Sidebar

15
Čet, Stu

Ima li hrvatski nogomet problem struke?

Typography

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ponukan imenovanjem Branka Ivankovića za "novog" Dinamovog trenera, kao i očajnim izdanjem Vatrenih u Beogradu (nažalost, ne samo tamo) pozabavio sam se pitanjem: Ima li hrvatski nogomet problem struke?

Nakon pirove pobjede Dinama u Beču i neuspjelog pokušaja našeg prvaka da se po treći put u nizu plasira u ligu prvaka, gazda maksimirskog kluba Zdravko Mamić sasuo je drvlje i kamenje po hrvatskim nogometnim trenerima. Počastio je domaće stručnjake epitetom "kvazi-trenerčići" i pompozno najavio kako će sljedeći strateg na modroj klupi biti stranac, "svjetsko ime".

Mediji i navijači su se zabavljali vrteći nekoliko zaista svjetski poznatih imena poput Magatha, nekadašnjeg trenera (između ostalih) Bayerna, ili dugogodišnjeg stratega Werdera Schaafa. Da nisu zauzeti, vjerojatno bi se netko dosjetio i Guardiole, Mourinha i Capella... Nekoliko dana kasnije u klupskim prostorijama zaista je prezentiran poznat trener. Ali, ne svjetski poznat, nego poznat jer je na toj funkciji već treći put u šest godina!

Da se razumijemo, protiv Branka Ivankovića nemam ništa, dapače - smatram ga jednim od najboljih trenera na ovim prostorima pod kojim je Dinamo u prvom mandatu igrao sjajan nogomet. Međutim, kakav kredit kod navijača (i igrača!) može imati čovjek koji se nakon dva šamara vraća po treći? Već pri prvom povratku u Dinamu, Ivankoviću su spočitavali manjak samopoštovanja i zbog toga nije imao podršku niti modrog puka, niti svlačionice. Zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Posve nezapaženo u medijima je prošla izjava mlađeg Mamića koji je na konferenciji za tisak upriličenoj u čast "novog" trenera izjavio: "... mi smo klub koji vrlo rano mora početi sa stavljanjem mladih igrača u prvu momčad, a strani trener to gleda isključivo kao rezultat, on gleda sebe..."

Oprostite ako griješim, ali slobodno prevedeno za mene to znači: Mi svjesno žrtvujemo (ili bar riskiramo) rezultat da bi pogurali i prodali pojedine igrače, i u tu svrhu biramo trenere koji će ispunjavati naše (braće Mamić) želje, a ne trenere koji će samostalno voditi momčad s ciljem što boljih rezultata.

U tim rečenicama se krije dio odgovora na pitanje iz naslova: Postoji li u hrvatskom nogometu problem struke?

Branku Ivankoviću želim svu sreću, mada je vrlo visok koeficijent na okladu da li će Božić 2014. dočekati kao Dinamov trener, a ako ne uspije ostvariti najvažniji cilj koji glasi: nakon 43 godine odvesti modre u europsko proljeće, pitanje je da li će i Božić 2013. dočekati na Dinamovoj klupi. No, u nastavku ćemo se posvetiti hrvatskim trenerima općenito.

Ne mora biti mjerilo, ali ipak je indikativno kako niti u jednoj iole ozbiljnijoj nogometnoj ligi nema trenera iz Hrvatske, a da je vodio neki naš klub.

Robert Prosinečki i Slaven Bilić su u Turskoj, bivši izbornik je čak svojevremeno na kratko vodio Hajduk, ali ime je stekao za kormilom reprezentacije, što mu je donijelo najprije poziv Lokomotiva, pa onda i Bešiktaša. Ne može se dakle reći da je do ove Euroazijske zemlje došao preko rada u hrvatskoj ligi. Legendarni Žuti je pak bio Bilićev asistent, zatim se preko svog bivšeg kluba Crvene Zvezde (u Beogradu je napravio i trenersku licenciju!) probio do Kayserispora u kojem je u prvoj sezoni napravio odličan posao. Dinamov „krvnik“ Nenad Bjelica na klupi je bečke Austrije, on je zanat čak ispekao na akademiji HNS-a, međutim isto tako nikada nije radio u nekom domaćem klubu. I pitanje je da li će ikada. Tu je zapravo kraj, na prste jedne ruke možemo nabrojati stručnjake sa HR-putovnicom u nogometno ozbiljnim zemljama.

Lige petice? Ne budite smiješni. Zvonimir Soldo je začuđujuće dugo (godinu i pol) izdržao na klupi Kölna, s obzirom na „Mamićevsku brzinu“ kojom taj klub mijenja trenere, ali nakon otkaza u listopadu 2010. godine je bez angažmana. Još kraće trajala je epizoda Velimira Zajeca u engleskom Portsmouthu, tada premierligašu. 16 bodova iz 18 utakmica i logična konzekvenca – otkaz. Možemo „ukrasti“ Vladimira Petkovića, sarajevskog Hrvata i od prošlog ljeta trenera rimskog Lazia, no ni on osim putovnice nema baš nikakvih dodirnih točaka sa hrvatskim nogometom. Igračku karijeru proveo je u FK Sarajevo, Rudaru iz Prijedora, te nekoliko švicarskih klubova, dok je kao trener do sada radio u svojoj drugoj domovini Švicarskoj, kratko u Turskoj (Samsunspor), i sad nešto više od godinu dana u Rimu gdje je s nebeskoplavima prošle sezone osvojio kup.

Zemlja koja već godinama ima reprezentaciju pri vrhu svjetskog nogometa, sa bar jednim klubom koji je redovan sudionik UEFA-inih klupskih natjecanja po skupinama, ali čiji treneri nisu ni na listi potencijalnih kandidata kada europski klubovi, makar oni srednje klase, imaju otvoreno radno mjesto pored aut linije! Niti uspjesi sa reprezentativnim selekcijama nisu pomogli bivšim izbornicima, s izuzetkom Slavena Bilića, u pronalaženju inozemnih angažmana. Jedino tržište gdje kockasti nogometni učitelji dobro kotiraju je ono azijsko. Ćiro Blažević je broncu iz Francuske uspio unovčiti u Iranu gdje je radio kao izbornik i trener Mes Kermana, a između toga se nekoliko puta vraćao u Hrvatsku (Varteks, Osijek, Zagreb, Hajduk), te odradio unosan ugovor u Shanghaiu. Mirko Jozić se nakon vođenja Vatrenih maltene umirovio, radio je „samo“ kao savjetnik u Dinamovoj nogometnoj školi. Dok nije uvidio s kim tamo ima posla... Niti Zlatku Kranjčaru najpoželjnija klupa u Hrvata nije bila odskočna daska za veće dosege od Ujedinjenih Arapskih Emirata (Al-Shaab) i Irana (Persepolis i Sepahan u kojem je i danas). Istini za volju, vodio je i slovačku Dunajsku Stredu, ali izdržao je samo dva mjeseca ili – osam utakmica. Na istim, arapskim meridijanima, uspješan je bio i Zlatko Dalić, trener godine u Saudijskoj Arabiji 2011. koji je trenutno bez posla i čeka novi izazov. Dakle, u Aziji, poglavito u arapskom svijetu kotiramo dobro. No u Europi, naše trenere zaista treba tražiti pomoću povećala.

Jedan dio razloga zbog kojih je tome tako naveo sam u izjavi Zorana Mamića od prije nekoliko dana. O trenerima u našim klubovima odlučuju razni „moćnici“, većinom (nogometno) neobrazovani ljudi bez iskustva koje bi im pomoglo pri procjeni kvalitete rada nekog trenera. U Dinamu je to Zdravko Mamić koji je sam za sebe rekao kako nije bio nadaren, pa je karijeru završio prije nego li je ona zapravo počela. Doduše, ima podršku mlađeg brata koji je bio reprezentativac i iza sebe ima zapaženu karijeru u Njemačkoj, no zna se čija je zadnja kada su bitne odluke u pitanju. U Hajduku je predsjednik Marin Brbić, također donedavno relativno nepoznat u svijetu sporta, a zapravo desna ruka najvećeg pojedinačnog dioničara Hajduka Jake Andabaka. Na mjesto sportskog direktora ovog ljeta su postavili Šveđanina Anderssona, pa možda u tome treba tražiti razlog zašto pozicija Igora Tudora (još) nije upitna, unatoč ranom ispadanju iz Europe i dva uzastopna poraza u ligi, što bi u ne tako dalekoj prošlosti gotovo sigurno dovelo do promjene na klupi. Uostalom, Andersson je bio zauzet (neuspješnim) prijelaznim periodom...

Manje klubove da i ne spominjemo, primjerice Hrvatski Dragovoljac. Tamo je trener nedavno dobio otkaz jer je nakon sedam utakmica na kontu imao „samo“ tri boda, od čega jedan osvojen protiv aktualnog prvaka. Blokiran račun, momčad kojoj nitko tko imalo detaljnije prati HNL ne daje velike šanse za ostanak u ligi, bez pravih pojačanja ovog ljeta, infrastruktura mizerna, tribine (polu)prazne. Ali, rezultata mora biti! Nije otišao niti na odlazak pomislio predsjednik, bilo koji od brojnih direktora, ali je glavom platio trener!

Nesrazmjer između rezultatskih očekivanja i realnosti općenito je veliki problem bilo kojem treneru u Hrvatskoj da pokaže svoje znanje. U zemlji u kojoj klubovi sa urednim poslovanjem i bez dugova ne bi mogli odigrati niti mini-turnir zbog nedostatka sudionika, nema klubova koji će svoje ambicije svesti u normalne okvire. Ako je Osijek u proteklih nekoliko mjeseci i godina rasprodao sve što se moglo prodati, nagomilao dugove koje će otplaćivati još nekoliko vladajućih garnitura i u prvenstvo krenuo sa momčadi kojoj je prosjek starosti valjda oko 19 godina, zašto je onda problem reći: jedini naš cilj je biti 9. na kraju prvenstva i izbjeći ispadanje? Lakše je prihvatiti ostavku trenera, iako je on najmanje kriv za stanje u klubu. Već sam jednom pisao o kratkovidnosti naših nogometnih dužnosnika i nedostatku bilo kakve strategije pri odabiru tako bitnog kotačića kao što je onaj trenerski. Svake godine imena vrte kao na ringlšpilu, pa sezonu započne defenzivac, nastavi ofenzivac, a dovrši „kontrolirani nogomet“.

Da može i drugačije, dokaz ćemo pronaći u aktualnom viceprvaku Europe Borussiji iz Dortmunda. Jürgen Klopp je u radio u Mainzu od 2001. godine, 2004. ga uveo u prvu ligu, a 2007. slijedi ispadanje u niži rang. Vjerovali ili ne, unatoč tome Klopp je ostao trener kluba! I da nije dobrovoljno otišao sezonu potom, razočaran što nije uspio ekspresni povratak u elitu, vjerojatno bi i danas sjedio na klupi tog kluba. BVB je cijelo to vrijeme pratio Kloppa, njegov način rada i nogometnu filozofiju, i jedva su dočekali priliku da mu ponude ugovor. Navodno je tada u igri bio i Bayern, koji se na kraju odlučio za Klinsmanna, ali i HSV čiji su „konzervativni“ članovi izvršnog odbora odbili Kloppa zbog – brade! U prvoj sezoni Dortmund je „tek“ šesti, ali pozicija trenera nije se niti u jednom periodu sezone dovela u pitanje. U drugoj sezoni „jedva peti“, ali umjesto pokuda i nezadovoljstva, Klopp je nagrađen novim ugovorom. Ostatak vam je, pretpostavljam, poznat: dva naslova prvaka i finale lige prvaka ovog svibnja. Dakle, preko manjeg kluba (recimo njemačkog Dragovoljca) se godinama dokazivao, ostao iako je ispao iz lige, da bi dobio pravu priliku u velikom klubu (recimo Dinamu, Hajduku, Rijeci) koji ga je na početku „istrpio“ i danas nudi praktički doživotni ugovor. U Hrvatskoj do sličnog scenarija ne može ni doći, jer taj „Klopp“ je već u „Dragovoljcu“ dobio otkaz nakon nekoliko utakmica...

Koketiranje sa stranim trenerom od strane vrhuške Dinama bilo mi je logično, zapravo – jedino prihvatljivo rješenje. Ili vi imate neko domaće ime, a da jamči napredak, ozbiljan i predan rad? Prevelik rizik bi bio dovesti bilo koga, jer nitko nije imao priliku da se pokaže, da mu danas možemo prišiti epitet „dokazani stručnjak“. Gdje je nestao Kopić, šta radi Besek, da li bi Samir Toplak bio taj? Zato je lakše vratiti, makar po treći put, onoga tko je već bio tu. Puno lakše nego pratiti razvoj i metode rada nekog mlađeg, nepoznatog trenera. Jednostavno nedostaje kreativnosti, fantazije i znanja pri donošenju tako bitnih odluka, pa me ne čudi da nitko, bilo iz vodstva klub(ov)a ili medija nije spomenuo Milana Šašića, Karlovčanina koji doduše više nije najmlađi (54 godine), ali je u 2. njemačkoj ligi imao zapažene rezultate sa Koblenzom, Kaiserslauternom i Duisburgom kojeg je doveo do finala kupa.

Odgovor na pitanje iz naslova dakle glasi: Ne, Hrvatska nema problem struke, nego problem onih koji ih postavljaju i o njima odlučuju?

Djelomično istina. No pitanje je također koliko treneri sami doprinose takvom stanju. Unutar četiri godine treći put se vratiti u jedan klub, u naručje čovjeka i okruženje u kojem dokazano ne mogu raditi? Da, oko 20.000 razloga (mjesečno) je dobar argument, ali gdje je ponos? Gdje je želja za „pravim“ radom? Zato se taj ponos pojavi tamo gdje mu ne bi trebalo biti mjesta, pa svi oni misle da su „uhvatili Boga za bradu“ i natječu se u tome tko će više pametovati po medijima. Ako griješim, unaprijed se ispričavam, ali nije mi poznato da je bilo koji od naših mladih trenera zatražio savjet starijih, iskusnijih, naposljetku uspješnijih kolega. Zašto je tako teško uzeti „smartphone“ u ruku i upitati za savjet jednog Blaževića, Ivicu Osima, dok je to bilo moguće Tomislava Ivića? Da li bi Dinamo u prvoj utakmici prošao bolje i uspješnije protiv Austrije da Krunoslav „ja gledam nogomet na drugoj razini“ Jurčić nije bio prepametan da se konzultira sa Ottom Barićem, dokazanim majstorom i odličnim poznavateljem austrijskog nogometa?

Opet se ispričavam ako nisam u pravu, ali nije mi poznato da je bilo tko od njih posjetio neki seminar, osim onih „zakonski“ propisanih u svrhu očuvanja licencije. Da li je netko uložio par tisuća nečega i pokušao se izboriti za tjedan dana „hospitacije“ kod Wengera u Londonu, Guardiole u Barceloni ili Münchenu, Heynckesa, Mourinha, Kloppa, Fergusona itd.? Da, to je moguće, mladi treneri u inozemstvu to čine redovito, treba se samo malo potruditi! Ali, lakše je i udobnije preko facebooka ili krvi žednih medija poručiti kako su svi oni koji vide nešto što se meni ne sviđa neznalice koji ne žele da ja i moja momčad uspijemo. Elokventno i na nivou.

Dalje, mislim da ne postoji trener u Hrvatskoj koji će odbiti ponudu bilo kojeg kluba, posebno ako se radi o prvoligašu. Ne može si to priuštiti financijski, ali i čemu odbiti par mjeseci zaposlenosti? Nakon tih par mjeseci i otkaza zbog drugog uzastopnog poraza otvorit će se već negdje novo radno mjesto. I tako u krug... Jedan drugom su vuk, a ne prijatelj, kolega. Kao strvinari oblijeću oko stadiona na kojem se kolega bori za „goli život“ i jedva čekaju da mu predsjednik izmakne stolac pod stražnjicom. Isti taj predsjednik koji će to učiniti i njemu za nekoliko mjeseci. Prema tome, sami su najviše zaslužni da su struku u kojoj djeluju degradirali na najniže grane.

Problem struke u Hrvatskoj definitivno postoji, samo što uzroke ne možemo tražiti isključivo u samim trenerima, ali ni u dužnosnicima koji često svoje interese stavljaju ispred onih klupskih. Zbog toga nije čudno da u mlađim kategorijama klubovi odlično pariraju europskim velikanima, ta Dinamovi kadeti su neslužbeni klupski prvaci svijeta! Međutim, što je pritisak (što medijski, što „predsjednički“) veći, to se naši talenti više gube i stagniraju, te im je za tako često spominjani iskorak u karijeri potreban transfer u inozemstvo.

No, nekima to vjerojatno tako i paše…