Sidebar

20
Ned, Svi

Kako sam "zamrzio" Bayern

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Sa Bayernom je to inače tako: ili ih voliš, ili ih mrziš! Sredine nema! Međutim, u mom slučaju u pozadini je i jedna priča...

"Ti kao ljubitelj njemačkog (klupskog) nogometa sigurno uživaš. U "deutsches Finale" lige prvaka, u Bayernovoj dominaciji zadnjih godinu-godinu i pol, u činjenici da su i ove sezone odlični..." Puno puta sam čuo nešto slično u posljednje vrijeme. I zaista, mogu se pohvaliti da sam njemački nogomet uvijek najviše cijenio, pa mi je sada gušt gledati sve ove "Talijane" i "Engleze" oko mene kako su zavidni. Usput, uvijek volim napomenuti: njemački klupski nogomet. Svaka čast Elfu, njihovom mentalitetu i osvojenim naslovima, ali kada je reprezentacija u pitanju, postoji samo jedna.

I onda doslovno vidim upitnike nad glavama kada im odgovorim da u Bayernovoj dominaciji ne uživam niti najmanje, i da bih sretniji bio da je prvak Europe trenutno bilo koji drugi njemački klub (kad već ne može hrvatski), a ako već ne može to, onda primjerice Athletic Bilbao. A ako ni on, onda bilo koji drugi klub na ovom kontinentu. 

Mržnja? Malo je to preteška riječ, ipak se radi "samo" o nogometu, ali određena doza animoziteta u svakom slučaju postoji. 

Nogomet pratim, volim, igram, živim od kad znam za sebe. I oduvijek navijam samo za jedan jedini klub. Samo taj jedan mi može popraviti i pokvariti dan, samo taj jedan mi može natjerati suze na oči. Bilo one radosnice, ili one tužne. Samo je jedna ljubav, a sve ostalo su simpatije. Primjerice spomenuti Athletic Bilbao kojeg cijenim zbog toga što su se koliko-toliko uspjeli othrvati onome što zovemo "moderan nogomet". Ili Hamburger SV, zbog Branka Zebeca i Ernsta Happela. Union Berlin zbog činjenice da su valjda jedini profesionalni klub kojem su navijači renovirali stadion, a zauzvrat taj stadion dobili u vlasništvo. A onda čitav niz klubova čijim pobjedama se veselim ako u njihovim redovima igra neki naš nogometaš. 

Kao dječak nekoliko puta sam bio u Münchenu. Baka i djed su bili "gastarbajteri", pa je unuk koristio priliku da "vidi zapad" i pokoji dan školskog raspusta provede u "obećanoj zemlji". Tako je jedan od prvih stadiona koje sam vidio iz blizine bio onaj olimpijski u glavnom gradu Bavarske. Nisam, nažalost, imao tu sreću da pogledam utakmicu, ali i sam obilazak praznog stadiona ostavio je trag. Tako velik, zanimljiv, pun nekakve magije. Olimpijskog duha i mirisa svjetskog prvenstva 1974. Tko igra na ovom stadionu? Aha, Bayern. E, od sada mi je Bayern najdraži strani klub!

Nije to vrijeme bilo kao ovo danas. Utakmica na tv bila je kao lutrija, a informacije sa natjecanja van granica bivše Juge stizale su na kapaljku. Ali, uvijek bih se nekako snašao i saznao kako je igrao FCB, gdje se nalazi na ljestvici. Ne mogu reći da je to bila prava navijačka ljubav, ali definitivno nešto više od puke simpatije.

A u toj SFRJ igrao je moj Dinamo. Nakon uživanja u famoznoj '82. i kupa godinu kasnije uslijedile su godine prosječnosti: sramotno 12. mjesto, pa dva puta šesto, između toga jednom osmo. Puno manje nego li priliči tako popularnom klubu, a pogotovo za navijačku dušu koja priznaje samo pobjede. I tako sve do konca osamdesetih, odnosno prijelaza na devedesete. Četvrto i peto mjesto u saveznoj ligi '88. i '89. bile su najava jedne sjajne generacije predvođene tada mlađahnim, danas legendarnim Zvonimirom Bobanom. Dva puta su Modri bili drugi, a oba puta ispred njih - Crvena Zvezda. 

Rivalitet Zagrepčana i Beograđana oduvijek je postojao, ali tih godina sve je otišlo na jedan viši nivo koji je izašao iz sportskih okvira, mada je i na terenu uvijek bilo vatreno. Nikad neodigrana utakmica 13. svibnja 1990., nikad jača Zvezda koja je bila na svom vrhuncu, i uvijek poneki bod manje u odnosu na "crveno-bele". 

Bilo je tako i u sezoni '90/'91. Momčad predvođena prerano preminulim Josipom Kužeom (kasnije Vlatkom Markovićem), sa brončanim vatrenima Ladićem, Šukerom, Bobanom, a uz njih Mladenović, Škrinjar, Peršon, Židan... Sjajna ekipa od koje je ipak bila bolja ona koja je u svojim redovima imala Prosinečkog, Pančeva, Savićevića, Jugovića... 

Gurali su zvezdaši sjajno i u kupu prvaka, preteči današnje champions lige. Preko Grasshoppersa, Glasgow Rangersa i Dynama iz Dresdena relativno lako su došli do polufinala gdje ih je čekao prvak Njemačke, "moj" Bayern. 

Mogao bih ja sada glumiti "Hrvatinu" i pričati o nacionalnom ponosu, kao - ja sam i tada mrzio Zvezdu jer je srpska, ali činjenica je da sam iz sveg srca navijao za Bayern samo zato što mi je bilo dosta dominacije Petrovićeve družine u prvenstvu. Od Bayerna sam očekivao osvetu. I za onaj 13. svibnja, i za 3:1 poraz na Marakani u toj sezoni, za svako prvenstvo u kojem smo im na kraju morali stisnuti ruku Bayern će im vratiti!

Došao je taj dan, 10. travnja 1991., mjesto radnje olimpijski stadion München, isti onaj kojem sam se divio i koji me "natjerao" na simpatiziranje (uporno izbjegavam riječ navijanje) Bayerna. Bio je krcat, negdje blizu 70 tisuća ljudi, među njima brojna skupina navijača Zvezde. Uoči početka utakmice, kada god bi kamera prikazala tribinu na kojoj su bile Delije, u sebi bih promrsio: danas ćete patiti, Švabe će vas rasturiti! 

I sve je išlo "po planu". 23. minuta, čini mi se da je strijelac bio Wohlfahrt, i to onako elegantno je potkopao loptu za 1:0. Slavlje za Nijemce i bar jednog Hrvata! No gosti se nisu dali. Imali su tog Žutog genijalca, našeg odbačenog sina, koji je igrao valjda najbolji nogomet u karijeri. Kako je samo proigravao te lopte prema naprijed... Ne sjećam se detalja, oni u ovoj priči nisu ni bitni koliko činjenica da su crveno-bijeli (u toj utakmici samo bijeli) preokrenuli rezultat. Pančev još u prvom poluvremenu, a onda Savićević negdje sredinom drugog. I to, koliko se sjećam, pobjeda je bila zaslužena. 

Međutim, nisam tada "zamrzio" Bayern. Bio sam razočaran, ali i slušao priče starijihi i iskusnijih koji su tvrdili nešto kao: "Ma Švabo je to, stić' će oni njih u Beogradu!" 

Bio je 24. travnja 1991. godine. U to vrijeme otac je pravio kuću, a među radnicima koji su radili na fasadi bilo je i vatrenih navijača Crvene Zvezde iz Vukovara koji su došli po preporuci rodbine koju smo u tom gradu imali. Naravno da su zamolili oca, također strastvenog pratitelja nogometa, da pogledaju utakmicu kod nas, u kući u kojoj smo tada živjeli. Stari me na vrijeme upozorio da se ponašam pristojno, da ne provociram goste nepotrebnim komentarima, da respektiram njihovu navijačku orijentaciju. Nije da sam bio neki ekstremist, kao uostalom i danas, ali kako u našem kraju nije bilo navijača bilo kojeg beogradskog kluba, moram priznati da nisam sa oduševljenjem prihvatio činjenicu da će se u mojoj kući netko veseliti Zvezdinom golu.

Jupp Heynckes je pred prepunu Marakanu izveo iznimno ofenzivnu postavu sa Laudrupom, Wohlfahrtom, Effenbergom i Thonom. Naravno, trebalo je stizati veliku prednost "Roter Stern". Gotovo u istoj minuti kao dva tjedna ranije domaćin je poveo. Donedavni izbornik Srbije Siniša Mihajlović, kako drugačije nego iz slobodnog udarca, sa nekih 25-26 metara. 1:0 ili 3:1, kako vam draže. 

Još uvijek sam bio donekle miran, makar sam u sebi već proklinjao novu kuću, fasadu, ove Vukovarce i osmijehe na njihovim licima. I dalje sam vjerovao. Neće, ma ne smije me Bayern razočarati!

U 62. minuti Bayern izjednačuje! Augenthaler loše izvodi slobodan udarac, no lopta prolazi ispod nogu igrača u živom zidu, a onda "kroz uši" vratara Stojanovića (kroz ruke i noge). Sjetio sam se očevih riječi, nisam pokazivao znakove veselja, ali sam itekako uživao u kiselim facama naših gostiju. I bio sam uvjeren: sad ste gotovi!

Doista, samo pet minuta kasnije, Manfred Bender poravnava ukupan rezultat golom za 2:1. Klasična priča jugoslavenskih momčadi, prvi gol ih je jako poljuljao, protivnik je "namirisao krv" i na brzinu preokrenuo stvari u svoju korist. Osmijeh se preselio na moje lice, i to akumulirano. Imamo ih, bio sam apsolutno uvjeren. Nebitno da li ćemo dati treći gol, ili ih dotući u produžetku. Možda mi je ova druga opcija bila još draža, neka se nadaju još malo...

A onda, zadnja minuta i scena koja će razveseliti milijune Srba, Jugoslavena i ostalih navijača najvećeg srpskog kluba, a rastužiti milijune Nijemaca, navijača Bayerna, i bar jednog Hrvata u jednom malom selu nadomak Livna, i natjerati ga da za sva vremena prekine svaku vezu sa bavarskim gigantom: 

 

Ni kriv ni dužan, Klaus Augenthaler postao mi je najomraženiji igrač na planeti. I mada je njima samima bilo najteže, od najdraže strane momčadi Bayern mi je postao crvena krpa! Tada više nisam mogao obuzdati emocije, prvi i zadnji put da me toliko pogodio poraz nekog sportskog kolektiva da sam pustio suzu, a da se ne radi o Dinamu, Ciboni ili nekoj HR-reprezentaciji. Bayern nije uspio, neka moja osobna zamišljena "osveta" naspram kluba kojeg sam milijun puta proklinjao zato što bi se ispriječio uspjehu mog Dinama je propala. 

Danas sam malo pametniji, mada FCB nisam niti ću ikada više zavoljeti. Svaka sezona u kojoj je prvak Njemačke bilo tko drugi za mene je dobra sezona. Ali, iznimno cijenim taj klub, ono što je napravio u povijesti, način na koji posluju i pariraju bogatim šeicima, ruskim oligarsima i inim bogatašima koji u svoje igračke trpaju hrpu love.

Zvezda? Iz današnje perspektive, kada vidim kako je teško poraziti velikane sa zapada, njihovo osvajanje kupa prvaka te 1991. je vrijedno svakog respekta. Znam, drugačija su to vremena bila, igrači iz bivše države nisu smjeli preko granice do 28. godine, a CZ je iz SFRJ mogla dovesti gotovo koga je htjela. No ipak je do danas zadnji klub sa istoka kontinenta koji se popeo na nogometni vrh Europe, a uz Steauu Bukurešt (1986.) i jedini. 

Osim toga, koliko god da je nevažna ta utakmica bila, zadnji sudar Dinama i Crvene Zvezde otišao je na našu stranu. 3:2, 18. svibnja 1991. godine, golovima Šukera, Grege Židana i Joze Gašpara.