Sidebar

15
Čet, Stu

Amerikanizacija europskog nogometa na UEFA-in način

Typography
"Novcem možeš kupiti odličnog psa, ali ne i mahanje njegova repa!" izrekao je američki pisac Henry Wheeler Shaw. UEFA, pod pritiskom najbogatijih klubova, nikako da shvati da je - zadržimo se pri metafori sa psom - ni jedan pas ne donosi veselje ako neće mahati repom... 

* Napomena - o ovoj, odnosno sličnoj temi sam na Lopti već nekoliko puta pisao, najopširnije u tekstu "Liga prvaka ili - kako bogati postaju bogatiji"

Dok smo mi u Hrvatskoj uživali u relativno dobrim nastupima naših klubova u pretkolima europskih kupova i maštali o dva kluba u ligi prvaka, u bogato opremljenim uredima u Nyonu glavonje su kovali planove kako se otarasiti i onoga jednoga koji se povremeno infiltrira u odabrano društvo i kvari feštu gospodi sa zapada.  

Po tko zna koji put UEFA je podlegla pritisku onih koji se vole nazivati velikima, a koji sve češće ispadaju manji od makova zrna po odnosu prema nogometu i svojim navijačima, onih zbog kojih postoje. Mali koliki su neki od njih bili i rezultatski dok se nisu kao kurve prodali "investitorima" kojima su dosadile jahte, privatni zrakoplovi i raskalašene zabave pa im je ustrebao novi hobi. Najavljena je dakle nova reforma lige prvaka, natjecanja koje je odavno sve, samo ne nadmetanje prvaka, jer koliko je šampiona Europe posljednjih godina bilo prvacima svoje zemlje? 

Kada treba promijeniti neko pravilo igre, onda se godinama testira, diskutira, isprobava, neovisno o tome koliko očigledno bilo da bi ta promjena donijela boljitak nogometu. Ali zato se bez ikakvih problema i bilo kakve rasprave, po tko zna koji put prave ustupci "velikanima" kako bi uz što manje dodira sa bijednicima i siromasima iz europskih zemalja drugog reda došli do što više love. Kako se nitko od njih ne bi morao patiti u nekakvim pretkolima dok bi za to vrijeme mogao ići na turneje po Dalekom istoku i operušati zvijezda željne Azijate. Licemjerje u koje se elitni nogomet pretvorio sjajno se oslikava po tome što isti ti klubovi koji će svaku prvenstvenu stanku iskoristiti za letove od po nekoliko tisuća kilometara, kroz nekoliko vremenskih zona, kukati ako se savezi usude pozvati njihove igrače na neku reprezentativnu akciju. Zbog umora, dakako.   

Trebalo bi tu gospodu podsjetiti da su u šest godina prije osnutka lige prvaka, one izvorne verzije kada je ona bila zaista liga prvaka, preteču tog natjecanja osvajala čak četiri kluba koja danas gotovo da nemaju šansu niti da se kvalificiraju (Crvena Zvezda, Steaua) ili teško mogu da prođu grupnu fazu (PSV, Porto)! Trebalo bi ih podsjetiti da je Celtic kojeg je Barcelona, između ostalog zahvaljujući i njihovoj pomoći i politici vođenja ovog prekrasnog sporta, preksinoć rastavila na dijelove, to natjecanje osvojio isključivo sa domaćim igračima. Štoviše, svi su bili rođeni i odrasli maksimalno 50 km od stadiona Celtic Park! Trebalo bi gospodina Rummeniggea, predsjednika udruženja ECA koje je "najzaslužnije" za najavljenu reformu, podsjetiti na "čudo iz Berna" 1954. godine kada je Njemačka senzacionalno svladala Mađarsku u finalu svjetskog prvenstva.

To su događaji koji su ovaj sport učinili velikim, najvećim i najpopularnijim na planeti! Nije to finale lige prvaka 2014. godine, ma koliko nam u sjećanju ostao hrabri Atletico i decima Reala. Nije to ni ona dramatična utakmica, sigurno nezaboravna, 1999. godine između Manchestera i Bayerna, sa dva gola Engleza u sudačkoj nadoknadi. Nije to ni onih fenomenalnih 3:3 Liverpoola nakon 0:3 protiv Milana, ma koliko je istina da se pravi ljubitelj ovog sporta naježi kada se sjeti te utakmice, neovisno da li gaji simpatije prema Redsima.

Ne gospodo, ovaj predivni sport bio je velik davno prije! Čak i prije vas, gospodine Rummenigge, jer spomenuto čudo u Bernu se dogodile prije vašeg rođenja i izazvalo je masovnu histeriju za nogometom u Vašoj zemlji, a ta histerija traje i danas. I na toj euforiji, oduševljenju zbog pobjede ratom izmučene Njemačke protiv moćne Lake konjice, nogomet je postao kolektivno dobro, svačiji ljubimac kojeg Vi sada želite otuđiti, a bez imalo srama tvrdite da radite "na korist nogometu" i da "nemam razloga da se bilo kome pravdam".

I drugdje je ova igra rasla na pobjedama Davida protiv Golijata. Rijeke protiv Reala, Feyenoordova pohoda na prvu titulu nekog nizozemskog kluba i otkrića "totalnog nogometa", Dinamovih pobjeda protiv Juventusa i Leedsa 1967. godine, šokantne (za zapadnu Europu) Steaue ili Crvene Zvezde krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Nottinghama koji je dotakao krov Europe iako je samo dvije godine ranije bio u drugoj ligi, a u narednoj sezoni onda i obranio naslov. Magdeburga, danas trećeligaša, i slavlja protiv Milana u finalu kupa pobjednika kupova '74... Uostalom, da li su gospoda osjetili koliku erupciju zadovoljstva je izazvao trijumf Leicestera u Premier ligi prošle sezone?  

A sve to oni žele "ubiti", jer Rijeka se gotovo više ne može ni izboriti za utakmicu protiv Reala, a i da se izbori prošla bi kao što već godinama prolazi Dinamo protiv protivnika tog ranga. Steaua i Zvezda maštaju da uđu u skupine onog drugog, "gubitničkog" natjecanja u koje bogatuni šalju svoje rezervne momčadi, a Nottingham i Magdeburg ne mogu stvoriti ni dva igrača, kamoli jaku momčad prije nego se oko njih sjate "veliki" klubovi koji će istresti na stol svotu, gazda iz Rusije, Katara ili USA ima dovoljno, za koju će "savjetnik" mladom nogometašu reći da je to dobar potez za njegovu karijeru, pa makar ga taj "veliki" klub godina posuđivao diljem kontinenta, u klubove koji su nekad bili u najmanju ruku al pari sa tim novokomponovanim velikanima. A sada su prisiljeni hraniti se mrvicama sa stola na kojem blaguju igračke raznih Abramoviča, al Thanija, Glazera. A oni koji koriste slogan "We care about football" (mi brinemo o nogometu) gledaju, i ne čine ništa!

Prijete "Superligom", već godinama odmetništvom ucjenjuju krovnu nogometnu organizaciju, i na taj način prikrivaju svoje greške i propuste, jer iako trofeje, pa i nastupe u polufinalu i četvrtfinalu odavno dijele među sobom, i danas im se dogodi da ih iz natjecanja izbaci nekakav Basel, tristo puta jeftinija momčad. 

Volim nogomet, želim gledati najbolje, ali ako moram birati između ovog "kompromisa" i vašeg istupanja i osnivanja "Superlige", onda - zbogom! 

Ali i vi znate da bi takva liga bila kratkog daha, da ne možete ugasiti rivalstva koja traju desetljećima i izmišljati nova. Navijaču Bayerna su utakmice protiv Reala ili Manchestera šlag, ali one protiv Schalkea i Hamburga su kava. A kava bez šlaga se može popiti. Može se doduše i sam šlag jesti, ali koliko dugo i u kojim količinama prije nego vam bude muka? 

Vrhunac ludila koje se nagovještava, vjerojatno od sezone 20./21. je da "velikani" koji se ne uspiju kvalificirati u ligu prvaka dobiju "wild card", dakle pozivnicu!? Dakle, za plasman će dobiti višestruko više novca, a ako ispadnu toliko glupi (a takvih slučaja imamo i zadnjih godina napretek) i unatoč tome ne uspiju doći do jednog od prva četiri mjesta u svojoj ligi, onda će im se to mjesto, i lova koja uz to ide, pokloniti!? 

Ako mislite da ovo piše frustrirani Hrvat, navijač kluba koji uglavnom služi za nabijanje gol razlike i prekidanje negativnih serija svojih protivnika, "istočnjak" koji dolazi iz jedne od zemalja čiji su se klubovi izgubili nakon "demokratskih promjena", a na njihova vodeća mjesta došli bahati i neotesani kriminalci kojima je jedini cilj preko tih klubova steći što veće bogatstvo, varate se. Frustriran sam zbog četverostrukog europskog prvaka Ajaxa, zbog spomenutog Celtica, istinskog velikana već 130 godina kojeg će i nakon ovih 0:7 u Barceloni na sljedećoj domaćoj utakmici doći podržati 55 tisuća ljudi. Zbog Feyenoorda, PSV-a, Benfice, Porta, Steaue, Zvezde, Göteborga, Anderlechta, Galatasaraya, Zenita, Shakhtara, CSKA, Sportinga, Rangersa, Aberdeena. Mahom osvajača nekog od europskih kupova, sa vojskom vjernih navijača kojih se želite riješiti da bi negdje u Aziji neka tv kuća platila euro više za tv prava!

Amerikanizacija koja se uvukla u sve pore naših života tako se ušuljala i u nešto što je Amerikancima donedavno bilo strano, u europski nogomet. Tamo preko bare profesionalni sport funkcionira tako da, pojednostavnjeno rečeno, postoje organizacije koje vode natjecanje (MLS, NBA, NFL, NHL) i klubovi kojima prodaju licencije i koji su zapravo franšize. Grubo rečeno, slično kao McDonalds. Tamo nema ispadanja iz lige, nema financijske nestabilnosti, jer ako ti franšiza nije financijski uspješna u jednom gradu, ti je preseliš u drugi. Kao primjerice ove sezone St. Louis Ramsi u footballu, koji su sada (a već su jednom bili) Los Angeles Ramsi. Liga ti jamči monopol u kraju u kojem svoju franšizu naseliš, a ako ti netko i želi praviti konkurenciju mora te pitati za dozvolu i naravno, novčano te obeštetiti kao Anahaeim Ducksi Los Angeles Kingse 1992. kada su se skrasili na njihovoj "teritoriji". 

Ogromna razlika naspram planova ECA-e, sa blagoslovom UEFA-e, jeste ta da u Americi postoji regulacija djelovanja koja svim franšizama jamči jednake uvjete. "Salary cap" ograničava maksimalne troškove koje klubovi smiju imati za plaće igrača. "Draft" omogućuje slabijim klubovima da odaberu najtalentiranije mlade igrače koji dolaze sa univerziteta. Nemoguće je da se neki katarski šeik jednog jutra probudi i odluči da kupi neki klub koji je do jučer bio drugoligaš, u njega ulupa milijardu dolara, i sa njim napadne sam vrh. Bez da je stvorio ijednog igrača, bez da je i jedan od njih rođen u gradu iz kojeg je klub.  

Nemam ništa protiv da ovih 20, 25 ili 30 klubova koji se ponašaju kao da nogomet bez njih ne bi postojao, osnuju sebi neki svoj NBA ili NFL u kojem će poslovati i igrati po svojim pravilima. Pa da vidimo da li bi duže stotine tisuća drugih klubova i milijuni navijača tih klubova izdržali bez njih, ili oni bez nas! 

Velike nade polažem u novog predsjednika UEFA-e, gospodina Čeferina. Nakon vladavine kriminalca Platinija koji je nogomet doveo na rub provalije nadam se će Slovenac vratiti brod na pravi kurs.