Sidebar

20
Ned, Svi

Hoćemo li išta naučiti iz napada na Brunu Marića?

Typography
Prašina se donekle slegla, suci su pokazali solidarnost natpisom na majicama, Bruno se oporavlja od napada, a javnost se kao i obično zgraža. Međutim, ključno pitanje je: Da li smo išta naučili iz svega? 

Niste mogli propustiti, jer propustiti tu vijest bilo je nemoguće. Kada nekakav tajkun upropasti neku tvornicu, to možda i ne dopre do vas. Kada neki ugledni član društva, onaj koji utakmice voljene nam reprezentacije prati iz lože, za dvostruko ubojstvo bude osuđen uvjetno, to vam možda također promakne. Ali kada orjunaši diverzantskom akcijom napadnu Rakitića i njegovu obitelj kojoj prethodno porazbijaju sve prozore na vili u kojoj su odsjeli (kakva je stvarna istina nije bitno), kada interventni vod te antihrvatske organizacije napadne i pokuša ubiti jednog od naših najboljih sudaca, e to je onda već vijest koju je nemoguće izbjeći!

Naravno, uslijedilo je zgražanje. Nisam doduše opazio da li se oglasila predsjednica, možda je prezauzeta "fotošopiranjem" slika sa putovanja u Englesku (Jakove izdrži!), ali rijetki se nisu javili i objavili osupnutost vandalskim činom u Stobreču! Najveću razinu zatečenosti izrazio je Marićev odvjetnik Vladimir Gredelj, svjedok događaja koji je nakon svega izjavio: "Bruno je kod sebe imao pištolj, srećom nije ga upotrijebio!"

Ja osobno nisam ni osupnut, a unatoč hrpi srceparajućih članaka iznimno mi je teško žaliti našeg Brunu, kamoli suosjećati s njim! U nekim normalnim okolnostima, kada bi Hrvatska bila zemlja pravde, kada bi većina njenih žitelja poštivala njene zakone, radnici imali posao i redovito primali plaće, kada se do visokih položaja i funkcija ne bi dolazilo preko članstva u stranci, onda bih možda pustio i suzu zbog stradavanja čovjeka. 

Ali kako je Hrvatska zemlja nepravdi, njeni se zakoni gaze gdje i kako god stignu, radnici ako i imaju posao strahuju da li će primiti plaću, a na direktorske stolice se dolazi uvlačenjem u stražnjice, Brunu Marića ne žalim niti najmanje. 

Nije da je on krivac što neka radnica Kamenskog nije primila plaću, ali je kotačić u sustavu koji pljuje u lice svakog istinskog domoljuba. Oličenje svega lošeg zbog čega ni 25 godina nakon osamostaljenja, 20 godina nakon pobjedničkog završetka domovinskog rata nemamo zemlju kakvom bi se ponosili. Za njega je voljena stranka (Zna se) izmislila položaj "voditelja investicija" u Daruvarskim toplicama, u znak zahvale za vjernost i obavljanje kojekakvih prljavih poslova, između ostalog i u nogometu. On je još prije dvije godine vozao Audijev model Q7 čiji je najlošije opremljen model vrijedan oko 65 tisuća eura, a Marićevi daruvarski poznanici su mi objasnili da onaj njegov vrijedi blizu 100. Pošteno zarađen radom u županijskom nogometnom savezu i u toplicama. Pijun kojeg će Širić i Djedović poslati da obavi zadatak za koji su oni prethodno dobili kuvertu. 

To što se napad dogodio u Stobreču puka je slučajnost. Nisu naši objektivni mediji, kao ni sama žrtva i njegov odvjetnik, propustili objasniti kako su napadači očito članovi Torcide. Svaku priliku će sistemu odani iskoristiti kako bi zametnuli svađu između sjevera i juga, zavadi pa vladaj je i preko 2050 godina nakon Gaja Julija Cezara metoda kojom se može pridobiti naklonost ovaca. A u ovo moderno vrijeme ovce se preko "društvenih mreža" natječu tko će koga degutantnije uvrijediti, tko će vjernost velikim vođama pokazati sa većim arsenalom vulgarnih psovki zaboravljajući pritom ono najbitnije, a to je pitanje: zašto!?

Istina, Hajduk je najčešće bio žrtva namjerne slijeposti predsjednika glavnog odbora daruvarskog HDZ-a, nakon posljednjeg derbija kojeg je sudio u rujnu prošle godine čak se ispričavao zbog svojeg lošeg suđenja, naravno - na štetu Hajduka. No zamjerio se Bruno u svojoj karijeri i navijačima Rijeke, Slaven Belupo je svojevremeno gotovo poslao u drugu ligu, ne vole ga ni u Hrvatskom Dragovoljcu, zamjerio se i Osijeku. Zapravo su napadači, ako se uopće radi o nogometnim navijačima, a vjerojatno jest, mogli biti navijači bilo kojeg kluba iz Hrvatske. Sudac je već dvanaest godina u kojima nema kluba kojeg nije bar jednom grubo oštetio. Toliko grubo da je teško povjerovati da se radi o slučajnosti. Uključujući i Dinamo sa čijim je čelnicima dobar i sa čijim je igračima pjevušio, a par dana nakon toga im dijelio pravdu u borbi za prvoligaške bodove. 

Bruno Marić nije napadnut i premlaćen zato što je jednom, dva ili tri puta oštetio Hajduk u tih dvanaest godina. Ne, on je dobio po glavi zato što je slika i prilika svega lošega u hrvatskom nogometu (i društvu), igrač zadatka koji će u datom trenutku odraditi ono što se od njega traži i za to biti nagrađen još jednim derbijem, još jednom sezonom na listi najboljih sudaca zemlje iako po svojim prezentacijama na terenu na tu listu nije nikada trebao ni doći. Sve to on vrlo dobro zna, i upravo zato uz sebe ima pištolj. Ne samo u Splitu i Stobreču, nego i Osijeku, Varaždinu ili Zagrebu. 

A poznajete li vi bilo kojeg normalnog čovjeka koji ima tri čiste, a da uz sebe nosi pištolj? 

Postavljanje pitanja "tko će se sada usuditi suditi Hajduku" apsolutno je bespredmetno. Hajduk postoji 105 godina i nikada ni jedan sudac nije napadnut zato što je u jednoj utakmici oštetio Bile. Kao što nikada u 45 godina bivše zemlje i njene savezne lige nije ozljeđen ni jedan od sudaca koji su krali Dinamo, isti onaj čiji internet-navijači one iz redova najvećeg rivala nazivaju "kmečavcima", a koji su tada kmečali preko svih kontinenata i (između ostalog) na osnovu tih krađa i nepravdi koje su mu se događale dobili epitet "najhrvatskijeg" sportskog kolektiva. 

Međutim, nemojte se ni dati navesti na ovakve usporedbe i daljnje produbljivanje jaza, jer upravo na tome oni grade svoju strategiju učvršćivanja vlasti. Ovdje se ne radi o Dinamu i Hajduku, Rijeci i Osijeku, ovdje se radi o kriminalu.

Kada su uhićeni Širić i Djedović, u najvećoj od mnogih afera koje su potresale naš nogomet, Širkan je Maleša otvoreno tražio da podmiri dugove bivših uprava Hajduka. Dakle, ponavljam, ne radi se o Dinamu i Hajduku, nego o korupciji na najvišem nivou koju nitko nije bio voljan detaljnije istražiti.

Možete li zamisliti da vam uhite dva najvažnija čovjeka u sudačkoj organizaciji, jedan od njih prizna krivnju, drugog osude zbog primanja mita, i da se sve na tome zadrži? Niti jedan sudac nije ispitan, niti jedan suspendiran, niti jedan nije bio prisiljen objesiti zviždaljku o klin. Nastavilo se kao da se nikada ništa nije dogodilo! Ako su nadređeni sudaca primali novac za "pošteno suđenje", onda vam zdrav razum i logika nalažu da se zapitate koji je daljni tijek tog novca, tko je to "pošteno suđenje" odradio.

Ali, zdrav razum je već odavno napustio hrvatski nogomet! 

Jesu pokvareni, ali nisu glupi, pa neće istraživati nešto što znaju, i nešto u što su sami upleteni. Neće naručitelje "poštenog suđenja" osuđivati, nego ih nagraditi većim, važnijim funkcijama. A onda će od prodaje nekakvog, primjerice, Luke Modrića na bogatija odredišta svi imati svoj dio kolača. Po zaslugama. 

"Novac sam podizao u Zagrebu, a Mamićev dio predavao njemu ili članovima njegove obitelji u gotovini". 

Zato će onaj koji će zapaliti baklju da bi skrenuo pozornost na sve navedeno, a naveden je minimalan dio gadosti koje nam godinama serviraju iz samog vrha saveza, biti proglašen državnim neprijateljem broj jedan, a pola "napaćenog naroda" tražiti njegovu glavu.

I dok se opet svi zgražaju, čude i pitaju "dokle će trajati taj huliganski teror" jasno je da niti iz ovog događaja nismo naučili ništa. Ne želimo shvatiti da riba smrdi od glave, nego radije šutimo kao ribe kada su uzroci u pitanju. A oni su jasni kao dan, čak i u ovom našem korumpiranom sudstvu dokazani čistom presudom i priznanjem jednog od sudionika. 

Za sami kraj sam ostavio apel iz priopćenja za javnost HNS-a, a on glasi: "HNS poziva na komunikaciju i dijalog kao jedini ispravan način rješavanja različitih razmišljanja."

Poslušajte savjet HNS-a, učite se komunikaciji i dijalogu na primjeru jednog njegovog istaknutog člana, pravog Hrvata i domoljuba: