danas se može doći samo sa puno love. Vidi primjer Chelseaja, Manchester Cityja, Paris SG-a. A vrijeme je za zaokret. Uz malo dobre volje moglo bi se pregovarati sa EU i izboriti za poseban status profesionalnih nogometaša te ponovno uvesti ograničenje za broj stranaca, bar u početnom sastavu. Ili "zaobići" Bosmana tako da klubovi koji obuče igrača dobiju veću "compensation fee" - odštetu za obuku. 

Vrijeme je da se predanim radom, dobrom selekcijom i kvalitetnom obukom mladića u omladinskim školama mogu dosegnuti zvijezde. Baš kao što ih je nekoliko puta dosegnuo Ajax, Nottingham Forest, Porto... 

Da prvak bude onaj koji je uložio više truda, koji je obučio više talenata, a ne onaj koji je uložio više love.