Sidebar

16
Uto, Lis

Da li je već propao projekt "narodnog Hajduka"?

Typography
Još jedna kriza, tko zna koja u posljednjih nekoliko godina, trese Hajduk. Nisam prvi koji postavlja pitanje iz naslova...

Kada je 2005. godine Borussia Dortmund bila pred financijskim kolapsom i praktički pred gašenjem spašena je zahvaljujući navijačkoj podršci. Primjera radi, u sezoni 99/00, rezultatski jednoj od najlošijih u novijoj klupskoj povijesti, Westfalen stadion pohodilo je gotovo 1.100.000 gledatelja, ili 64.641 po utakmici! Daleko najviše u toj nogometom zaluđenoj zemlji, u prosjeku 12.000 više od Bayerna koji je postao prvak, dok se Borussia borila za ostanak u ligi. Te 2005. cifra je još veća, 77.235 gledatelja po utakmici!

Pisao sam već o tom 14. ožujku 2005. godine kada je postignut dogovor sa vjerovnicima, a jedan od predstavnika kreditora koji su strpljivo čekali da od BVB-a naplate svoja potraživanja tada je izjavio: "Nije prevelik rizik kada ti duguje klub koji ima 75 tisuća gledatelja na svakoj svojoj predstavi!"

Uspoređivati Hajduk i Borussiju trenutno je bedastoća, crno-žuti su miljama daleko od splitskih Bilih po svakom pitanju. Ali, uzmemo li u obzir da jedni igraju u Hrvatskoj koja ima četiri milijuna stanovnika, a drugi u Njemačkoj sa preko 80 milijuna žitelja, jedni u ligi kojoj je prosjek gledatelja po utakmici na 2700, a drugi u natjecanju gdje je ta brojka na preko 43 tisuće, usporedba i nije takva bedarija. Dodamo li da je Hajduk sam na svojim utakmicama ove sezone skupio više pristaša nego pola lige + jedan klub zajedno, uključujući tu i serijskog prvaka Dinamo, jasno je da je značaj splitskog kluba za grad i regiju jednak onome BVB-a za Dortmund i Ruhr.

Šta je Borussia napravila 2005. godine? Prvi potez bio je dovođenje Hansa-Joachima Watzkea, člana kluba od 1996. godine, naravno - vatrenog navijača, ali i ekonomskog stručnjaka sa završenim studijem poslovne ekonomije. Dodijeljena mu je funkcija "Geschäftsführer", bukvalno prevedeno poslovođe (ne predsjednika, kako ga često predstavljaju). On je bio taj koji je napravio potpuni zaokret u poslovanju kluba, u javnost iznio sve detalje financijskog kraha, i - još važnije - izradio program stabilizacije kluba sa kojim su se 14. ožujka složili gotovo svi vjerovnici.

Ozdravljenje kluba bilo je u prvom planu, sve ostalo palo je u pozadinu. Dvije sezone za redom žuto-crni su daleko od Europe, a u sezoni 2007/08., posljednjoj prije ere Jürgena Kloppa, za kup UEFA se kvalificiraju kao finalist njemačkog kupa, u prvenstvu su tek 13.

Tu dolazimo do kraja usporedbi Hajduka i Borussije.

Dok su fanovi (i vodstvo kluba) ruhrskog ponosa prihvatili žrtvovanje rezultata za neke više ciljeve, Hajdukovi bi i ovce i novce. Igor Tudor ne valja jer ne želi garantirati Europu, a usput još afirmirati nekoliko nadarenih mladića. Koje bi klub onda unosno prodao da bi preživio, ali i dalje tražio ravnopravnu borbu sa puno bogatijima Rijekom i Dinamom. Ne valja ni kapetan Maloča, nakon sedam godina provedenih u klubu, od čega tri kao vođa momčadi. Predsjednik Brbić više nije Brbić nego Brbljić - puno priča, a kao malo (dobroga) radi. A potezi marketinške službe više ne služe za podsmijeh samo rivalima (od kojih neki, usput rečeno, uopće nemaju glavnog sponzora), nego i najvatrenijim navijačima okupljenima na sjevernoj tribini.

Kontinuitet? Kako o njemu pričati kada je Hajduk na sramotnom četvrtom ili trećem mjestu!?

Kao što je napisao Željko Vela, protestom protiv uprave i načina vođenja kluba navijači zapravo protestiraju protiv samih sebe! 

Meni je fascinantno kako o projektu "narodnog Hajduka" svi pričaju i pišu kao o nečemu romantičnom, ali i neostvarivom. Kao da je Hajduk prvi klub na svijetu koji se odlučio na takav model, pa je utopija da on uspije. A primjera je u svijetu, pogotovo u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj na stotine! Model po kojem je klub u većinskom "vlasništvu" članova koji na skupštini dobiju uvid u poslovanje kluba te imaju pravo birati članove nadzornog odbora koji bira i nadgleda predsjednika i cjelokupni rad klupskog vodstva. Na takav ili sličan način funkcionira čak i veliki FC Bayern, VfB Stuttgart, dok u Realu ili Barceloni članovi kluba izravno biraju predsjednika.

Ulica vodi klub? Ako ćemo navijače koji žive za klub, bodre ga, prate, dijelom financiraju kupovanjem ulaznica, klupskih rekvizita, plaćanjem članarine, nazvati ulicom... onda se istinski bojim za budućnost ovog sporta! Osim toga, već nekoliko puta objašnjeno, po toj teoriji ulica vodi sve demokratske države svijeta. 

Svi se hvataju Rijeke, pored KK Cedevita možda i jedinog primjera uspješne privatizacije nekog sportskog kolektiva u Hrvatskoj. Činjenica je da riječka priča od samih početaka ima pozitivan predznak. Na stranu rezultati koji su se bitno popravili otkako je Gabriele Volpi uložio svoj novac preko nizozemske tvrtke, odnosno fondacije Stichting Social Sport, puno važnije je ulaganje u infrastrukturu. Novi trening kamp čija je izgradnja već počela, kao i novi stadion čija će izgradnja uskoro početi, znak su da Volpi misli ozbiljno i da će (ako ikada ode) iza sebe ostaviti mnogo. 

Znamo da je Roman Abramovič svojim milijunima izvukao Chelsea iz prosječnosti, iz sjene Manchester Uniteda i Arsenala koji su tada harali Engleskom. Arapi su slično učinili sa Manchester Cityjem i Paris SG. Koliko su pak sretni navijači u Engleskoj što su im klubovi postali igračke bogataša koji nerijetko nemaju pojma o nogometu? Pitajte navijače Manchester Uniteda koji su osnovali FC United of Manchester jer se ne mogu više identificirati sa "originalom". Jer si više ne mogu priuštiti ulaznice za utakmice svog kluba. Uostalom, obratite pozornost na to tko sjedi u prvim redovima na stadionima bilo koje utakmice Premier lige. Arapi, Indijci, gospoda u odijelima.   

Ako je jedini put za opstanak kluba potpuna privatizacija, onda se sa takvom opcijom moramo pomiriti. Međutim, još jednom napominjem da je nekoliko primjera koji dokazuju suprotno, kao što je i puno priča sa nesretnim završetkom.

Sjećate se Anžija iz Mahačkale? Izvjesni gospodin Kerimov je odlučio u Dagestanu stvoriti klub za ligu prvaka, doveo je između ostalih Roberta Carlosa, Samuela Eto'oa i Guusa Hiddinka. Onda je izgubio volju (jer je uslijed gospodarske krize izgubio nešto novca), prodao sve za koje je netko bio spreman nešto platiti, a klub je ispao u drugu ligu. Viktoria Žižkov je nekada bio (sada je to opet) ljubimac nogometnih romantičara u Pragu. No kada je Vratislav Cekan početkom devedesetih kupio klub, zatim licencu Slušovica za nastup u drugoj ligi, navijači se nisu složili sa takvim načinom poslovanja. Istina, nedugo potom Viktoria je postala prvoligaš, 1994. godine osvojili su kup, a umjesto Lounovica i Piseka u Pragu su gostovali Chelsea i Glasgow Rangersi. Uspon je trajao do 2004. godine kada je otkriveno da su predsjednik i sportski direktor Hornik potplaćivali suce. Klub je danas drugoligaš, ponovno omiljen među navijačima na istoku glavnog grada Češke.  

Prevelik utjecaj kojekakvih "mecena" vidljiv je i na primjeru Hamburgera SV i 1860 München. Famozno pravilo "50+1" ne dopušta da vlasnici klubova u Njemačkoj budu pojedinci, ali neki klubovi ipak imaju "investitore" koji posjeduju dio dionica, odnosno sudjeluju u transferima igrača, pa im klub vraća novac kada isti igrači napuštaju klub. U Hamburgu je pri povratku Rafaela van der Vaarta veliki dio troška podnio Klaus-Michael Kühne, većinski vlasnik logističkog diva Kühne + Nagel. Zauzvrat je prešutno dobio dozvolu miješati se u rad kluba, pa tako već godinama puni novinske stupce svojim idejama tko bi trebao biti trener, tko sportski direktor, a tko igrati. A onaj koji plaća očekiva i da se "svira" po njegovim notama. Kühne je uoči ove sezone poručio da Slomku ne smatra dovoljno dobrim trenerom, pa je nesretni Mirko nakon tri utakmice dobio otkaz. Rezultat? Hamburger SV, sigurno ne samo zbog "gazde iz sjene", već nekoliko sezona za redom muku muči da se održi u prvoj ligi. A nekada je bio prvak Europe!

Kod 1860, nekadašnjeg prvoligaša, 2011. godine se pojavio Hasan Ismaik, milijarder iz Kuvajta, koji je iskoristio nezavidnu situaciju u kojoj se klub našao, i postao većinski pojedinačni dionačar. Najavljivao je povratak u prvu ligu, spominjao dovođenje svjetski poznatog trenera (sa Erikssonom se svojevremeno pregovaralo). Ishod? 1860 je danas na predzadnjem mjestu u drugoj ligi, pred ispadanjem u treću. U četiri godine otkako je Ismaikova riječ postala glavna u Grünwalder Strasse izmijenilo se sedam trenera, tri predsjednika i tri sportska direktora. Prosjek gledatelja pao je sa 22.627 po utakmici u sezoni 11/12 na 19.006 u ovoj, a u sezoni 06/07, također u drugoj ligi, utakmice Lavova pohodilo je u prosjeku više od 35 tisuća navijača!

Birajući dakle između bogatog vlasnika i "narodnog" kluba puno ću se lakše odlučiti za ovo drugo. Navijači su jedini koji nikada neće pobjeći od kluba svog srca, to je nešto što se prenosi sa koljena na koljeno. To je jedino što svakom vjerovniku ili potencijalnom sponzoru dugoročno garantira da je njegov novac siguran, dobro uložen. Pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, gdje nogometni klubovi i nisu baš poželjne udavače bogatim investitorima uslijed rezultatskih neuspjeha, jedino navijači nude atraktivnost za sponzorstvo, u rijetkim kolektivima koji se još mogu pohvaliti kakvom-takvom navijačkom podrškom.

Zato je put kojim je krenuo Hajduk ispravan. Mukotrpan i trnovit, ali dugoročno jedini ispravan! Za razliku od većine klubova u zemlji gdje navijači, frustrirani netransparentnim vođenjem i šerifima koji se ponašaju kao da su izmislili svijet, zaobilaze sportska borilišta, Hajduk je upravo na osnovi zbližavanja sa fanovima danas ima preko 9100 članova. Usporedbe radi, Dinamo ih ima između četiri i pet tisuća, Rijeka nešto više od 2500. Naravno, broj članova ne mora biti, niti jest mjerilo veličine ili značaja nekog kluba za grad i regiju u kojoj djeluje. No trezveno razmišljajući - da li bi se kao direktor kompanije kojoj je potrebna promocija odlučili na suradnju sa klubom koji ima 9100 članova i preko 8000 gledatelja prosječno na svojim utakmicama, ili sa onim koji ima 4500 članova i prosjek gledanosti od 1500?

Jedino što na Poljudu pod hitno moraju spustiti jest letvica očekivanja. Shvatiti da je treće mjesto trenutno maksimum (pa čak i četvrto-peto ne bi bila sramota), ne maštati o zasada nedostižnim ciljevima, organizacijski i financijski se stabilizirati. Ići stepenicu po stepenicu, makar ponekad bilo potrebno napraviti korak nazad da bi se napravilo dva prema naprijed.